PreporukaMarko Tomaš: Kako počinju priče

Marko Tomaš: Kako počinju priče

Svaki put kada sjednem pisati, razmišljam o tome. No, moramo se pronaći u jeziku, sporazumjeti s nekom srodnom dušom i onda pustimo priču da teče, jer ako nas sumnje u jezik zaustave, šanse da pobijedimo samoću u prenapučenom svijetu su nam male, gotovo nikakve.

Zavičaj je pakao koji putuje s nama kroz život. U mom zvičaju, recimo, sunce zna pakleno pržiti. Mjesto duboko u meni, ono mjesto koje putuje sa mnom kroz život je zavičaj. S tog mjesta dolazi sve što pokušavam reći. Zavičaj je duševna bolest koju ne možemo ostaviti iza nas i umiveni, kao potpuno novi ljudi, krenuti dalje.

Na ovoj ludoj planeti, izgrađenoj na mržnji i osveti i pokušaju nekih grupacija da ovladaju nad nekom drugom grupacijom, čini se da život može biti podnošljiv tek u nekim malim zavučenim odvojcima te bujice pakla koja izvire iz ljudskih duša uvijek nezadovoljnih i bijesnih. Ljudi stvaraju mikrokozmose i tu okupljaju svoj narod, pojedince koji za svojim zavičajem moraju putovati, jer njihov svijet je sastavljen od ljudi koje vole i cijene, a nije tek neka geografska odrednica. Ti izgubljeni ljudi, jedni za druge, stvaraju prostore ljubavi, mjesta gdje će netko na njih i njihovu samoću obratiti pažnju, mjesta gdje će moći odahnuti od dugačkog živčanog sloma u koji se pretvara život pojedinca u suvremenom svijetu.

Prognanom iz djetinjstva, odraslom čovjeku se čini da je proživio svaki život svakog čovjeka pored kojeg je rastao. Povijest je mjesto gdje se nesretne ljudske sudbine pretvaraju u jednu. Sva mučenja, svo zlo, kao i sve ono lijepo i toplo kroz što je odrastao u tom prognanstvu iz sigurnog djetinjstva, postaje naša osobna priča. To je onaj najteži prtljag koji vučemo sa sobom, potucajući se po svijetu u potrazi za izgubljenim osjećajem sigurnosti i topline. Gdje god dođemo, ljudi koje upoznajemo vide nas kroz predrasude koje imaju o mjestu s kojeg smo doputovali. Koliko god se trudili da budemo iznad toga, valja priznati da smo  svi skloni takvom suđenju pri prvom susretu s nekim ljudima.

Ali, eto, ponekad se imamo gdje skloniti. Dobiti šansu za kratki predah od bježanja od vlastite sudbine. Tamo sam putovao prošli tjedan. U Pulu, gdje su neke divne žene stvorile utočište za one koji pokušavaju pronaći svoj život tako što pokušavaju pronaći svoje ljude, svoj narod, ne onaj u kojem i s kojim su rođeni, već onaj narod s kojim jedino mogu preći crveno more samoće, iza kojeg usamljeni žive u tuđem zlom svijetu. Kako to biva, i ovaj put je torba bila teška od zavičaja koji se u nju strpao. A glavni štand pulskog sajma knjiga zvao se Hercegovina čita. Tamo je nas nekoliko krenulo s licima crvenim od stida, jer prije nas na svako mjesto na svijetu doprla je ona Hercegovina iz Haga. A mi smo ljudi s margine, nebitni i pomalo nesigurni u to da ikome možemo stvoriti drugačiju sliku vlastite hellcegovine. Nekako smo stigli u Istru spuštenog pogleda, dok su u nama bješnjeli živčani slomovi zbog toga što smo tjedan prije polaska u Pulu bili primorani ponovno živjeti početak devedesetih godina, onih u kojima su neki ljudi presjekli naše živote na pola i učinili nas taocima njihovog zla.

Stigli smo tamo kao neko drugo lice Hercegovine. Ali ja sam se opet osjećao poraženim. Oči svih nas bile su mračne, kroz njih je izbijala tama tog čudnog putovanja kroz vrijeme koje smo proživjeli. Bio je to zavičaj koji je krenuo s nama. Onaj njegov dio zbog kojeg se crvenimo svakodnevno, onaj njegov dio koji nas već dvije decenije drži u položaju taoca. Ta tama u očima bila je tuga. A mi, svi odreda, stigli smo tamo govoriti o ljubavi. Prema ljudima koji su jedini pravi zavičaj. Onakav kakav bismo voljeli da su svi zavičaji svijeta. Sigurna i topla utočišta, kao što je nama bio pulski sajam knjiga u tih nekoliko dana.

 

 

 

 

Visoko.co.ba/Buka.ba


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE