Naslovnica Preporuka Recenzije Milan Mladeno...

Milan Mladenović prije svega je – čovjek

76
PODIJELI

Knjiga Mjesto u mećaviAleksandra Žikića izvorno je objavljena sad već davne 1999. godine, u izdanju Matice srpske u Novom Sadu.

Tijekom protekle tri godine knjiga je u izdanju beogradske Lagune doživjela 5 izdanja, a ove godine, u izdanju Dallas Recordsa, konačno je stiglo i prvo hrvatsko izdanje. Toliko o bibliografskoj povijesti djela.

U slučaju da netko prvi put čuje za Aleksandra Žikića, vrijedi istaknuti kako se radi o cijenjenom i relevantnom rock kritičaru s ovih prostora, iza kojeg, između ostalog, stoji preko tisuću tekstova objavljenih u različitim relevantnim jugoslavenskim i srpskim časopisima popularne kulture.

Podnaslov “Mjesta u mećavi” više nego jasno sugerira kako ovdje nije riječ o klasičnoj biografiji već, dakle, o priči (studija bi definitivno bila prejaka riječ) o Milanu Mladenoviću, kroz objektiv autora knjige. Drugim riječima, ni najmanje se ne zazire u privatni Mladenovićev život, što je i najveća vrijednost ovog djela.

Ovo je striktno profesionalna biografija i u centru pozornosti je Mladenović – gitarist, tekstopisac, pjevač, frontmen Ekatarine Velike, te prije svega – čovjek.

Knjiga je simbolično podijeljena na četiri poglavlja, poetično nazvana prema ‘osnovnim’ elementima, redom zemlja, zrak, vatra, voda, a svako poglavlje pobliže je određeno kraćim citatom iz Lijeve ruke tame Ursule K. Le Guin.

Priču krasi Žikićeva ispisana elokventnost (čovjeka je pravi gušt slušati i uživo) te žar pričanja neupitno bitne priče, one muzičke te svakako i ljudske. Ona pak počinje od Mladenovićeva prvog benda Limunovo drvo, nastavlja se na kultnog Šarla Akrobatu te obrađuje ključni period – Ekatarinu Veliku. Pripovijedanje je sjajno potkrijepljeno i nadopunjeno brojnim citatima Mladenovićevih suvremenika, bilo kolega, prijatelja ili tadašnjih aktualnih rock kritičara, ali upravo tu i nastaje problem.

Knjiga je možda zasićena različitim mišljenjima i kritikama, a uz analiziranje pojedinih tadašnjih kritika autor kao da povremeno gubi kontrolu nad pričom. Prebacivanje težišta s objektivnosti na subjektivni dojam trenuci su koje bi poneki čitatelji mogli procijeniti kao nepotrebno sugestivnima. Primjerice, po pitanju benda Šarlo Akrobata, reći da je “u to doba u Jugoslaviji srećom ipak bilo dovoljno inteligentnih i razboritih novinara koji su ‘Bistriji ili tuplji…’ odmah vrednovali kao vrhunsko ostvarenje…”, zvuči poprilično pretenciozno. Zar je moguće da su ti novinari zbilja bili manje inteligentni i razboriti od ostalih, samo zato što nisu davali prednost tom bendu? Ili je to tek autorova subjektivnost preko koje bi olako trebalo prijeći? No, ako je u pitanju subjektivnost, zašto ju je u ovom slučaju uopće i bitno isticati?

Ovakvih bi se citata sigurno dalo nabrojati još i oni jednostavno narušavaju literarnu kvalitetu djela, a napumpavaju onu emotivnu vrijednost, no njihovo analiziranje, u svakom slučaju, daleko bi bilo najbolje ostaviti čitateljima na procjenu.

Kao daleko najvrjednije korištene riječi doimaju se one Margite Stefanović, iz kojih se ponajviše i saznaje sama suština Mladenovićeva lika i djela te je šteta što nisu učestalije. Neki citati, međutim, jedva da i imaju svrhu. Primjerice, komentarom da Mladenović “nikad nije snimao one obične terce, seljačke” već su mu “prateći vokali bili također uvijek užasno dobri” nije rečeno apsolutno ništa što pridonosi razumijevanju centralne ličnosti ove priče. I ovakvih citata bi se također još moglo izdvojiti.

Također, korištenje pojedinih mišljenja i kritika, pozitivnih ili negativnih, te pisanje kraćih osvrta, bilo na jedne ili druge, autor priču povremeno odvodi u nekom samodostatnom smjeru. Stječe se dojam kao da za svaku negativnu kritiku Ekatarine Velike treba biti izvršena prozivka, a kritičar etiketiran kao čuveni ‘samoprozvani’. Zar je moguće da su sad baš sve negativne kritike o ovom bendu pisane iz pukih pasivno-agresivnih emocija, a ne iz zdravog razuma? I zašto je uopće bitno težište s priče o Mladenoviću i EKV-u prebacivati na priču o pričama o Mladenoviću i EKV-u? Možda i autor ovih redaka o ovom djelu nesvjesno razmišlja subjektivno…

Druga bitnija stvar je ta da se ovdje radi o prepričavanju priče iz tog mitskog vremena “kojeg je trebalo doživjeti”, a kroz takvu nostalgiju teško da se ovoj temi i može sasvim objektivno pristupiti. Subjektivizam nikako ne ide u krajnost, ali čitavu priču čvršće drži na okupu nego što bi to, izgleda, objektivizam učinio. I to je nešto što će vjerojatno znati cijeniti samo pojedinci koji i očekuju da se o Šarlo Akrobatu ili EKV-u priča isključivo u superlativima. I u tom pogledu, ovo je bezvremensko štivo, pa i subjektivno remek-djelo.

Za neke nasumične čitatelje ono bi moglo imati vrijednost jedino u smislu intrigantnog uvoda u bend ovećeg kalibra i potresnu priču o muzici i životu, s kojom valja biti upoznat. To je u čitavoj priči, na kraju krajeva, valjda i najbitnije.

(Muzika.hr / Visoko.co.ba)

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.