Mogu li Dodikova i Čovićeva politika napraviti otklon od ciljeva i učinaka UZP-ova

Piše: Muharem Cero

Kultura bosanskog političkog kompromisa jeste i dalje matrica pokušaja ovjere učinaka udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) i njihove produžene ustavno-pravne legalizacije. U konačnici politička suvremenost Bosne biva šizofrenija dosezanja etno-teritorijalne razgradnje njenog društvenog i državnog bića.

U prepoznavanju tačnosti rečenog ne treba ići dalje od aktuelnosti zbivanja oko Mostara i najava banjalučkog referenduma o devetojanuarskom praznovanju. Urušavanje ili očuvanje novog srpskog mita o devetom januaru kao danu “rođenja nove srpske prekodrinske države” postaje vododjelnica podvlačenja salda na sve ratove koje su Srbi vodili devedesetih.

Poraz devetojanuarske mitske logike u Bosni značio bi i kraj samog mita o prvoj prekodrinskoj srpskoj državi. Sukob dva međusobno isključujuća državno-pravna kontinuiteta, onog bosanskog, i onog RS-ovskog, ne može imati kompromisni ishod.

Praznična slava nije tek puka simbolika, već udaranje stožernog kamena dosezanja toliko sanjane državnosti RS-a.
Čak i samo odgađanje izvršenja odluke Ustavnog suda BiH, kao nuđeni Dodikov kompromis, značilo bi relativiziranje Dejtonskog državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine. Ma kakav zalog nuđen za ovakvo rješenje (povlačenje tužbe o priznavanju rezultata popisa 2013. godine u BiH i sl.) bio bi tek Danajski dar.

Sam značaj načina okončanja ovoga političkog konflikta, kao i samog ishoda još uvijek se ne može pouzdano naslutiti. Jedno je ipak jasno, događa se lomni trenutak velikosrpskih snova o prekodrinskoj državi ili pak potvrda “zloradih Toma” da je Dejton put bezkonfliktnog okončanja nestanka bosanskohercegovačke državnosti.

Ne manje od Dodikove referendumske i Čovićeva mostarska logika kompromisa korijenski je ušanćena na učinke UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA i ništa drugo do njegovo produženo djelovanje.

Ultimativna, isključiva, dogmatski pravno uobličena, hladno kalkulativna “europejski” izgovorena, lukavo osmišljena u potezima koji bi slijedili. Ma koliko u pojavnom obliku doimala se pitkom, “jedan Mostarac jedan glas”, ona ipak tukne buđom straha od sedamnestog studenog 2017. Hladnoća Čovićeve samouvjerenosti i samodovoljnog slušanja vlastitog eha jeste tek krinka straha od pravomoćnosti Haške presude o UZP-u u predmetu Prlić i ostali.

Ma koliko Čović šarmirao mostarsko-hercegovačkim lokalizmom, da se naslutiti stara matrica etno-teritorijalnog zaokruženja surogata trećeg entiteta. Nisu njegovi politički ciljevi građanskog šmeka (pa ni mostarskog) već nove busije za novu političku bitku-nacionalne konsocijacije, koje preleze desnu obalu Neretve i pomjeraju se spram Bradine, kao donjeg praga prihvatljivosti očuvanja bh. državnosti.

Emancipacija srpske i hrvatske politike (one izvanjske i one unutarnje) u BiH od ciljeva i učinaka UDRUŽENIH ZLOČINAČKIH PODUHVATA, jeste modus i očuvanja i obnove bosanskog društva i bosanske državnosti. Iskrenost emancipacije i promjenu odnosa srpske i hrvatske politike u BiH valja prepoznavati i prepoznati na senzibiliziranju i promjeni politike kompromisa u odnosu prema bh. državnosti i njenom suverenitetu.

Učinke ovih mogućnosti vidnim će učiniti i odnos prema referendumskom i mostarskom pitanju. Jest vakat mostarskih jara i banjalučkih teferiča, no valja osluškivati, prepoznavati i spram toga se valjano odnositi.