Naslovnica Preporuka Like Mokrog srca s...

Mokrog srca stražarim

25
PODIJELI

Traži se jedno more bez gužve, oseke i jakog sunca. More što će mi ugrijati leđa, dodirnuti kosu i zagrliti me toplije u hladnoći. Tad ću se okrenuti, osvrnuti i nastaviti dalje. Uostalom svi to i radimo, tražimo te tragove ispod stopala, umjesto da pobjegnemo glavom bez obzira. Ljutito, odvažno i  sat prije kafane koja radi do ponoći. Poslije toga ostanemo žrtve noći koje su se trebale prespavati, kafana koje se nisu smjele zatvoriti.

Sinoć mi je govorio drugar: „Ih, kakva im je ono kafana, radi samo do ponoći.“ Zvuk stare mandoline, očarani i pomalo pospani pogled konobara se protezao prema korzu. Tiho su zaćutali ulični svirači, dobri mornari se pomalo sjetno rastaju od svojih čašica mudrosti. Gledam u dubinu čaše i vidim da u njoj i nemam baš neke šanse. Sjećam se, Markan je to znao često reći: „ Ti uopšte ne piješ brzo, dok popiješ čašu moraćemo kući.“ Ne znamo nekada koliko se samo nepotrebne i silom naduvene kože pomrežalo na našem tijelu, da nemamo snage da skinemo sve te okove oko sebe. Možda se umorim od okretanja listova i jednom odlučim da prestanem trošiti vrijeme na okretanje nove stranice.  Nemam više ni vremena, niti snage za sve te nove sveske. Dok prepišem sve one stare, ostaće mi samo par dobro prežaljenih gradova i želja da nestanem u svojoj sopstvenoj prirodi. Ne znaju oni koliko se samo ptica svakodnevno rađalo iznad moga neba. Nemaju pojma da sam krišom gledala zvijezde, tražeći onu padalicu. Čekala sam ju, hrabro i srećno. Zadovoljna što sam dobila prilku za još jedno veče pod svodom i laganu ljetnju šetnju. U toj šetnji sam tražila sebe. Neshvaćenu, ponekad samu, zagledanu u daljine češće nego što bih to htjela.  U trenucima sam polako brisala stopala od pijeska. Bilo mi je žao, jer sam voljela da gazim tu sitnu strukturu.  Već drugi dan za redom su dolazile iz susjedne ulice. Ponijeli su svoje karte, kao da su u njima strpali pola života. Raspremili smo jedan stolić i polako.

„Znaš, ovo ti je strateška igra, borba „papirnih“ gladijatora.“O kartama ne znam mnogo. Sjećam se samo da mi je Ciganka ovog ljeta rekla: „Da ti gatam?!“

Mislim se, nemoj molim te, dovoljno mi je i bez toga živjeti.

Ne umijem da igram strateški, niti u kartama, niti u ljubavi. Umijem da sanjam, onako poput zvijezde što je dobila priliku za svoj novi prostor na nebu. Sama, stabilna i nezavisna pušta da joj se dive. Hrabro, bez greške, onako kako se divimo majkama. Nisam naučila da trgujem teritorijama, gradovima i mislima. Branim se riječima, zato što ih izvlačim iz srca. Tražim ih negdje na dnu baš onda kada mi uzimaju sve. Otimaju dobrotu, dijele neizgovorene riječi i čuvaju one koje ću tek izreći. Zatežu mi konopac da ne mogu proći i skraćuju dužinu koraka. Znam da mogu bolje, brže i hrabrije. Meni ne treba pola srca, pa da ga potrošim i bacim.  Kardiolog koji će govoriti da trebam zastati malo, da ne ostanem bez srca. Hladan pogled, ruka bez stiska, osmijeh bez zagrljaja i duša od kamena. Ne treba mi čokolada koju ću pojesti sama, ni knjiga bez posvete. Riječi bez suštine, da ih bacam iza leđa. Baš zbog toga što mrzim da bacam stvari i čuvam svaku sitnicu. Tuđa i svoja pisma, nježne mašnice sa starih poklona i riječi u mislima.

Autorka: Ivana Lakić

blacksheep.rs/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.