Mrtvi se ne mogu pitati ali, duše pravednika vječno žive, gledaju i znaju

Mrtvi se ne pitaju, ali to ne znači da ne treba uvažiti i poštivati njihove sijeni. Srebreničani pobijeni u besprimjernoj genocidnoj hajci ne mogu se pitati za mišljenje šta bi oni rekli o dolasku na njihovo mezarje u Potočarima onoga ko se nije pokajao za njihovu nasilnu smrt.

A i da jeste, da su se u njegovom privatnom svjetonazoru čak i odškrinula vrata savjesti, još uvijek to nije razlog da se zanemari njegova prošlost, da se zaborave i oproste njegove rasističke riječi, nije dovoljno da bi se onako fizički povisok pojavio pred prerano povijenim staricama koje u bolu ničice se saginju do tabuta pomorene djece, očeva, muževa, braće. Njih koje tuguju je trebalo i moglo se pitati šta misle o eventualnom dolasku naduvenog glasnogornika krvničke ideologije koja je i uzrokovala tako sramotnu masovnu pogibiju njihovih najmilijih.

Skandalozna je uvreda za mrtve da se od pogreba i povorki ucvijeljenih majki pravi spektakl. Mrtve time ubijaju ponovo.

Šta je u Potočarima imao tražiti Dragan Čović koji u svoj prljavi oreol kao ikonu nečiste savjesti ugrađuje lik osvjedočenog zlikovca Darija Kordića?

Zakazalo je sve, UN su izgubile svoj kredibilitet, anuliran je smisao Ženevske konvencije o zarobljenicima. 11. jula 1995. čak i da je među zarobljenicima bilo ratnika ARBiH koji su prestupili moralne norme ratovanja, u trenutku kada su se predali ili bili uhvaćeni, oni su bili samo ratni zarobljenici i trebalo im je suditi prema načelima ustanovljenih civilizacijskih normi izvršenja pravde. Ali, među ubijenima su bili i dječaci.

Prepotentni Aleksandar Vučić sigurno zna da je u Kragujevcu dugi niz godina bilo zabranjeno ijednom Nijemcu da uđe u taj grad. Možda je tako i danas? Zar misli da postoji razlika među onima koji strijeljaju nedužnu djecu? Da li se Kragujevac i Kraljevo razlikuju od Srebrenice? Da li su djeca, učenici, drugačiji? Ako to zna, zašto je došao, a unaprijed mu je bilo poznato da je nepoželjan? Možda je priželjkivao linč nad njim, da postane mučenik, i to na groblju? Da izazove aferu i zadobije simpatije krstaškog naci-klera koji će trijumfalno reći: eto, vidite kakvi su muslimani… Kao Srbin on zna šta Srbima znači svetost groblja. Zar Muslimanima Bosne ta svetost znači manje? Zar bi on blagonaklono prihvatio da se uz Memorijalni centar i spomenik na Mrakovici podignut žrtvama Drugog svjetskog rata stradalim na Kozari pojavi neko ko negira genocid nad bosanskim pravoslavcima?

Ako je elektorijalnim tijelom Srbije izabran za njenog predsjednika, zašto se bar nakon dvadeset godina ništa nije pomjerilo u njegovoj podsvijesti i zašto se nije priklonio onom boljem dijelu Srbije koji je u Potočare stigao pješke, na biciklima, koji je palio svijeće u Beogradu za duše pomorenih Srebreničana?

Ne, on je došao da prkosi i cijenu tog prkosa morao je platiti bijegom.

Taj bijeg je višestruko simboličan. On je poruka da su od tamo istim načinom trebali biti protjerani svi kojima pri sakralnom činu džennaze tamo ni u kom slučaju nije bilo mjesto, unatoč tome šta bi rekao „civilizirani svijet“. Zar je bilo civilizirano ostaviti četničkoj povampirenoj nemani na nemilost goloruk narod?

Šta je tamo imao tražiti Bil Klinton? Bilderbergovac koji je inicirao ideju o žrtvovanju bar 5000 civilnih žrtava da bi se opravdala NATO invazija? Njemu i njegovim skrivenim mecenama najmanje je bio bitan narod Bosne, tamo, neki “zaostali svijet”. Amerima je cilj bio sasvim drugi, u protivnom bi u startu sasjekli krila početničene JNA. Zašto Ameri uvijek “kasne”? Da im je bilo stalo do zaštite Muslimana mogli su to učiniti pravovremenim naoružavanjem stanovništva umjesto embargom. U principu, nisam za kamenovanje. Ali, da sam bio prisutan i jedan od preživjelih, kao neko ko je izgubio cijelu porodicu, nisam siguran da ne bih spontano posegnuo za najbližim i to povećim kamenom i bacio ga baš u pravcu povratnika što je došao da na mjestu svoga perfidnog super-zločina lije krokodilske suze. A ona jadna nana u svojoj dobroćudnoj dobroti moli ga da “ako nije mogao pomoći onda, pomogne im sada”. I grli ga i ljubi. Eh, jadna nana, kada bi znala šta se krije u anti-umovima najvećih monstruma…

Zato, ne osuđujem napad na Vučića, osuđujem onu „nebesku pamet“ koja ga je nečistog srca dovela na stratište nedužnih ljudi. To je napad koji kaže mnogo više od samog čina u afektu, a njegov je smisao: dosta smo bili “fini”, od sada ćemo svojom sudbinom odlučivati mi sami! Naravno, iz toga treba izuzeti slovodobitne aspiracije s kojima će svoje “kredite” graditi velikoislamisti koji svojim djelovanjem daju dobar izgovor regrutovanju svojih četničko-ravnogorskih pandana u destrukciji i teroru.

Kamen bačen na Vučića sigurno je zabolio i Bakira Izetbegovića koji bi se, konačno, dobrano trebao zabrinuti. Ako je znao da će biti prisutan i Vučić, morao je bojkotovati pogrebni ceremonijal i otkazati svoj odlazak. A on je otišao i time i sam potpisao ruski veto kojim se negira genocid. Tim činom je samo potvrdio nastavak veleizdajničke misije svoga babe.

U Vučićevom bijegu je sadržana još jedna veoma bitna poruka svima koji su na dan obilježavanja stogodišnjice od genocida nad Armenima održali skup podrške Turskoj. Neizreciva je uvreda za Bosnu u tom sramotnom činu izdaje humanosti.

Napad na Vučića i nije bio napad na njegovu personu, već na predsjednika države koja negira svoje mračne ćosićevsko-amfilohijevske zasluge u zlodjelu. Njegov bijeg je poruka Putinu i Šimonu Peresu koji ohrabruju banjalučkog Mugabea.

U Vučićevom bijegu je i poruka svima koji su i dalje spremni planirati pljačkaške veleizdaje i posredno ili neposredno omogućavati i činiti nove genocide: biće pobijeđeni, kažnjeni i protjerani iz Bosne.