Mudre riječi velikog Gogena: Šta bi radije – prosječnost koja zadovoljava svakoga ili talenat koji pokreće?

Možda je baš zbog toga mogao da saosjeća sa patnjama drugih umjetnika, a naročito sa onima koje je vidio kao hrabre inovatore koji prekidaju status quo i plaćaju cijenu. To je ona ista dispozicija smjelosti zbog koje će E.E. Kamings (E.E. Cummings) generaciju kasnije biti osuđen od strane tradicionalista, prije nego što će postati jedan od najomiljenijih umjetnika u svojoj oblasti poezije.

Među tim mladim ljudima bio je i francuski slikar, pjesnik, esejista i dramski pisac Emil Bernard (Émile Bernard). On je 1888. u 20. godini života prepješačio više od 500 kilometara od Pariza do Pont-Avena da bi vidio svog umjetničkog heroja Gogena.

Iako je Gogen bio 20 godina stariji, uskoro je počeo da se divi Bernardovoj kreativnoj hrabrosti i inovativnim tehnikama. Njih dvojica su postali veliki prijatelji, a to prijateljstvo se kasnije razotkrivalo u umjetničkom rivalstvu, no alhemija njihovog odnosa zauvijek je promijenila i estetiku i sam pravac moderne umjetnosti, posijavši sjeme simbolizma.

Autoportret sa portretom Gogena, Emil Bernard 1888. godine

Na Gogenovu adresu je u jesen 1889. stiglo pismo prepuno uznemirenosti. Njegov mladi prijatelj Bernard mu je pisao o veoma oštrim kritikama koje je dobio za svoje slike, a Gogen mu je na to odgovorio sljedećim riječima:

“Tvoje neutješno pismo stiže do sela. Razumijem gorčinu koju osjećaš zbog blesavog prijema tebe i tvojih radova… Šta bi radije imao – prosječnost koja zadovoljava svakoga ili talenat koji gradi nove stvari? Ako imamo slobodu volje, onda moramo izabrati. Da li bi imao moć izbora ako on vodi do patnje – otrovnu Nesovu košulju koja se prilijepi uz tebe i koju ne možeš skinuti? Očekivano je da oni koji nemaju moć i sliježu ramenima napadaju originalnost.”

Tonom koji upućuje na razmišljanje o Betovenovoj radosti zbog savladane patnje, Gogen je dodao i sljedeće riječi:

“Što se mene tiče, ja sam potučen događajima, ljudima, porodicom, ali ne i javnim mišljenjem. To prezirem i mogu da radim bez onih koji mi se dive. Neću da kažem da sam u tvojim godinama bio ovakav, ali uz pomoć puke volje, takav sam danas. Neka pažljivo prouče moje zadnje slike i, ako uopšte imaju neke osjećaje, vidjeće da je na njima rezignirana patnja – krik iz srca. Ali ti, zašto ti patiš? Mlad si i prerano si počeo da nosiš krst. Ne buni se – jednog dana ćeš osjetiti sreću zato što si odolio iskušenju i zaista je opojna poezija u dobroti onoga ko je patio.”

lolamagazin.com/visoko.ba