Ne stidimo se pogledati ga u oči jer mu do sada nismo uspjeli pomoći?

U naš inbox pristigao je tekst jedne naše čitateljke, o napuštenom visočkom psu koji već dugo vremena bespomoćno lunja po gradskim ulicama sa velikom ranom na njegovoj nozi, i ogromnom tugom u njegovim očima.

“Kakvi smo to postali? Ne stidimo se pogledati ga u oči jer mu do sada nismo uspjeli pomoći?
Danima ga srećemo na našim visočkim ulicama u stanju kakvom ne bih poželjela da vidim više ijednog psa lutalicu.
Prolazim kraj njega, gledam s velikom tugom i razmišljam, kako li mu je sada, da li ga puno boli?

Bez obzira koliko trebamo biti svjesni da nisu svi isti i da psi lutalice često ugrožavaju ljudske živote, u ovom slučaju nije tako.
Ni ljudi nisu svi isti, pa tako ni psi. A kako ni čovjeka ne možemo gledati i pustiti da umire a da mu ne pokušamo pomoći, tako ne bismo trebali gledati ni psa koji očajnički treba pomoć.
To je samo jedno nedužno biće koje je stvoreno kao i ostala, zaslužuje trunku pažnje i bolje sutra, nadam se.

Pas je često viđen na Jaliji, hoda, ne znam ni sama kako, odakle mu tolika hrabrost, želja i ljubav prema životu?

Pomozimo mu jer sve životinje koje hode po zemlji i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput nas! To su čista i nedužna bića kojima poklanjamo dom, ljubav i slobodno vrijeme, a oni zauzvrat daju CIJELOG SEBE!

Pišem u nadi da će priča o ovom psu potaknuti dobre duše, koje su dovoljno hrabre da pokušaju pomoći ovom psu.”