Naslovnica Kolumne Nedžad Ibriši...

Nedžad Ibrišimović – proganjan zbog svojih islamskih uvjerenja

Pojava 'Vječnika' izazvala je pometnju u bosanskohercegovačkoj književnosti, a pisac, za koga su mnogi olako govorili da je zbog svojih 'muslimanskih uvjerenja' odbacio umjetnost, pokazuje da genijalnost talenta ne blijedi.

115

Piše: Jasmin Agić za AlJazeera Balkans

Nedžad Ibrišimović privlačio je pažnju svojom osebujnom pojavom ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, jer sve je u njegovom ponašanju nagovještavalo da je riječ o osjetljivom, tankoćutnom, a istovremeno silovitom čovjeku, koji nije pravio životne kompromise. Takav je bio i u književnosti, u kojoj se mogla osjetiti njegova komplikovana ličnost, njegovo neposredno, pošteno i otvoreno vjerovanje u načela života i svijeta za koja je intimno smatrao da predstavljaju apsolutni okvir svekolikog postojanja. Pisao je teško i s mukom, porađao je književnost, kako je često volio reći, neprekidno se boreći s fantazmama vlastitih umjetničkih ambicija, ne sluteći da su njegove knjige jezički i umjetnički dragulji. Ako je i pisao uz patnju, njegova književnost bila je čisti jezički delirij toliko nespojiv s njegovim smušenim, tvrdim i oskudnim govorom, koji je nebrojeno puta bio pokretač piščevih nesporazuma s društvom i okolinom.

Iako rođen u Sarajevu, Žepče i Željezno Polje bili su predio njegovog djetinjstva, a na tim neizbrisivim dječijim impresijama gradio je fabule svojih slavnih proza. U nepredvidljivom vijuganju rijeke Bosne, u njenom koritu, stjenovitim obalama pronašao je motive za pisanje Ugursuza, romana koji je toliko snažno odjeknuo u godini objavljivanja da je Ibrišimović u trenutku prešao onaj golemi put od umjetničke anonimnosti do spisateljske slave. Tema, prosede, tehnika pisanja – sve je to bilo novo i neviđeno u “našim” književnostima i roman je ubrzo stekao kultni status.

Nije prošlo dugo vremena i Ugursuz je postao svjetionik generaciji pisaca koja se nastojala odmaći od svijeta pripovjedačke tradicije jer proza velikana, prije svih Selimovića i Andrića, više nije bila u stanju da(va)ti odgovore na filozofska pitanja koja su mučila savremenog jugoslavenskog čovjeka. Ugursuz je knjiga u kojoj se ispoljila sasvim nova umjetnička osjećajnost i to predočavanje svijetu bilo je spektakularno i oslobađajuće.

„Muslimanska trilogija“

U sljedeće dvije knjige glavna Ibrišimovićeva preokupacija bila je historija Bosne, stvarna, bilježena i pamtljiva, ali nerijetko potiskivana i skrivana, pa ako je u Ugursuzu povijest zemlje bila okvir jednom potpuno fiktivnom svijetu, a Herdekovac bio bosanskohercegovački Makondo, u Karabegu i Braći i vezirima historija postaje upečatljivo vidljiva. Likovi ta dva romana, koja će i sam pisac, uz Ugursuz, imenovati “svojom muslimanskom trilogijom”, bili su tragične historijske figure bosanskohercegovačkog življenja zarobljene između vlastitog nastojanja da se založe za promjenu i društva koje je neblagonaklono gledalo na njihovo vizionarsko istupanje iz podrazumijevane monotonosti historije.

I dok je u Karabegu, opisujući nemoć Dželaludina Taiba Karabega da se suprotstavi snazi rulje, zahvatom antičkog tragizma opisao uzaludnost individualnog pokušaja da se izmijeni svijest kolektiva, u Braći i vezirima epski je prikazao herojsku ličnost Husein-kapetana Gradaščevića, čija intervencija u društvenu povijest biva osuđena na propast jer vrline poput hrabrosti, oštroumnosti, plemenitosti i iskrenosti nose u intrigantskim političkim odnosima breme samouništavajuće humanosti.

S tri grandiozna romana Ibrišimović postaje pisac na čije se djelo gleda s velikim poštovanjem, a društveni ugled koji stječe omogućuje piscu da javno ispoljava svoje neumjerenosti i žestine. Ibrišimović živi boemski, on je figura društvene neprilagođenosti, na njega se gleda kao na ekscentrika i malo koga zanima šta se zaista zbiva s “velikim piscem”. A njegove muke velike su i strašne jer neprekidno preispituje temelje svoje umjetnosti i svrhovitost vlastite egzistencije i u tim potragama osjeća kako ga malograđanska okolina guši i davi. Krhkih emocija, nesposoban biti podmukao, ljutnju zbog neodređenog osjećaja poniženosti usmjerava prema sebi, a neurednost življenja više govori o njegovoj nesposobnosti da bude obuzdan mjerilima društvenog okvira nego otvorene želje da provocira i prkosi.

Ali, čudno i paradoksalno, tê Ibrišimovićeve potrage za odgovorima na unutrašnje nemire završavaju se u najtragičnije vrijeme za domovinu čijom je historijom bio toliko opsjednut. Sam je Ibrišimović, u desecima novinskih tekstova, kasnije objedinjenih u knjigu Ruhani i šejtani inspiracija, opisivao svoje prosvjetljenje i kraj duhovnih lutanja. U islamu, u očitoj i neskrivenoj bogobojaznosti napokon je našao toliko žuđeni mir i napokon se složenost svijeta ukazala kao jednostavno rješiva matematička formula. I s tim će uvjerenjima nastaviti pisati užasnut zlom koje se nadvilo nad njegovom zemljom, narodom i vjerom. Ali, nevješt da bude prijetvoran, počinje pisati s manje jezičke ljepote, a više samonametnute dogmatike. Njegove riječi sada su teške, on njima pokušava objasniti stvari koje ni njemu do kraja nisu jasne i u tim pokušajima da oblikuje svoja unutrašnja stanja piše tekstove koje mali broj ljudi razumije, a mnogo veći namjerno želi zloupotrijebiti. U probuđenom vjerskom žaru pokušava prevrednovati cijelu svoju egzistenciju, pa s istom onom strogoćom s kojom osuđuje svoje literarne uzore za svakojaka “iskrivljenja” veliki dio vlastitog književnog opusa prokazuje kao djelo nastalo iz šejtanske inspiracije.

Simbol bosanskog otpora

No, mali je broj onih koji u tim očitim neumjerenostima uspijevaju prepoznati Ibrišimovićev ljudski očaj nastao iz nemoći da se zaustavi krvavi točak historije. Njegove senzibilne nerve pogađa sudbina kolektiva s kojim se identifikuje i glasom čovjeka koji je svjestan svoje nebitnosti nastoji progovoriti o tragičnom trenutku kojem svjedoči. Iz tog košmara koji se odvija pred njegovim očima nastaje briljantna Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, u kojoj pisac tu raspojasanu, krvavu i genocidnu stvarnost muslimanskog svijeta pretače u književnost direrovskih slika. Posmatrajući pakao života u ratu, piše književnost koja je bolna i potresna. On grmi osuđujućim starozavjetnim glasom, kudi, upozorava, ali sve što postiže tom olujom riječi jest stvaranje neprijateljâ koji će ga do kraja života mrziti ustrajno i ostrašćeno. Svojom pojavom Ibrišimović postaje simbol bosanskohercegovačke borbe za opstanak i iz tog vremena, kao dojmljiva, ostaje zabilježena, okom fotoaparata, fotografija pisca s uredno potkresanom bradom i francuskom beretkom zataknutom na glavi. Ibrišimović je bio ono lijepo lice bosanskohercegovačkih muslimana koje, suočeno s prijetnjom nestanka, nije pristalo okrenuti glavu i oboriti pogled.

U poslijeratnim godinama njegov nesporazum s društvenim i historijskim kontekstom biva sve veći i žešći. Valjda shvativši da je njegova žrtva bila nedovoljna da se odbrani život koji je neumitno nestajao, postaje ozlojeđen, a svaki pokušaj da autoritetom velikog pisca interveniše u stvarnost samo dodatno produbljuje međusobno nerazumijevanje njega i novonastalog društvenog konteksta. Više nego ikad postaje žrtva napada, objeda i kleveta, a oni koji žele srušiti njegov društveni ugled, potpuno neutemeljeno, počinju dovoditi u sumnju vrijednost njegovog književnog djela.

Ibrišimovića u bosanskohercegovačkoj štampi ponižava svako ko to želi uz nametanje ideje da je riječ o čovjeku koji je nacionalist i islamski fundamentalist. Suočen s netrpeljivošću koju nije mogao pojmiti, napušta Sarajevo i odlazi živjeti u Lješevo, selo kod Ilijaša, i tu cijelo desetljeće samozatajno radi ne obazirući se na uvrede i javno izrečena poniženja.

Bio jednom jedan…

Pojava Vječnika izazvala je pometnju u bosanskohercegovačkoj književnosti, a pisac, za koga su mnogi olako govorili da je zbog svojih “muslimanskih uvjerenja” odbacio umjetnost, pokazuje da genijalnost talenta ne blijedi. Taj roman u jednakoj je mjeri bio popularan i osporavan, a devet uzastopnih izdanja u jednoj godini bilo je šokantno upozorenje svima koji su željeli da se ime Nedžada Ibrišimovića zaboravi. Pisac je i dalje bio živ, a snaga njegove književnosti još je imala moć razbijati ustaljenost u umjetnosti i kulturi. Ipak, romanu je skandalozno bila uskraćena nagrada “Meša Selimović”, a književna kritika šutjela je o nezabilježenoj literarnoj pojavi, sramno i kukavički.

Tek je smrt pokazala koliko je Nedžad Ibrišimović bio velik i jedinstven. Možda po njegovoj želji, a možda i ne, pokopan je u haremu sarajevske Ferhadije, u groblju gdje leže Alija Isaković i Ibrahim Ljubović. Iza sebe je ostavio monumentalno djelo, riznicu jezičkog blaga, a pasionirani ljubitelji književnosti kao Ibrišimovićevu “najbolju” knjigu navode zbirku priča Nakaza i vila. Zato je možda i najbolje da se ovaj tekst završi invokacijom njegovog osebujnog pripovjednog jezika:

Bio jednom jedan Nedžad, bio pisac, i bio bolji od svih ostalih.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.