Lokalne TemeNermina Vehabović-Rudež: "Ne odustajati od djece je glavna odluka!"

Nermina Vehabović-Rudež: “Ne odustajati od djece je glavna odluka!”

U savremenom dobu, sve je veća potreba za razgovorom o užurbanoj svakodnevnici sa stručnim licem. U razvijenim državama odlazak kod psihologa je sasvim normalna pojava, dok se u onim manje razvijenim takav postupak smatra sramotnim i karakteriše se kao težak poremećaj.

Međutim, u posljednje vrijeme stanje se mijenja i u Bosni i Hercegovini, kao i u našem gradu, te sve više osoba, sa ili bez problema, odlazi na razgovore sa stručnim licima. Uobičajeno je da na razgovore ove vrste odlaze starije osobe, ali šta je sa djecom? Koliko pažnje se posvećuje „dječijim problemima“ koji kasnije u životu mogu donijeti velike posljedice? O tome koliko je psihoterapija zastupljena kod najmlađih članova društva, ali i sličnim pitanjima, za visoko.ba govori mr.sci. Nermina Vehabović-Rudež, psiholog/psihoterapeut.

Dolaze li djeca na psihoterapiju?

-Sada se situacija promijenila u odnosu na prije dvadesetak godina, sve je više djece i roditelja koji trebaju pomoć i podršku psihoterapeuta. Razlog može biti u promijenjenom stilu roditeljstva, sve većih očekivanja od djece koje postavljaju škole i roditelji, vršnjaci, teška društveno-politiška i ekonomska situacija, ali i u povećanoj senzibilizaciji da se pomoć potraži kod psihologa ili psihoterapeuta, odnosno u smanjenju stigmatizacije osoba koje trebaju psihološku pomoć.

Da li tu djecu neko upućuje na psihoterapiju ili dolaze na zahtjev roditelja? I na osnovu kojih zapažanja neko dijete šalje kod psihoterapeuta?

-Djecu obično upućuju škole, doktori, Centar za socijalni rad , a nešto rijeđe roditelji. Razlozi su različiti, od fizičkih simptoma(bolova u stomaku, glavobolja) koji nemaju organski uzrok, poremećaja u ponašanju, problema sa učenjem, problema u odnosu sa vršnjacima, rastave roditelja, zatim vršnjačko nasilje, tikovi, agresivno ponašanje ili ekstremne povučenosti. Opus razloga je velik.

Jesu li roditelji uvijek ‘za’ psihoterapiju ili su pod utjecajem stereotipa?

-Još uvijek nailazim na otpor roditelja da dovedu dijete kod psihologa ili psihoterapeuta, posebno kad je to predloženo od ucitelja ili Centra za socijalni rad. Ponekad roditelji kažu da se lakše nose sa fizičkom bolešću djeteta, nego kada dijete ima psihološke poteškoće. Ovaj pogrešan stav leži u nerazumijevanju psihičkih poteškoća, povezivanju psihičkih poteškoća sa „ludošću“ i osudom okoline. Onda kada se roditeljima damo dovoljno informacija o ovome njihov otpor se najčešće smanjuje.

Od čega se sastoji psihoterapijski rad sa djecom?

-Kada roditelji dovode dijete na razgovor, uglavnom dolaze sa velikim strahom ili ljutnjom, jer nemaju uvid šta je razlog za pojavu određenih simptoma. Psihoterapijski rad sa djecom počinje detaljnim razgovorom sa roditeljima. Taj razgovor ili sljedeći razgovori sa roditeljima su najvažnija stvar, posebno kada su djeca mala. Moja želja u radu sa djecom je da roditelj napravi promjenu u svom odnosu prema djetetu. Također, važnim smatram zajednički razgovor terapeuta sa roditeljem i djetetom. Nekad promjenu u roditeljskom ponašanju može napraviti upravo slušanje razgovora između terapeuta i djeteta, jer djeca vrlo često imaju odgovore na svoja ponašanja i često otvorenije pričaju o njima nego sami roditelji. Nekad je samo to dovoljno da roditelj shvati šta djetetu treba i razumije da su simptomi samo način na koji dijete pokušava doći do onoga što želi, odnosno što mu treba, ovdje mislim na psihološke potrebe (prihvatanje, osjećaj uspješnosti, slobode, zabave …)

Ono što se radi sa djecom u terapijskom procesu usmjereno je na razumijevanje djetetovog pogleda na sebe i svijet koji ga okružuje, te stvaranje odnosa povjerenja i poštovanja. Vrlo često u tom procesu od pomoći su art i play terapije, kao i igranja uloga. Tokom tog procesa dijete jača svoje samopouzdanje i načine suočavanja sa poteškoćama, uči o svojim emocijama i načinima izražavanja, prepoznaje i jača svoje kapacitete. Psihoterapijski tretman za različite poteškoće, kao i za različitu djecu traju kraće ili duže  ali zahtijevaju kontinuitet i neodustajanje, kao i povjerenje prema terapeutu i saradnju od strane roditelja.

Koja je uloga roditelja u tom procesu oporavka djeteta?

-Želim reći da biti roditelj nije lako i smatram to najtežim zadatkom. Teškim utoliko što zahtijeva stalno promišljanje, jer nema recepture za „biti dobar roditelj“. Dobar roditelj bi trebalo prvo da poznaje sebe, da sebe prihvata takvim kakav jeste, da svoj uspjeh ne mjeri dječijim postignućima, da ima primjerena očekivanja i od sebe i od djeteta itd. Kad se pojavi psihološki problem kod djeteta vrlo često roditelji teško prihvataju da zapravo oni trebaju promjenu svog ponašanja i očekuju da se dijete mijenja „kao na daljinski“. Roditelji često opravdavaju svoje neeadekvatne odgojne postupke time „ da su sve pokušali, ali dijete se ne mijenja.“

Roditelj ne bi smio nikada izgovoriti rečenicu, niti pokazati svojim ponašanjem stav: “Ništa mu ne mogu!“. Takav stav pokazuje roditeljsku nemoć i često je upotpunjen gubitkom strpljenja, roditeljskom ljutnjom, što dijete prepoznaje kao nedostatak odgojne strukture koja mu treba i koju bi trebalo da poštuje. Upravo struktura koju roditelj postavlja djetetu, a koja je adekvatno napravljena pomaže djetetu da poštuje sebe i druge i da izrasta u psihološki zdravu osobu. Adekvatno postavljena struktura znači ljubav prema djetetu. Struktura je poznati okvir u kojem dijete tačno zna šta može da radi, a šta ne može. Važno je da ta struktura postoji od najranijih dana djetetovog života, a sa ulaskom u adolescenciju ona lagano postaje opuštenija, ali i dalje postoji.

Također želim naglasiti da vrlo često mi roditelji brinemo kako i šta djeca jedu, piju, spavaju, a malo se brinemo kako se osjećaju u određenim situacijama. Roditeljski dom je mjesto gdje prepoznajemo dječije potrebe, učimo ih da ih adekvatno zadovoljavaju i puštamo ih u svijet gdje će sami znati da procijene kada i kako će zadovoljiti svoje potrebe. Sve češće roditelji pogrešno razumijevajući brigu o psihološkim potrebama djece odlaze u krajnost, pa djeci dozvoljavaju sve kako bi ukinuli frustraciju; nažalost ta djeca će problem imati sa svojom okolinom, npr. u školi, a poslije na radnom mjestu, u svojoj bračnoj zajednici itd.

Kakva je uloga škole i nastavnika u tom procesu?

-Ako gledamo dijete u školskom okruženju, onda je dosta simptoma izazvano i djetetovim odnosima u školi i očekivanjima od samog sebe ili roditeljskim očekivanjima od djeteta, odnosa sa učiteljima/nastavnicima. I tada je vrlo bitno da psihoterapeut razgovara sa roditeljima i nastavnicima. Nastavnici trebaju biti svjesni kao i roditelji koliki je njihov utjecaj na djecu i koliko su važni u odrastanju djeteta u mentalno zdravu ličnost. Vrlo je važno da nastavnik bude jaka i stabilna ličnost , svjesna sebe i svojih potreba, kako bi mogao biti dobar model i dobar primjer djeci.

Treba biti svjestan da promjene ne idu automatski, za njih treba truda, strpljenja, ulaganja i traženja novih rješenja. Ako nešto ne uspije imamo pravo isprobati drugu opciju. Ne odustajati od djece je glavna odluka, tj. ne miriti se sa tim “on je takav i ne može mu se pomoći“.

Kako današnja društvena situacija utječe na poteškoće kod djece?

-Zadovoljan roditelj je dobar roditelj- tako da sve ono što se dešava u našoj okolini, na državnom nivou itekako se reflektuje na svakog pojedinca. Nije jednostavno odgajati dijete u ovakvim okolnostima, ali iako postoje teškoće ne znači da je nemoguće i zato je bitan faktor lična stabilnost roditelja. Roditelj je taj koji treba pružiti osnovnu sigurnost djetetu, ako je roditelj nesiguran vrlo vjerovatno je da će i dijete biti nesigurno.

Postoji li prevencija da se smanje psihološke poteškoće djece?

-Definitivno, prevencija je rad sa roditeljima i sa nastavnicima. Upravo vjerujući u prevenciju organizujem radionice za roditelje, radionice za nastavnike, taj rad „na sebi“ može da rezultira smanjenim brojem poteškoća kod djece. Zbog toga sam pisala priručnik za roditelje još 2005. godine “Voljela  bih podijeliti s vama“ koji ne daje recepte za roditeljstvo, ali daje okvir da roditelj promišlja o sebi i prilagođava svoj odgoj ličnosti djeteta. I nedavno izdate Inspiracijske kartice za mlade je pokusaj da preko njih „uvučem“ roditelje i nastavnike u dublju komunikaciju sa djecom i mladima, i dati priliku za jačanje odnosa s njima, poboljšanju međusobnih odnosa.

Prevencija je i rad sa djecom na jačanju samopoštovanja i samopouzdanja, kroz razne grupne aktivnosti kako u školi, tako i u okviru psiholoških programa, a takav jedan smo radili u okviru Agencije „Smiley“. Mnogo toga se može napraviti prevencijom i jedna od mojih želja da što više  roditelja prolazi radionice roditeljstva kako bi radili na jačanju svoje roditeljske uloge kroz sopstveno upoznavanje i upoznavanje potreba svog djeteta.

 

 


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE