PreporukaNije do vas, do mene je

Nije do vas, do mene je

„Budale treba zajebavati“, glasio je tvit od pre desetak dana. Autor tvita bio mi je nepoznat, osim po niku koji koristi na društvenim mrežama.

„Budalu“, međutim, poznajem odlično, jer „budala“ piše za ovdašnje medije više od decenije. Piše čestito i pametno, onako kako misli i, čak i kad se ne slažem sa onim što piše, moram da priznam da su mu argumenti jaki i potkrepljeni.

„Budalu“ sam upoznala prvo preko onoga što piše, a kasnije mi je postao prijatelj. Kao za svakog živog čoveka, i za „budalu“ se može reći svašta, ali ne i da je budala. Ono što je autor tvita nazvao „zajebavanjem“ zapravo je bilo višednevno čerečenje, huškanje tviteraškog čopora i direktne pretnje. Sve zbog jedne pogrešno shvaćene rečenice iz teksta starog više od dve godine, koji je neko slučajno iskopao.

O mržnji, vitriolu i verbalnom nasilju na društvenim mrežama sve je odavno rečeno. Znamo da su neizbežni i neizlečivi. Znamo da kod onih koji su mete podstiču lučenje kortizola, onog hormona koji izaziva stanje u širokim narodnim masama poznatije kao stres. Znamo da, kad je naš rad javan, po službenoj dužnosti moramo da izdržimo kofe virtuelnih fekalija koje nam se izlivaju na glavu. Ali, šta kad počnemo da se davimo u tuđim fekalijama i šta kad virtuelne fekalije postanu virtuelni otrovni gasovi?

Neću da lažem. Ovo pišem jer i sama osećam da sam iznutra isprebijana, u modricama i ogrebotinama. Nije me sramota da to kažem i napišem. Prvo, zato što je istina, drugo, zato što još nisam videla da je iko ko je bar jednom u životu prošao tu vrstu toplog zeca javno rekao ili napisao: osećam se loše kad ljudi, pa makar i nepoznati, pišu o meni loše stvari.

Da se razumemo, ne radi se ovde o onome kad neko piše da si idiot, kurva, budala… nego o onome kad te uhvate u mašinu i dehumanizuju te do poslednjeg atoma, kad tvrde da si na platnom spisku nekog političara, kad ti pretresaju biografiju, porodicu, partnere, kad sakriveni iza nikova pišu da te znaju od detinjstva i da si uvek bio govno.

Kod ovog poslednjeg, znaš da je reč o nekome koga poznaješ, ali nemaš pojma o kome se radi i osećaš egzistencijalnu jezu. Radi se o onima koji, kad se usudiš da, recimo, otvoreno pišeš o depresiji jer misliš da je važno, dođe neko i kaže: „Pratio sam je dok je gutala lekove, služila mi je za zabavu“ ili kad, u trenutku dok se jedan novinar u Srbiji vodi kao nestao, tvitne „Nestala novinarka Vremena“.

Onda to vidi neko tvoj, pa se prestravi jer tu glupost doživi kao pretnju, pa ti se usija telefon, pa smiruješ prijateljicu i objašnjavaš joj da to nije ništa i da si ok. Iako nisi ok, iako si sve osim ok, jer ne možeš da budeš ok kad te zove uplašena drugarica, a uplašena je za tebe i, mada znaš da tu nema tvoje krivice, osećaš krivicu za njen strah. Jer, na nekom od mnogih meta-nivoa, ipak krivica jeste tvoja – tebi je upućeno, kriva si što si to što jesi.

Da ne pišeš i ne govoriš, da ne radiš to što radiš, ne bi ti se ovo događalo. Do tebe je. Tebi je u opisu posla i to da te zajebavaju, jer „budale treba zajebavati“.

Ali, gde je granica između zajebavanja i maltretiranja? Da se radi samo o meni, rekla bih da je granica lična, da zajebavanje prestaje tamo gde se troše moji kapaciteti za trpljenje i gde sve to počinje da me boli. Ali ne radi se samo o meni. Radi se i o mom prijatelju s početka teksta, o kolegama, o ženi koju poznajem samo s Tvitera i koja dobija dnevnu dozu „zajebavanja“ jer otvoreno piše o tome kako je biti majka deteta sa autizmom.

Da, na srpskom Tviteru postoji ustaljena ekipa ljudi koja se zabavlja tako što šikanira majku deteta sa autizmom. U tome je možda odgonetka: zajebavanje je kad ti se nasumično obraćaju ili o tebi tvitaju gadosti jednokratno i povremeno. Maltretiranje je kad se okupi ekipa uvek istih naloga i ne radi ništa drugo, nema nikakve druge teme osim tebe, danima, nedeljama, nekad i godinama.

Komplikovano je zato što je svako od nas u isto vreme i zlostavljan i zlostavljač. Na društvenim mrežama svi to radimo. Radila sam i ja to ljudima, kačila sam skrinšotove tvitova sa kojima se ne slažem. Pa čak i kad nisam sama maltretirala, nesvesno sam podsticala druge da to rade. Ti ljudi koje sam javno posramljivala čitali su sranja o sebi. Puštala sam čopor na njih.

Ne pričam o ljudima na javnim funkcijama, koji i treba da budu pod lupom jer njihovi stavovi i odluke direktno utiču na naše živote. Govorim o nekim običnim ljudima koji žive živote daleko od očiju javnosti i koriste apsolutno pravo da pišu šta žele po društvenim mrežama, pa čak i da lupetaju. Ali, opet, nikad nisam, niti bi mi palo na pamet, da dane, nedelje ili godine posvetim maltretiranju nekoga ko mi se ničim lično nije zamerio, ko mi ništa nije nažao uradio.

Mada, kad zalečim virtuelne modrice i ogrebotine, ne zameram ni onima koji virtuelno tuku, grebu i ujedaju. Svima nam je loše. Svi smo nezadovoljni zajedničkom nam stvarnošću koja nas sapliće i ne da nam da dišemo. Svi smo taoci istih političkih elita kojima ne vidimo alternativu. Svi smo u rebusu kako da kanališemo to nezadovoljstvo.

Neki nađu način da sebi olakšaju tako što maltretiraju neke druge, nesvesni da je to ipak maltretiranje, a ne zajebavanje. Tako da nije do njih, do nas je.

lolamagazin.com/visoko.ba


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE