Nije još kraj velikodržavnim projektima bosanskih susjeda

“Našem narodu poručujem da treba da bude spokojan, da svako gradi svoju sreću! A svi zajedno svoju budućnost i sreću svih građana Srbije, Republike Srpske i Crne Gore” poručio je Radovan Karadžić nakon iščitavanja haške presude.

Vitalij Čurkin, zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije, 6. aprila 1993. u razgovoru sa Slobodanom Miloševićem i Karadžićem, u prisutvu suradnika i uz saglasnost “oca nacije” Dobrice Ćosića su prihvatili evolutivno riješavanje srpskog nacionalnog pitanja, odnosno stvaranja jedne policentrične zajednice srpskih država Srbije, Republike Srpske i Crne Gore.

Ponuda Vens-Ovenovog plana je pravilno iščitana međunarodna nesuglasnost postizanju ratnog oživotvorenja Velike Srbije.

Bit će da je nepravomoćna haška presuda Šešelju tek namjenjena za “kućnu” upotrebu predstojećih srbijanskih izbora. Onu konačnu i izvršnu valja nam čekati i vjerovati u bitno promijenjeni ishod.

Udruženi zločinački poduhvati su historijski fakat, dokazan i presuđen, a u njima za sada nije dokazano ućešće Vojislava Šešelja.

Politički oporučno zvuči citirana izjava Karadžića od 25.marta ove godine. Jasno i nedvojbeno je kontinuitet projekta Čurkin, Milošević, Karadžić, Ćosić od aprila 1993. Projekat je živ, on postoji i provodi se u kontekstu promijenjenih okolnosti, Dejtonske Bosne i Hercegovine i Republike Srbije.

Njega štapski i na terenu izvode Srpska Pravoslavna Crkva, institucije Republike Srpske i institucije Republike Srbije. U ovom trenutku žarom primicanja cilju manje-više vidno njegovi nosioci su patrijarh SPC-a Irinej, Milorad Dodik (i kamarila poslušnika oko njega), predsjednik Republike Srbije Nikolić i premijer Aleksandar Vučić. Snažnu diplomatsko-logističku potporu ovom projektu daje i patrenalistička (očinska) politika Rusije.

Jučerašnje verbalno odricanje Vučića od tristogodišnje političke ideje Velike Srbije, jeste samo dobar spin za vlastito glasačko tijelo, a on potvrđuje nedostatak političke hrabrosti priznanja vojnog i političkog poraza same mogućnosti uspjeha dosezanja željenog cilja.

Političko pročišćenje Vučića bi bilo jasno odricanje od “rezervnog položaja” samom projektu Velike Srbije, a što bi podrazumijevalo pokopavanje policentričnog saveza svih srpskih zemalja. To Vučić ne čini, manjka mu hrabrost ili pak programski i ideološki ne prihvata.

U ratu protiv Bosne poraženi su i istočni i zapadni velikodržavni projekti. Srbija i Hrvatska , kako sada stoji, će haškom kvalifikacijom udruženih zločinačkih poduhvata, a individualnom krivnjom svojih političkih i vojnih vrhova, biti prepoznate i kažnjene za zločinačke pokušaje ostvarenja ovih velikodržavnih projekata.

Na zgarištima poraženih ideja još traju pokušaji njihovog oživljavanja. Oni, ti ciljevi, se mogu oživjeti i realizirati samo prilagodbom ustavno-pravnog uređenja Bosne i Hercegovine. Posljednji ovakav pokušaj jeste i etno-teritorijalno preuređenje BiH po modelu etničkih federalnih jedinica.

Jedna od bitnih poveznica ovakvih htijenja jeste osovina Milorad Dodik-Dragan Čović. Ta osovina sa svojim političkim kamarilama i akademskim skutonošama, vrlo sofisticirano gradi i izgradila je ambalažu moguće uspješnosti- konsocijativni federalizam kao zalog budućnosti opstanka bosanske državnost.

Ukoliko Vučić, uz sve rizike, može odreći se i “evolutivnog” puta dosezanja ratnih ciljeva, on se mora odreći naslijeđa policentrizma, odreći mu sopstveno očinstvo u postojećoj zbilji i bez floskula o integritetu RS-a, priznati i dokazati puni suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine, za sada se to ne događa. Njegova djela ne prate njegove riječi.

Srbija i Hrvatska nisu garanti Dejtona, nego njegove strane. Dejton ih obavezuje na punu odgovornost, a oni mu odgovaraju prihvatanjem novog faktičkog stanja nastalog njihovim uzp-ovima, što u konačnici jeste samo ovjera istih.
Bosna nije mirna. Ona vapi željom za pravdu. Osvete se odrekla, nije joj u biću. Mirna je, a utroba joj kuha. Neko priziva spirale novih ratova, a Bosna to neće.