Noam Čomski: Zastrašujuće posljedice izbjegličke krize

Uskoro ističe predsjednički mandat Baraka Obame. Šta ostaje iza njega na Bliskom Istoku?

Noam Čomski: Obamin govor u Kairu sam još tada doživio kao sadržinski prazan. Nisam puno očekivao i mislim da se to osjećanje potvrdilo. Pozitivno u njegovoj vladavini jeste to da nije upotrebljavao ekstremno nasilje i agresiju, kao što je njegov prethodnik učinio zloćudnom invazijom na Irak, najvećim zločinom ovog vijeka. Sa druge strane, dogovor koji je sklopljen sa Iranom mora se pozitivno ocijeniti. To je moglo mnogo ranije da se desi. Ipak mislim da je bolje imati sporazum nego ga nemati nikako. Obama na Bliskom Istoku ostavlja globalizovan rat dronovima, koji je označio početak nove ere međunarodnog terorizma. Mislim da će se to raširiti. Neće se raširiti samo tehnologija dronova već će se pokazati da je ona upotrebljiva za razne terorističke grupacije. U slučaju Arapskog proljeća, Obama je, isto kao i njegovi saveznici, najprije podržavao postojeće diktature dokle god je mogao. Osim toga, poslije tih prevrata je urađeno sve da se ponovo uspostavi stari sistem.

U Egiptu, ali i u Siriji postoje izuzetno žilave arapske diktature. Da li je Arapsko proljeće definitivno propalo?

To ustvari ne znamo. Postojala su određena dostignuća, sada doživljavamo nazadak. Postojale su značajne promjene koje su mogle predstavljati bazu. Na primjer, u Egiptu je radnički pokret bio važan, vodeći dio ustanka u Arapskom proljeću i postigao je značajne uspjehe. Vjerujem da Sisijeva diktatura nije u stanju da riješi ogromne probleme Egipta. Arapsko proljeće je bilo tek jedna od brojnih faza na putu do slobode i demokratije. Ipak, u Siriji je na djelu drukčiji scenario. Zemlja tone u autodestrukciju. Svi koraci koji su do sada preduzimani da se katastrofa zaustavi samo su povećali haos. Ono što nam je u Siriji stvarno potrebno jeste – manje nasilja.

Koliko je američka administracija suodgovorna za tu autodestrukciju?

Teško je reći. Asadov režim je apsolutno monstruozan i odgovoran je za veliki dio zločina u Siriji. „Islamska država“ je još jedna monstruoznost. Al-Nusra kao predstavnik Al Kaide u Siriji neznatno se razlikuje od „Islamske države“. Međutim, mnoge druge grupacije su tijesno povezane sa njima. Kurdske grupe su uspjele da odbrane svoju teritoriju i da uspostave unutar nje poprilično koherentan sistem. No, postoje brojne druge grupacije, kao što su lokalne milicije i dijelovi nekadašnjeg pokreta za reforme kao i još neki demokratski elementi. Međutim i dalje je sporno koliko oni mogu uticati na sukob. Stručnjaci kao što je iskusni bliskoistočni dopisnik Robert Fisk, smatraju da njih ustvari i nema. Drugi smatraju da ih ima i da imaju znatan uticaj. U suštini, u Siriji postoji mnoštvo grupacija. Zato su trenutno primjetni tek mali koraci ka primirju, i to nije razlog za optimizam, ali je još uvijek bolje od potpune autodestrukcije Sirije.

Što se tiče Irana, u sporazumu o atomskoj energiji jedni vide ogroman uspjeh Obamine administracije, a drugi smatraju da će to dovesti do atomskog naoružavanja arapsko-sunitskih država. Zašto je po Vama sporazum dobar?

Mislim da je to uspjeh. No, mislim da se ukupna tematika ne predstavlja korektno. Pravi poželjni korak bi bio da se uzme ozbiljno raspoloženje u iranskoj, arapskoj pa i globalnoj javnosti i da se stvori region bez atomskog oružja. To je Obama i obećao. Sporazum je korak naprijed. Ne znamo ni mi, ali ni američka tajna služba, da li je Iran zaista namjeravao da razvije atomsko oružje. Pa sve i da je obogaćivanje uranijuma Irancima omogućilo razvoj atomskog oružja, mora se biti pošten i reći da taj potencijal imaju mnoge države na planeti, ustvari, u osnovi to može svako ko raspolaže atomskom tehnologijom. Ipak, generalno uzev, smatram da je sporazum bio korak naprijed.

Da li je američka administracija imala bilo kakve značajnije uspjehe u bliskoistočnoj politici?

Ni na koji način. U palestinsko-izraelskom konfliktu se nije desilo baš ništa, ako zanemarimo deklaracije o namjerama. Osim toga, moramo konstatovati da Obamina administracija spada u one američke vlade koje su čak najviše podržavale izraelsku ekspanziju. Dok ostatak svijeta kritikuje Izrael zbog politike izgradnje naselja na okupiranim teritorijama Sjedinjene Države podržavaju Izrael u tome. U Vašingtonu postoji vojna, diplomatska, privredna, čak i ideološka podrška nastavaku izgradnje tih naselja. Obamin značajan potez, jedan od malobrojnih koji su naišli na odjek u javnosti bio je korišćenje veta u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija u februaru 2011. Predložena rezolucija je faktički podržavala zvaničnu američku politiku, zahtijevajući ograničenje gradnje naselja. Obama je, međutim, smatrao da bi rezolucija bila prepreka miru. Trenutno Vašington pregovara sa Netanjahuom – o povećanju finansijske podrške. Ona faktički dovodi do povećanja obima gradnje naselja. Sa druge strane smo u slučaju Gaze istovremeno imali bezobzirne napade Izraela koje su Sjedinjene Američke Države podržavale.

Trenutno je u Evropi sve više nacionalizma i desnog ekstremizma. Ljudi koji su u Evropu pobjegli pred bliskoistočnim užasom na sebe navlače gnjev desničarskih i islamofobnih grupacija. Smatrate li da će te društvene snage sve više jačati?

Političke posljedice u kontekstu izbjegličke krize su zastrašujuće. U Austriji, da navedemo samo taj primjer, jedan neonacista je na korak do potpunog političkog uspjeha. Pritom Austrija nije primila toliko izbjeglica kao druge zemlje. Švedska je pokazala najviše razumijevanja za izbjeglice, primajući između 150 000 i 160 000 sa ukupno deset miliona stanovnika. To znači da sada 1,5 odsto stanovništva čine izbjeglice. To je drukčije u zemljama poput Libana, zemlja je siromašna, trenutno i ne broji izbjeglice, ali stanovništvo se i do 40 odsto sastoji od izbjeglica. Čak 25 odsto su ljudi iz Sirije. Isto se odnosi i na Jordan koji je primio veliki broj izbjeglica. U poređenju sa njima Evropa jedva da je nešto uradila.

Naravno, postavlja se pitanje, odakle uopšte toliki ljudi koji bježe. Uglavnom potiču sa Bliskog istoka, ali i iz Afrike. Evropa ima svoju dugu priču u Africi. Posljednji vijekovi su bili označeni iskorišćavanjem i pljačkanjem afričkog kontinenta. Posljedice se osjećaju sve do danas i spadaju u uzroke bijega mnogih Afrikanaca u Evropu. Na Bliskom istoku su mnogobrojni uzroci doveli do izbjegličkog talasa koji traje. Jedan od važnih razloga je američka i britanska invazija na Irak, koja je potpuno razorila državu. Iračani i dalje bježe iz svoje zemlje pred sektaškim sukobom koji prije invazije na taj način nije postojao. Kada se sve to bolje osmotri onda se vidi da postoje određene države koje su svojom politikom izazvale izbjeglički talas u regionu – a među tim državama su Sjedinjene Američke Države, velika Britanija i druge evropske zemlje.