Naslovnica Preporuka Intervju Tarik Hodžić:...

Tarik Hodžić: Noć kad je u Sarajevu stao rat

305
PODIJELI

Kad jedan od sugovornika u dokumentarnom filmu Tarika Hodžića, Scream for me, Sarajevo, kaže da je jedino u ratu živio punim plućima, odjednom postane nemoguće potjerati knedlu niz grlo: iskrenost te izjave udara u pleksus kao neprobavljiva blasfemija, nešto što je mudro prešutjeti. U ovom filmu koji je s puno razloga odabran da zatvori ovogodišnje, četvrto izdanje DokuMa Film Festivala, više je takvih brutalnih istina: generacija koja je taman bila dozrela da u jeku opsade Sarajeva proživi najljepše doba tindejdžerstva i rane mladosti, nije se ni u podrumima odricala privilegije da živi tu mladost punim plućima, a žudnja za životom branila se, prkosno, i pod kišom metaka.

Sve ima više smisla kad si tako blizu smrti, kaže jedan od protagonista ovog moćnog dokumentarca koji je prikazan posljednje večeri festivala u Ljetnom kinu na makarskoj rivi, a koji je prošle godine na Sarajevu oborio rekord dosegavši ocjenu publike od vrtoglavih 4,98 (od mogućih 5). Film je ovo koji govori o jednom događaju mitske snage: zbio se 14. prosinca 1994. godine u Bosanskom kulturnom centru (BKC) u Sarajevu, u vrijeme kad su se stanovnici grada pod opsadom već bili priviknuli na pomisao da neće preživjeti taj pakao, da će prije ili kasnije poginuti od snajpera ili granate, kao mnogi njihovi sugrađani, prijatelji, članovi obitelji. Tog je dana u opkoljenom Sarajevu stao rat: zaustavio ga je legendarni Bruce Dickinson iz Iron Maidena, koji se u drndavom kamionu probio kroz prvu liniju ratišta da ulije malo nade u život mladim ljudima kojima je bio idol i koji su električnu gitaru svirali tek u rijetkim prilikama kad bi u podrumima uključili struju.

O ovoj moćnoj priči o prkosu, ljubavi i smrti razgovarali smo u Makarskoj s redateljem Tarikom Hodžićem.

Čini li Vam se da je, nakon monopoliziranja priče o ratu od strane starijih filmaša i umjetnika, došao red na novu, mlađu generaciju koja je u ratu bila premala da nosi pušku – da oni ispričaju svoje priče?

Rada Šefić, selektorica SFF-a, rekla je sličnu stvar uoči premijere filma na festivalu: da se vidi da je ovo, u odnosu na rat, jedan novi pristup, koji nije zatrovan ideologijom, ni težnjom da se filmom prenesu neke „velike“ poruke. Ipak, kad malo razmislite, ta često ponavljana floskula o tome da je previše bilo filmova o ratu – to naprosto nije istina. Evo, pitajte bilo koga oko sebe da nabroji ratne filmove napravljene od ranih devedesetih do danas i stat će na tri, četiri naslova. To samo govori da je rat nama u glavama… A u Bosni pogotovo. Pa nemamo mi para za snimat filmove! Svi se snalazimo na razne načine, iz godine u godinu ova fondacija je sve manja, politika suzbija prostor za bilo šta… I filmovi koji se naprave, izgurani su na valu entuzijazma nekih ljudi. Ja sam imao sreću s ovim filmom, zapravo dvije sretne koincidencije. Prva sreća je to što mi se javio Jasenko Pašić. On je pročitao blog Chrisa Dalea, Scream for me Sarajevo, i došao do ideje da se o tome snimi film. Mnogi nisu ni znali da je Bruce Dickinson bio u Sarajevu za vrijeme rata. Svi znaju za Joan Baez, za U2. Ali Bruce jedini nije eksploatirao sve to. I to nije bio Iron Maiden nego je Bruce Dickinson u to vrijeme imao solo karijeru. Drugi sretni moment dogodio se kad je producent Adnan Ćuhara rekao: ja ću naći sredstva, snimit ćemo film, na bilo koji način.

Kad je to bilo?

Evo, baš prije par dana napunilo se točno pet godina otkako smo počeli raditi na filmu. Proces je trajao oko tri i pol godine.

Jasenko Pašić i Vi zajedno ste, partnerski, radili na filmu, u svim etapama, uključujući i pisanje scenarija. Ipak, Pašić se u filmu pojavljuje kao sudionik, fokalizator radnje, a Vas nema. Zašto ste donijeli tu odluku?

Moj je prijedlog bio da on u filmu bude aktivni sudionik. Od početka se nije mogla zanemariti ta njegova golema energija, entuzijazam koji je ulagao u svaki korak te priče. Ideja je bila njegova, on je bio najagilniji u istraživanju, svaki tjedan je donosio nove informacije, okupljao sugovornike. Osim toga, ja sam redatelj, više volim biti iza kamere, a Jasenko je glumac, nije mu strano biti ispred kamere.

Jeste li od početka planirali da film teče na nekoliko paralelnih tokova i da se kroz priču o Dickinsonu u Sarajevu ispriča i priča o Sarajevu u ratu?

Film je u tom smislu nadrastao sam sebe. Dobar dio toga dogodio se u montaži. Moj profesor montaže čudio se kako sam uspio doći do takve strukture. A ustvari trik je jednostavan: naprosto sam naučio čitav materijal napamet. Sugovornici, privatne priče, Bruceovo putovanje u Sarajevo, na kraju sve završi s tim emotivnim krešendom… Struktura je klasična, uvod, sredina i kraj. Uvod je do trenutka kad krene pjesma Help Bosnia Now, a kraj počinje kad Bruce ispriča kako je to iskustvo utjecalo na njega. Čini mi se da smo recepturu filma potrefili baš kako treba.

Kako je tekla komunikacija?

Na samom početku, kad je Jasenko kontaktirao Alexa Elenu i Chrisa Dalea, oni su rekli, “Mi želimo biti dio toga”, i to je bio prvi boost, tada smo postali sigurni da ćemo film stvarno raditi. S Bruceom je bilo malo teže, ipak je on planetarna zvijezda, i htio je vidjeti koliko smo mi ozbiljni u svemu tome prije nego što je pristao. Mi smo već imali neku vrstu teasera s nekoliko sugovornika, pa je on otprilike mogao znati na što to sliči. I svidjelo mu se to što vidi. I tad je dobio rak! I to doslovno dan kad, to je u filmu, njegov bend obilazi Sarajevo s unproforcima… Tu Brucea nema, a trebalo ga je biti. Baš taj dan kad je trebao sletjeti avion, stigla je obavijest da zbog zdravstvenih razloga neće doći. U tom se trenutku nama sve zaljuljalo… O Bruceu nam je sve ovisilo. Možemo napraviti film bez njega, ali kakav će to biti film!? Na kraju se ipak sve dobro poklopilo, nakon kraja svog tretmana Bruce je došao, točno godinu dana kasnije. To nam je dalo vremena da bolje promislimo neke stvari, da detalji sjednu na mjesto.

Jedan od detalja koji su čudesno sjeli na mjesto je osvrt na UNPROFOR.

I to osvrt iz usta jednog unproforca!

Citat, otprilike, glasi: UN je fikcija.

Mnogim ljudima koji su pogledali film, ta je izjava beskrajno značila. U trenutku kad smo razgovarali s njima, mi ne znamo što će oni reći. Svatko od nas u Sarajevu je imao neku svoju, privatnu sliku o UNPROFOR-u. Ali otkako sam upoznao Majora i Trevora, moja se slika promijenila. Shvatio sam da je i u tome ključna stvar taj ljudski faktor. Neki ljudi su stvarno došli u Bosnu da bi pomogli da se neke stvari riješe, i oni sami u filmu kažu, “Došli smo da budemo peacemakers, a ne peacekeepers”. I na kraju krajeva, da nije bilo UNPROFOR-a, ne bi se ni dogodio taj koncert. Bruce je došao na Majorovu inicijativu. Major zapravo kao da ne pripada Unproforu, nama je s njime cijelo vrijeme bilo kao s Monty Phytonom, taj čovjek je urnebesan, sve što kaže je ludo smiješno, duhovito… On u duši uopće nije vojnik.

Major je beskrajno zanimljiv lik. Kakva energija. I bunt! Sva sreća da se nije dao natjerati, čak ni od svojih nadređenih, da otkaže koncert.

Tko je mogao garantirati da se nikome ništa neće dogoditi? Trevor (šef osiguranja) je zaista očekivao napad, rekao mi je da je do zadneg trenutka, dok se koncert nije završio, samo čekao granatu. Zato je važna scena u kojoj se objašnjavaju okolnosti pogibje jednog dječaka koji je ubijen 20 metara pred Trevorom, metak je prošao kroz trbuh njegove majke i ravno dječaku u glavu. Zbog toga je Trevor bio itekako svjestan ozbiljnosti situacije i zbog velikog rizika pokušao je Majora odgovoriti od održavanja tog koncerta. Srećom, sve se dobro završilo.

Kako ste izbalansirali te političke i ratne konotacije – tko je bio agresor, tko je gađao grad, tko je pucao na koga? 

Nismo to previše objašnjavali. Sami odgovori naših sugovornika kreirali su tijek priče. Nismo se fokusirali na objašnjavanje uzroka rata, bilo nam je važno ispričati priču ljudi, civila, koji su se odjednom našli usred te situacije. Što se događalo s ljudima koji niti su krivi za rat, niti mogu utjecati na tako velike političke konotacije, koji su samo htjeli živjeti? To je bio fokus našeg filma!

Kroz film je odlično odrađena gradnja emocija koje u nekom trenutku eksplodiraju kod sugovornika, kod članova benda. Svako nekako pukne u svom trenutku. Na početku filma, Sarajlije pričaju o tim danima kroz nekakav grčevit osmjeh, kako su ostajali jedno po jedno bez najbližih prijatelja. Ta Sarajevska žilavost koju prati prkos i određena doza humora, to je meni bilo najpotresnije. 

Usred snimanja imali smo situacija u kojima su nam ljudi govorili: “Ne mogu vjerovati da sam se ovog sjetio”. Druga stvar koja nas je šokirala je bilo kada nam je jedna sugovornica usred razgovora rekla kako joj je to bio najljepši period u životu, “dok je Bog još po zemlji hodao i dok su ljudi bili normalni” – referirajući se na valjda najnenormalniju situaciju koju netko može proživjeti. Ljudi su u im danima bili topliji i bliži, i zajednički su bili suočeni s činjenicom da mogu poginuti u svakom trenutku. Svi su malo “pukli” u tim danima, ali isključivo kako bi se lakše mogli nositi s cijelom tom situacijom. Jednostavno, da bi ostao normalan, malo u tim trenucima moraš zastraniti. I onda se u tebi budi otpor i želja za nekim normalnijim životom. “Ići ću u školu, pa makar poginuo”. Prilikom razgovora s njima točno se osjeti taj PTSP. Jedan sugovornik nam je rekao: “Ja ne znam kako da ja vama ovo objasnim, ja ne plačem zbog Brucea, meni cijeli moj život iz tog perioda sad prolazi pred očima”. Isplivale su neke traume.

Iako je riječ o izrazito potresnom dokumentarcu, taj Sarajevski humor je zaista upečatljiv. 

Ovaj dokumentarac se dogodio kao neki incident. Do prije par godina malo njih je uopće znalo za taj koncert. Bruce nije eksploatirao činjenicu da se probio do ratnog Sarajeva kako bi ljudima pružio malo nade, on je jednostavno želio dati neku vrstu svoje podrške. I on je zaista to uspio, bez ikakve koristi i slave. Rekao je da je to jedino što je kao umjetnik mogao napraviti. Smatrao je da je bilo previše peticija za mir, a da nitko ništa nije realno poduzimao. Zato je sam htio učiniti nešto, natjerati ljude da nešto osjete. Bio je svjestan da postoji rizik, ali držao je da život bez rizika nije život vrijedan življenja. To je njegova filozofija. To je dokazao i prilikom nedavnog terorističkog napada u Manchesteru, kada je većina bendova otkazala zakazane nastupe, jedino je Iron Maiden i Bruce Dickinson rekao da će bez obzira na situaciju održati svoj koncert po planu. Jednostavno ne možemo živjeti u strahu.

Je li tvoje isto iskustvo iz tog vremena bio kao Pašićevo, kada on na početku filma kaže da je bio premlad da bi pojmio cijelu situaciju? 

Jasenko je mlađi od mene. On je u to vrijeme stvarno bio dijete. Sjeća se nekih stvari, ali njegov pojam rata bio je takav da je bio svjestan da su se njegovi roditelji brinuli, znao je za neko sklonište i tako dalje. Ja u ratu nisam bio u Sarajevu, kasnije sam došao u Sarajevo. Odrastao sam u Visočici. Tamo je bio rat, ali ne kao u Sarajevu koji je bio opkoljen sa svih strana. Mi smo imali samo jedan smjer iz kojeg su pucali na nas. Često se sjetim situacije kad sam kasnio na sat matematike zato što me gađao snajper pa sam morao nekim okolnim putem. Dolazim profesoru i kaže on što je bilo. Reko, snajper gađa. Kaže on, snajper nije opravdanje, i upiše mi jedinicu. Sad kad pokušavam sve racionalizirati, shvaćam da su to bila nenormalna vremena. Kao da smo svi bili “pomjereni”. Kao, snajper nije opravdanje, na matematiku se mora doći! Tako se živjelo, na taj način.

U blizini moje kuće ima jedan franjevački samostan koji je direktno gledao na liniju odakle su nas gađali, i bio je tu jedan teniski teren. Mi djeca smo došli tu igrati tenis. Oko nas su počeli zviždati meci, osamdesetčetvorka, samo vidiš rafal pod našim nogama. Mi smo pobjegli, sklonili se, pričekali pet minuta, i vratili se da nastavimo partiju. Cijeli dan smo pokušavali završiti tu partiju, a oni na nas povremeno ispaljivali rafale. Vjerojatno nas je mogao ubiti da je htio, možda se samo eto tako malo poigravao s nama. Nekako je nadrealno sve. Po cijenu života smo htjeli završiti tu partiju, on nas je rafalima tjerao, mi smo se vraćali, na kraju smo ju uspjeli dovršiti, nitko nije nastradao i vratili smo se kućama. Kad sam roditeljima to rekao pao im je mrak na oči. Mi smo kontali “Ma neće….”. Dijete… što znaš!? Koliko sam imao tada, 14 ili 15 godina. Nisam shvaćao ozbiljnost situacije, a i svi smo bili “pomjereni”. Jednostavno, stvari su bile drugačije.

To je upečatljivo, taj neki prkos koji se javlja u čudnim i teškim vremenima, prkos i zajedništvo. Kao, “Ne dam svoj normalan život”. 

Tu je važan značaj nade u čovjekovom životu. U filmu se to itekako osjeti. Zbog toga je bilo važno da se održi taj koncert. Koliko god će netko smatrati da je sve to jako banalno. Jedan sugovornik je dezertirao, napustio liniju obrane kako bi otišao na taj koncert. Koliko je u tom trenutku tim ljudima to značilo…. Znači, nekom je bilo stalo do nas. Ništa više. Nekako smo imali nadu da će se završiti i taj rat. I svjesno, kraj rata u filmu je kraj koncerta. Više nakon toga ne pričamo o ratu. Mirza Ćorić gleda u nebo i kaže: “Negdje tamo vani ljudi žive normalne živote – a gdje smo mi!?” Nakon toga mi uopće nije bilo bitno da objašnjavam političke konotacije rata, apsolutno mi nije bilo bitno. Kao da je Bruce došao, spasio te ljude i vratio se doma.

To se osjeti i u filmu, na početku sugovornici pričaju u kojem je momentu rat počeo za njih. Jedan od njih prepričava kako je njegov brat ranjen gelerima granate i u tom trenutku je shvatio da se rat zaista događa, … i onda na kraju, kad pričaju o tom koncertu, u tom trenutku, u tih dva i pol sata koliko je trajao koncert, svi se slažu u jednom, da je svima taj rat stao nekako, i nitko za vrjeme tog koncerta nije razmišljao o ratu. Taj kontrast je jako dobro odrađen, vrlo dosljedno i kompaktno. 

Priča je jednostavno dovoljno sazrela da se ispriča. Otkako smo 2012. godine odlučili raditi na filmu, samo su nam se događale neke pozitivne stvari. Mi smo u jednom trenutku napravili press konferenciju, objasnili o čemu će biti film, i zamolili da nam se jave svi koji su bili na koncertu, a da možda imaju neki predmet vezan za cijelu priču. Ljudi su nam nakon toga počeli dolaziti s plakatima, netko je donio kartu koju je sačuvao, pojavila se i snimka cijelog koncerta, ljudi su se počeli okupljati. Okupili smo ih na godišnjicu koncerta, posjetitelje i članove benda. Ta energija koja se stvorila oko te priče čak i toliko godina kasnije, to je nevjerojatno. Ljudi se sjećaju toga kao priče veterana, mnogi se nisu  vidjeli od rata pa su se sreli zahvaljujući ovom filmu. Sve je prštalo od emocija.

U sklopu DokuMA festivala prikazan je kratki film o jednom španjolskom fotografu koji je nakon rata u Sierra Leoneu otišao dokumentirati stradanja djece i civila. Gledajući taj film malo me bilo sram što ne znam puno o tom ratu, o tim ljudima i njihovoj patnji. Vjerojatno postoji mnoštvo ljudi koji zapravo isto tako nemaju pojma što se prije 20 i nešto godina dogodilo na ovim prostorima. Zato mislim da bi trebalo biti više filmova s tom ljudskom/ratnom tematikom, kako bi se podigla svijest o tome, da se vidi da su to stvarni ljudi, stvarni događaji. Zato je važno kada Chris na kraju filma kaže da je prije ovog cijelog iskustva mislio da su to neki balkanski luđaci koji su se, eto, odlučili poubijati. A nakon što je svjedočio cijeloj situaciji, toliko je bio potresen i toliko mu se promjenilo viđenje cijele situacije da je na svom blogu napisao tekst Scream for me Sarajevo, na kojeg je naišao Jasenko Pašić i tako je zapravo krenula cijela ideja o snimanju filma. 

Da, zbog te njegove emocije je sve krenulo. Čak i on, tako staložen, koji cijelo vrijeme na licu ima blagi osmjeh, toliko se slomio prisjećajući se tih nekoliko dana da se rasplakao pred kamerama. Nakon povratka iz Sarajeva toliko je bio potresen cijelim iskustvom da je ljudima oko sebe, koji su do tada dijelili njegovo mišljenje o ludim Balkancima koji se žele poubijati, pokušao objasniti da to nije baš tako. No, mnogi se ne mogu poistovjetiti s nečijim iskustvom dok sami ili ne vide ili to ne dožive. Nitko to ne može razumjeti. Zato se slažem da je ovakvih filmova potrebno više. Nisu ni članovi benda bili svjesni u što se upuštaju, jedino je Bruce donekle znao kakva je situacija, no on je ipak priča za sebe, on ima neku ludu energiju. I taj njihov put do Sarajeva u teretnom kamionu, probijanje kroz prve linije da bi ljudima priuštili dva sata mira i nade, nakon čega su helikopterima prevezeni do zračne luke u Splitu. Upravo taj rez, taj šok povratka u civilizaciju bio je možda najvažniji za to njihovo osobno iskustvo. Taj kontrast.. Doslovno je prošlo sat vemena otkada su iz grada u kojem je svaka zgrada bila porušena i u kojem je u svakom trenutku postojala mogućnost da izgube život došli u grad u kojem ljudi žive posve normalan život, semafori uredno rade, nitko na nikoga ne gađa snajperima. Tamo ljudi ginu bezveze, a ovdje se mi brinemo oko ničega.

Hoće li sad sve što ćeš raditi biti obilježeno pritiskom nagrada na SFF-u i uspjehom ovog filma? 

Priča je ta koja te nađe. Nema pravila. U mom slučaju, ja sam snimio dosta glazbenih spotova, kratkih i dokumentarnih filmova, a ovo je prvi film koji sam radio u profesionalnim uvjetima, jer je sama priča to tako zahtjevala. Pristup obradi teme zapravo najviše ovisi o priči koja te nađe. Moja intimna želja, zbog kojeg sam i upisao Akademiju, jest da snimim igrani film. No, u Bosni je sada jako teško bilo što snimati. Teško je naći koprodukcije koje će sudjelovati u svemu tome. Stariji, iskusni redatelji kod nas u svojoj karijeri imaju samo četiri ili pet filmova, to je to. Nesređene su neke stvari i službena politika nema sluha prema snimanju filmova. E sad, kako se ko snađe, borimo se svatko na svoj način.

arteist.hr/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.