O Bože,koliko je večeras daleko Tuzla

I tako…padala je noć, a našom velikom čaršijom igrale su male sjene. Bile su toliko male da su se u dvoje pribijale jedna uz drugu dok ih tihi povjetarac još više zbližavao.Tutnjava, galama, slatki i glasni smijeh, euforija noći, sve se nekako sastalo i odjednom utihnulo. Ah, taj Berlinski saobraćaj uvijek mi prekine misaoni tok i odvuče me od mojih dragih sjećanja na lijepu mi varoš. Mislim da ću večeras preskočiti šoljicu čaja na balkonu. Večeras mi treba mir. Treba mi nakon dugo vremena. Trebaš mi ti. Koliko Hellerovih ogledala sam morala proći, koliko spoznaja, koliko puta odglumiti ulogu Stepskog Vuka, preživjeti ljetnje noći hladnog bijelog svijeta, koliko usamljenosti… Da bih opet došla do tebe.

Sa svima sam u miru, a sa sobom vodim apsolutni rat. Rat između ići i ostat, prošlosti i budućnosti, momenta i vječnosti. Koliko pjesama si dobio, neposlanih poruka, dobro odglumljenih hladnoća. Nikad nemoj zaboraviti koliko te silno grijala moja hladnoća. Da mili, bila je toplija od svakog žara ovog svijeta. Znaš, čudna je ova jesen. Dovuče se tiho, pokloni nostalgične čari i samo ode kao da nije ni bila a poklon ostaje. Dok se vjetar uvlači kroz poluotvoren prozor i miješa se sa mirisom duhana ja te molim samo jedno, riđokosi.

Pravi se! Pravi se da ne primijetiš dijete koje želi poljubac, pravi se da bi došao kada bih te pozvala, pravi se da me nećeš zaboraviti kada prođeš Tuzlanskim ulicama punih prelijepih djevojaka, da me ne zaboraviš kada oblak iznad Visokog zakloni sunce i tada sjećanje na malu zelenooku postane samo prah. Pravi se da bi i Balaša slušao kada bih to htjela. Ja ne tražim mnogo, samo se pravi da si ono što zaista i jesi. Pravi se da te nije rastužila decembarska magla što pade k'o kristal i rasu se po mojoj čaršiji. Milion želja, milion strahova i pobuna krije se u plavoj kapi.

Istrgnuti papir, stara olovka ,zvuk gitare i opet…“O Bože,koliko je večeras daleko Tuzla…“