Naslovnica O Visokom

O Visokom

Visoko i okolina predstavljaju jedno od najvažnijih mjesta u hiljadugodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine. Pojam Bosna je obuhvatao širi teritorij sa radijusom od najmanje 5 kilometara u koji su ulazili grad Visoki, naselje Podvisoki, Mile/Mili, Biskupići i Moštre. U području današnje općine Visoko je postojalo nekoliko historijskih lokacija, stolnih mjesta bosanskih vladara. Dvije vladarske isprave iz vremena 1399−1421. izričito spominju kraljevski dvor u Podvisokom. Kralj Ostoja 5.2.1399. u jednoj ispravi kaže „tagde pridoše va slavni dvor kraljevstva mi u Podvisoki, plemeniti i mudri muži slavnoga grada Dubrovnika…“ Druga povelja kralja Tvrtka II Dubrovčanima sa istom formulacijom potiče iz 18.8.1421. Dok je povelja kralja Tvrtka I Hrvoju Vukčiću izdata na kraljevskom dvoru u Moštru. Za Moštre se kaže da je mjesto gdje se nalazio vladarski dvor Mile/Mili, Moštri i Visoki. Upravo za ovo područje, poriječje rijeke Bosne, vezuje se ime Bosna i potiču korijeni dinastije Kotromanića. Kraj oko Visokog je najstariji politički centar srednjovjekovne Bosne (raniji period XIV stoljeća), što potvrđuju podaci vladarskih isprava (1326−1329. i 1354−1356.). Grad Visoki i predgrađe Podvisoko (1348−1430.) igrali su prvu ulogu u bosanskoj trgovini, koja se u latinskim i italijanskim sačuvanim listinama piše: Sottovisoki, Sovisochi, Podvisochi, podsochium, Subvisochi.

Slika 1. Kraljevski grad Visoki (maketa − Zavičajni muzej Visoko)

„Tuj su u Visokome kao i u Podvisokome bosanski kraljevi svoje povelje izdavali, tuj je bosanska vlastela često sabore držala, tuj su i poklisari stranih vlasti stupali sa dragocjenim darovima pred bosanske vladare i vijećnike i njima podastirali želje svojih državnika“. Sudeći po sjaju Visokog (XIV i XV) iz vremena kada je imalo „sjajni dvor kraljevstva“, možemo reći da je grad Visoki na brdu Visočica građen prvih godina bosanske samostalnosti.

Kraljevski grad Visoki prvi put se spominje 1355. u povelji koju je kralj Tvrtko I izdao trgovcima. Kraljevski dvor u Podvisokom bio je jedan od važnijih središta političke aktivnosti u vrijeme kraljeva Ostoje, Tvrtka II i Tomaša.

Pored grada Visoki i lokalitet Mile/Mili je bio veoma značajan u periodu srednjovjekovne Bosne. U maju mjesecu 1446. vršile su se pripreme za krunisanje kralja kralja Tomaša i kraljice Katarine u Milama. Ne zna se je li krunisanje i obavljeno, ali poslanice bosanskog kralja to spominju, što nama govori o važnosti ovog lokaliteta. Anđelić piše: „krunisanje bosanskih kraljeva redovno se vršilo u Milima“, gdje su bila ukopana i dva bosanska vladara Stjepan II Kotromanić (1322−1358) i kralj Tvrtko I Kotromanić (1353−1391). U Milama je Stjepan II 1340. sagradio crkvu svetog Nikole koja je podignuta na ruševinama stare crkve posvećene svecima Kuzmi i Damjanu. Historičari vezuju lokalitet Mile i za održavanje bosanskog državnog sabora poznatijeg kao „stanak bosanske vlastele“, o čemu svjedoči i tekst povelje bana Tvrtka iz 1354. Time se pretpostavlja da je Mile/Mili bilo najstarije upravno-administrativno središte bosanske države. Izvori govore da su se u Milama krunisali bosanski kraljevi, a jedino se posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević krunisao u Jajcu. Najznačajniji pronalazak u Milama je i grb Tvrtka I sa ljiljanima na netaknutom plaštu prilikom iskopavanja 1909. godine.

Slika 2. Plaš sa bosanskim ljiljanima – Grb Kotromanića

Upravo taj grb sa ljiljanima će biti inspiracija za osmišljavanje zastave sa ljiljanima početkom devedesetih godina, po obnavljanju državnosti Bosne i Hercegovine. Na zastavi i grbu sa ljiljanima (srednjovjekovni grb Bosne) nalazi se endemski cvijet ljiljana koji raste samo u predjelima Igmana i Sutjeske. U vatikanskim knjigama iz 1389. zapisan je pod nazivom „lilium bosniacum“, taj naziv je registriran i u „Botanica Europeana“, a nosi naziv i „The Genus Lilium“, odnosno posebna vrsta i samo svoja vrsta. DNA Bosanskog ljiljana je endemska i ne dozvoljava se ukrižavati sa drugim vrstama ljiljana, dok su svi evropski ljiljani komercijalno obrađeni. Možemo reći da je Bosanski ljiljan metafora snage srednjovjekovnog vojnika, odanog Bosni i svome kralju.

Vjeruje se da je upravo u Milama 29. avgusta 1189. napisana čuvena povelja Kulina bana, koja predstavlja „rodni list“ bosanske državnosti, a bila je trgovački ugovor između Bosne i Dubrovačke republike. U Milama nisu samo održavani skupovi ondašnje političke elite, na ovoj lokaciji je pronađen pečatni prsten s likom nekog okrunjenog vladara na kojem se jasno vidi kruna.

Slika 3. Grobno mjesto kralja Tvrtka I u Milima kod Visokog

U Milama je ukopan bosanski kralj Tvrtko I, kojeg smatraju najvećim državnikom i vladarom kojeg je Bosna imala u hiljadugodišnjoj povijesti. Obično se kaže da je ono što je Kulin ban započeo „od Kulina bana i dobrijeh dana“, završio kralj Tvrtko I dvije stotine godina kasnije. Tokom 38 godina vladavine ne samo da je učvrstio Bosnu nego je stvorio velesilu na Balkanu. Uspješno je vodio politiku, kovao bosanski novac i sagradio vlastitu luku Herceg Novi i Brštanik kod Opuzena. Kralj Tvrtko I je umro 16.3.1391. u 52-oj godini.

Korijeni bosanske dinastije Kotromanića potiču iz visočke doline uz rijeku Bosnu. Moštre se spominje kao sjedište vjerskih institucija, kaptol Crkve bosanske, bogumilsko učilište, odnosno „univerzitet“. Visoko se kao stolno mjesto bosanskih kraljeva spominje u periodu od vladavine Stjepana II do 30-tih godina XV stoljeća. Kako je Visoko u dolini, zbog zaštite od neprijatelja, bosansko kraljevstvo se „seli“ na dobro zaštićeni Bobovac.

Slika 4. Kraljevski grad Visoki (panoramski snimak 2013. iz helikoptera OSBiH)

Ime Bosna prvi put spominje bizantijski car i historičar Konstantin Porfirogenit u djelu „De Administrando Imperio“ u X stoljeću. Iako za najranija razdoblja nedostaje jasnih historijskih pokazatelja o tačnim lokacijama na kojima se odvijao život srednjovjekovne Bosne, možemo kazati da se u periodu od XII do XV stoljeća „ovdje nalazi stvarni centar bosanske države koja zauzima široke prostore između Save i Jadranskog mora“. Riječ „ovdje“ obuhvata današnju dolinu rijeke Bosne, tačnije visočku dolinu, koja je bila poprište života u srednjovjekovlju za vrijeme banova, preteča kraljevske srednjovjekovne države Bosne. „Urbanistička fizionomija Visokog pokazuje sve bitne elemente jedne srednjovjekovne metropole u nastajanju. Jaka tvrđava, ekonomski jako naselje-podgrađe, dva vladarska dvora i više crkava, mjesto za održavanje državnog sabora − sve su to karakteristike jedne prijestolnice u to doba“. Spomenuta dva vladarska dvora zapravo su dvor u Moštru/Moštrima (izričito se spominje 1380) i Podvisoki/Visoki na brdu Visočica (izričito se spominju 1399, 1404. i 1421), na području današnje općine Visoko.

Slika 5. Karta srednjovjekovne države Bosne (period kralja Tvrtka I 1353−1391), autor Marko Vego

Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva koji su zabilježili antički dokumenti u dvije varijante Bathinus i Basan. Potom nastaje Basan od Bosina, pa Bosna. Po pisanju Envera Imamovića, antički dokumenti govore da je na ovom području živjelo jedno pleme čije je ime odgovaralo imenu najveće bosanske rijeke. Po rimskom historičaru Arijanu iz II stoljeća, to su bili Bathiatai, što opet potvrđuje da današnji naziv rijeke Bosne i naroda koji ovdje žive: Bošnjani, Bošnjaci, Bosanci, potiče iz antičkog, odnosno predslavenskog doba. Mnogi se danas neće složiti sa ovom konstatacijom, što je opet proizvod dešavanja početkom 90-tih godina, ali ovo što je zapisano trajno ostaje kao izvorni podatak na osnovu kojeg možemo zaviriti u daleku prošlost, a takvu je upravo imala država Bosna.

Srednjovjekovna Bosna sa sjedištem u Visokom imala je mnogo više što danas možemo i zamisliti. Imala je ime, zastavu, grb, teritoriju koja je poredeći sa današnjim razmjerama Bosne i Hercegovine mnogo veća, imala je ekonomsku moć. Današnji prosječni Bosanac i Hercegovac poznaje grb sa ljiljanima, pa zna i za kralja Tvrtka I, za vrijeme čije vladavine u Visokom je Bosna bila teritorijalno i ekonomski najjača. Samo ovlaš učinjen uvid u grboslovlje srednjovjekovne bosanske države govori o svoj njenoj veličini, sa kojom se, nažalost, njeni današnji narodi ne mogu identificirati. Očito da je riječ o objektivno i subjektivno uvjetovanom kulturno-komunikacijskom jazu unutar i između pojedinačnih naroda i Bosni i Hercegovini. Posljedice takvog odnosa prema svemu što donosi bogata historija Bosne rezultiraju zanemarivanjem ukupnog kulturno-historijskog naslijeđa, pa tako i srednjovjekovnih kraljevskih gradova koji su nestali sa lica zemlje, i tek gradine ili skromno revitalizirane lokacije srednjovjekovlja sramežljivo podsjećaju na ono što je Bosna nekada bila.

U knjizi „Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole“ Julijan Jelenić je napisao: „Bošnjak ili Hercegovac kad bi se popeo kojom zgodom na podrtine naših gradova ili garišta starodnevnih samostana ćutio bi neku tajanstvenost koja ga po svemu obuzima, osjećao bi neku melanholiju koja ga osvaja, a na oči mu i preko volje navrle suze. Kad bi razmišljao o propasti svoje slobode i prosvjete, kada bi gledao kako po nekadašnjim dvorovima i stazama danas raste trnje i korov, a po zidinama sovure prave svoja gnijezda…“

Upravo ove rečenice opisuju stanje u kojem se danas nalaze ostaci kraljevskih gradova iz perioda srednjovjekovne države Bosne, pa i ostale utvrde iz ovog perioda. Porijeklo grada na našim prostorima je neizvjesno budući da je veći dio njegove prošlosti zakopan ili izbrisan, te se ne može rekonstruirati.

Mehmed Bublin u knjizi „Gradovi BiH-milenijum razvoja i godine urbicida“ smatra da razvojem gradova srednjovjekovne Bosne počinje njihova urbanizacija pri čemu se mogu utvrditi tri osnovna pojma grad. U Visokom takve primjere vidimo na Visočici i lokalitetu Čajangarda u Gračanici. Gradovi izrazito vojno-odbrambenog karaktera gradili su se na teško pristupačnim mjestima, brežuljcima, u kojima nije bilo stambenih objekata, ali su imali stratešku ulogu u nadzoru nad riječnim dolinama (Čajangrad u Gračanici kod Visokog). Bosanski vladari su imali svoje dvorove u srednjovjekovnim gradovima izvan čijih zidina su se razvijala naselja (grad Visoki na brdu Visočica ponad današnjeg Visokog).

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je u martu 2004. godine Povijesno područje Stari grad Visoki nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik se nalazi na vrhu brda Visočica, na prostoru označenom kao k.č. broj 4702, k.o. Visoko, i čine ga ruševine Starog grada Visoki, arheološki materijal koji se nalazi u zemlji i pokretno naslijeđe pronađeno na povijesnom području, a koje se nalazi u zbirkama Zavičajnog muzeja u Visokom. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je u julu 2003. godine Arheološko područje Mile − Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. 690 i k.č. 696, k.o. Alaudin, Visoko, i obuhvata: I zona − arheološki ostaci Krunidbene i grobne crkve bosanskih kraljeva, II zona i III zona − zaštitni pojas u širini 50 metara od granice II zone. Vlada FBiH posebno je dužna osigurati provedbu „Globalnog rješenja zaštite i uređenja arheološkog lokaliteta Mile-Arnautovići, Visoko“, što podrazumijeva: dislokaciju lokalne saobraćajnice na trasu paralelnu sa željezničkom prugom i dislokaciju objekata sa k.č. 695. 691, 692 i 693.
Nadja Omerović
Isječak iz magistarskog rada
„Promocija kraljevskih stolnih gradova srednjovjekovne Bosne“