Naslovnica ZDK Kultura Objavljena „Z...

Objavljena „Zavičajna nostalgija“ Raifa Čehajića

25
PODIJELI

„Zavičajna nostalgija“ je naziv najnovije knjige sarajevskog publiciste i novinara Raifa Čehajića, čiji je izdavač „Dobra knjiga“ Sarajevo. U njoj se autor prisjeća rodnog grada – Kaknja iz svojih mladalačkih dana, od prije pedesetak godina.

Tematski knjiga je podijeljenja u dva poglavlja: u prvom pod nazivom Mjesta nezaboravnih druženja slika najznačajnije kulturne institucije u kojima se, zajedno sa bebi bum generacijom, školovao, odrastao i zabavljao, poput Doma kulture, Gradske biblioteke, Kule, kina „Radnik“, diskoklubova „Lotos“ i Vatrogasni dom, ali i drugih objekata, kao što su zgrade Komiteta, Kasine, motela „Sretno“ i ostalih.

U drugom poglavlju naslovljenom Moji sugrađani Raif Čehajić portretiše više od 40 značajnih Kakanjaca različitih generacija, zanimanja i ideoloških opredjeljenja, među kojima su i: Hajrudin Čobo, Mehmed Buza, Igor Andrijević, Edin Begovac, Kemal Čelebić, Sulejman ef. Čeliković, fra Stjepan Duvnjak. Ivan Hornung, Dragan Ljubojević, Mirsad Jašarspahić, Lav Znidarčić, Zvonko Ostojih, Hamdo Mimić, Luka Radoš i dr.

Za autora „Zavičajna nostalgija“ je neka vrsta terapije u poodmakloj trećoj životnoj dobi („postojao jedan izvorni svijet, zavičajni svijet koji je izgubljen“) kada, „prebirajući po svojim sjećanjima, traži drage prijatelje i događaje iz dječačkih i srednjoškolskih dana, nadahnjujući se, makar i u mislima, tom srećom“, prisjećajući se nekih ličnosti koje su mi u različitim periodima života nešto značile, neki kao drugari, kolege, nastavnici i profesori, drugi kao ljubimci sa stadiona, treći kao direktori koji su mi kasnije pomogli u afirmaciji publicističkih radova itd.

Urednik ove Čehajićeve publikacije – koja predstavlja značajan doprinos kakanjskoj historiografiji – je sarajevski novinar Mujo Delibegović, a recenzenti dr. Enes Kujundžić i Majo Dizdar.

Čitaocima iz „Zavičajne nostalgije“ poklanjamo priču o diskoklubu „Lotos“.

Moderni diskoklub Lotos

Dok sam proteklih vrelih augustovskih popodneva iz debele hladovine ispred svoje kuće za odmor, uz rijeku Lepenicu, trošio vrijeme posmatrajući rijetke prolaznike na šetalištu ispod gustih krošanja platana, neumitno sam percipirao bezbrižne srednjoškolske dane provedene u prvoj polovini šeste decenije 20. stoljeća u Kakanjskoj gimnaziji. Povratak u prošlost, u doba prije pola stoljeća, ne bi mi oprostio nijedan psiholog ni psihoterapeut, jer oni ne preporučuju često vraćanje u prošlost koja na čovjeka djeluje deprimirajuće. Ali ja volim reminiscencije o mladosti, tu čudnu sentimentalnost koja se ne da opisati, budući da se tada osjećam sretnim. One u meni bude nostalgiju za zavičajem, i to onakvim kakav više ne postoji, i na ličnosti s kojima sam odrastao i družio se tih godina, od kojih neke nisu više među živima.

Bilo je to vrijeme naših svakodnevnih susreta kad smo se gotovo svi u gradu, od Albanije do Željezničke stanice, dobro poznavali. Mi gimnazijalci smo se, osim u školi, sastajali i na drugim mjestima na kojima smo provodili slobodno vrijeme. A znalo se, i bez dogovora, na kojem mjestu i u koje vrijeme ćemo se naći i družiti. Oni koji su voljeli sport, nakon nastave, odlazili su na igralište ispred Partizana (prije pet godina i ono je nestalo u sumnjivoj sprezi tajkunsko-političkog lobija iz koje je proizašao hipotekarni City centar), gdje nas je Vlado Bandić učio tajnama rukometa, ili na stadionu Rudara, na kome je Edhem Mehanović stvarao generaciju nogometaša juniora koja će 1972. godine s ekipom Bora razigravati za ulazak u Prvu saveznu lige bivše Jugoslavije. Ljubitelji filmske umjetnosti odlazili bi u kino Radnik, koje se nalazilo kod Katoličke crkve, da u 18 sati (jer je srednjoškolcima bilo zabranjeno posjećivati predstave od 20 sati) gledaju kultne filmove, poput Sjaja u travi, Prohujalo s vihorom, Ljubavne priče, Psiha, Alamoa i Tačno u podne. Zaljubljenici u muziku morali su, međutim, čekati subotu i nedjelju kako bi uživali u muzičkim hitovima i plesu, najčešće uz muziku Crnih bisera u sali Partizana ili u Vatrogasnom domu.

Prisjećajući se tih dana, Slavko Mijač, jedan od članova Crnih bisera, kaže: „Sviranje na igrankama je za nas muzičare tada bilo nešto lijepo. Za mene je posebno zadovoljstvo bila svirka u Vatrogasnom domu, gdje su dolazili i bračni parovi na igranke. Svi smo se tada u Kaknju poznavali i pravo zadovoljstvo je bilo plesati u takvom društvu. S pojavom kafića, međutim, mijenja se i način zabave mladih i klasične igranke gube svoje značenje.“

Ljeti bi za vrijeme raspusta odlazili na jedno od javnih kupališta – na ono ispod osnovne škole Ivo Lola Ribar ili na Bent na Zgošći.

Vrijeme te bezbrižne mladosti neumitno je brzo teklo i život nas je, nakon gimnazije, nosio u gradove u kojima smo studirali: Sarajevo, Banjaluku, Zagreb, Beograd pa i u Ljubljanu. S nestrpljenjem smo očekivali praznike i raspust kako bismo se ponovo okupljali na našim omiljenim mjestima i družili, samo tada znatno kraće nego u gimnazijskim danima. Sada su ta mjesta za naše, nešto ozbiljnije godine, postale kafane, kojih u gradu i nije bilo baš mnogo; obavezno Kasina, ponekad Kuglana, a kad je 1967. otvoren Dom kulture, onda smo se gotovo stalno okupljali u njegovoj kafani, na spratu.

A onda je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća došlo i vrijeme diskoklubova. Zašto jedan ne bi imao i Kakanj?

I onda je omladina Rudnika odlučila da ga otvori na spratu Vatrogasnog doma. Nabavljeno je skromno pojačalo sa četiri mala zvučnika i gramofon te je zabava mogla početi. Braco Haračić, koji je studirao elektrotehniku u Banjaluci, budući inženjer, koji je iz svoje kuće prenio je longplejke u Vatrogasni dom, i Radenko Omerbegović, student biologije i budući profesor u Kakanjskoj gimnaziji, činili su muzički tandem kome smo se tih godina divili kao glavnim moderatorima nove vrste zabave u Kaknju. Braco je uskoro otišao u Banjaluku da diplomira, a Radenko se razišao s omladinskim rukovodstvo te je mikrofon preuzeo Kazimir Ivić.

Za mnoge je Vatrogasni dom postao kultno okupljalište. Svake subote i nedjelje, a u vrijeme raspusta i srijedom, tu smo se družili uz kafu, čaj i sok te zabavljali plešući uglavnom uz domaće hitove. Prosjek posjete je bio stotinjak osoba, koliko je dvorana ovog doma mogla primiti. Neki su ovdje zavoljeli i svoje buduće supružnike. Ponekad su nam se pridruživali i mladi iz Visokog, Zenice i Sarajeva odvodeći nam naše (ne)vjerne djevojke u te gradove.

To je trajalo sve do kraja 1969. godine; ujesen sam se vratio s odsluženja vojne obaveze, obogaćen iskustvom zabave mladih u Zagrebu, u kome sam služio vojni rok. Kada sam prvi put otišao u diskoklub u Vatrogasnom domu, razočarao sam se njegovom skromnošću. Otada me počela proganjati ideja da po ugledu na veće gradove, sa svojom tada skromnom diskotekom stranih ploča, i znanjem voditelja muzičkih, popularnih emisija na Radio Sarajevu i Radio Zenici, u našem gradu napravim nešto bolje i progresivnije.

Kako se tada ozbiljan svijet okupljao oko Doma kulture, u njegovoj kafani i kinu, u razradi ideje nisam odustajao od toga omiljenog mjesta Kakanjaca. Foaje Doma kulture mi se učinio posebno privlačnim, ali u njemu nije bilo stolica i stolova, a šta i za ozvučenje? Približavala se nova 1970. godina i ideja je, u razgovoru s mojim prijateljima Zvonkom (Ostojićem) i Hrvojem (Marićem), sazrela: subotom, kada je ionako slaba posjeta kinu, umjesto druge predstave u 19 sati, ljeti je to bilo u 20 sati, uprava kina je dozvolila održavanje disko večeri. I s Novom godinom diskoklub je startao. Iz kina smo prenijeli 200-vatni zvučnik, kupili stereo pojačalo i dva studijska gramofona te reflektore za light show, potom iznajmili stolice iz susjedne kafane, otvorili šank u foajeu i zabava je urnebesno krenula.

Diskoklub smo nazvali Lotos, a izvorno lotos ili indijski lotos (Nelumbo nucifera) je prelijepa i simpatična vodena biljka debelih okruglih sivozelenih listova i ružičastih cvjetova koju budisti koriste u svojim obredima. Popularnost je stekla zahvaljujući budističkoj percepciji svijeta: kao što se lotos u svojoj vječnoj ljepoti izdiže iz močvarnog blata, tako bi se i ljudska duša, meditirajući, trebala izdizati iz sive prosječnosti i dosezati božansko prosvjetljenje. Lotos je tako ostao simbol prosvjetljenja, besmrtnosti, savršenstva, plodnosti, unutarnje čistoće, stvaranja, ljepote, ljubavi i čega još ne.

Mnoge od ovih karakteristika lotosa decembra 1969. godine nisam poznavao. No, dajući ime ovog ljepotana novootvorenom diskoklubu u foajeu kakanjskog Doma kulture – poistovjećujući tako estetiku cvijeta s ambijentom i atmosferom u jednom popularnom plesnjaku – želio sam kroz naziv Lotos izraziti ljepotu mladosti oličenu u ljubavi prema zabavi, druženju, muzici i plesu.

S 23 godine, odsluženom vojskom, zaposlenjem na poziciji nastavnika, pun mladalačkih ambicija, poletan i s muzičkom teorijom vrlo dobro upoznat, htio sam u Kaknju napraviti nešto što je u svjetskom trendu; mjesto zabave i okupljanja poklonika pop muzike s veoma izazovnim light showom, prostorom koji bi bio pista modnih trendova u tri sata zabave dva puta sedmično, gdje bi se preslušavali posljednji svjetski i domaći hitovi te proglašavao hit večeri, prenoseći tako iskustvo sličnih diskoteka iz Zagreba.

Lotos je pokazao svoju prednost u odnosu na konkurenciju jer je emitirao popularne hitove koje sam nabavljao u Italiji i Velikoj Britaniji, promovirajući ih svake srijede na Radio Sarajevu, te su ih slušali mladi u cijeloj Bosni i Hercegovini. Zbog toga su mladi iz Visokog, Zenice, pa i Sarajeva, posjećivali Lotos, želeći da ih ponovo čuju. Prednost nam je bio i veći prostor, kroz koji je, kao u kutiji šibica, za jednu noć znalo prodefilirati po 300 posjetilaca. Sve je to, kao magnet, uz već rečeno, privuklo mlade u Lotos.

Uvodili smo i razne inovacije, pa smo emitirali muziku s dva gramofona te nije bilo pauza između melodija, zatim bogatstvo stereozvuka (novost koja se prvi put čula na igranci u Kaknju), jako ozvučenje i, uza sve to, moja konekcija s posjetiocima preko najave, pa i kratkog razgovora i zajednički ples s publikom. Koji mjesec kasnije uveli smo i kratke pjesničke recitale stihova mladih Kakanjaca (sjećam se da su to činili najčešće Višo, Viktorija i Asko), a potom je uslijedilo veliko iznenađenje za to doba oličeno u tehnici. Amaterski radioklub s Rankom Popovićem nabavio je kinokameru i jedne večeri u Lotosu detaljno snimao sekvence sa zabave, a sljedeće subote su taj snimak, kao iznenađenje večeri, emitirali u trajanju od desetak minuta. Dah je stao mnogim posjetiocima kada su sebe ugledali na zidu diskoteke kako plešu, zabavljaju se ili razgovaraju s disk-džokejom. Nekoliko subota zaredom smo stalno snimali te kratke filmove, emitirajući ih sedmicu dana kasnije. Pored ovakvog Lotosa subotnja se zabava u Vatrogasnom domu srušila kao kula od karata.

Ali kako sve ima svoj rok upotrebe, tako su i diskoklubovi pomalo postajali demode, pa je i Lotos, nakon dvije godina rada, mladima postao manje zanimljivi od novootvorenih kafića u gradu koji su im mogli pružiti sve ono što im je doskora Lotos nudio.

 

 

 

Visoko.co.ba/Kaportal.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.