Naslovnica Preporuka Intervju Oliver Frljić...

Oliver Frljić: Idite dođavola bez mene, ili me pustite da sam idem dođavola

Razgovarali smo sa Oliverom Frljićem, najangažovanijim i najkontroverznijim pozorišnim rediteljem sa ovih prostora. Kako vidi klerikalni svijet, koliko je fašizam danas jak saznajte iz intervjua. Ali ne samo to.

13
PODIJELI

-Olivere, ti kao da testiraš upornost i otpornost klerofašizma u svojim predstavama. Evo, bilo mi je nepojmljivo da su kritičari, reditelji i ostali ljudi koji su gledali predstavu u Bydgoszczu u Poljskoj «Kletva» privođeni na informativne razgovore. Sve u 21. vijeku. Kako je to moguće?

Moram reći da nisam nimalo iznenađen ovakvom reakcijom u Poljskoj. Ovo je država koja ima bogatu tradiciju cenzure od 1989. naovamo. Poljsko društvo raspadom istočnog bloka nije postalo puno slobodnije – prije bih rekao da je postojećoj neslobodi dalo demokratsku legitimaciju. Predstava “Kletva” govori i o žalosnoj činjenici da u jednoj EU zemlji država i Crkva mogu biti vrhovni estetski arbitri. Još žalosnije je svaki put ispočetka objašnjavati da zadaća umjetnosti jest upravo proširivanje granica slobode, a ne servisiranje želja jednog autoritarnog društva, njegovih političkih predstavnika i katolicizma koji služi kao mazivo tom političkom mehanizmu. Kad pitaš kako je to moguće, mogu reći da smo tek na početku rađanja jedne nove političke paradigme – možda bi je najtočnije bilo nazvati “fašizmom s demokratskim licem”. Hoće li se tom suvremenom fašizmu dati i dalje bakćati s demokratskom legitimacijom ili će se, kao i Hitler, u jednom trenutku zamoriti i od nje odustati, vjerujem da ćemo imati prilike vidjeti u vremenu koje je pred nama. 

-Predstava «Kletva», koja je zapravo urlik savjesti na pedofiliju u katoličkoj crkvi, dovela te je na rub protjerivanja iz Poljske. Da li je moguće da su vjerske dogme toliko jake, pa da su ljudi «na neviđeno» spremni na linč?

Katolička crkva se u Poljskoj ponaša kao da smo u Srednjem vijeku, samo su se metode obračuna s hereticima promijenile. Umjesto lomače napravljene od balvana vlastite gluposti i neznanja, crkva sada koristi onu medijsku. Reakcije u Hrvatskoj pokazuju postignutu razinu indoktrinacije u posljednjih 25 godina – predstavu nitko nije vidio, ali se digla i kuka i motika da se zatre sjeme onome tko ju je radio, a ako ne to, onda da se tog istog, čitaj moju malenkost, protjera iz Hrvatske. Osim što veliki domoljubi ne znaju osnovne zakone države u kojoj se toliko kunu, te da ona, koliko god nedemokratska, ne može baš tako protjerivati nekoga kad se krvožednoj ulici digne. Ali možda u vapajima koji odzvanjaju ovih dana  bespućima hrvatske internetske zbiljnosti rezonira zlatna logika devedesetih u kojima se država – s ove i one strane Drine i Dunava – nije baš pretrgla da zaštiti od raspamećene nacionalne većine one koji su pripadali manjinskom korpusu – bio da se radilo o onima koji su su bili “krivih” krvnih zrnaca ili pak onima koji su se usudili javno stati u njihovu zaštitu. Srđan Aleksić i Aleksandra Zec su prva dva imena koja padaju napamet u ovom kontekstu.

-BIH, preciznije Sarajevo, najpreciznije, antifašistički građani su uspjeli da odbrane čast grada i bukvalno na silu ušli u teatar da pogledaju «Naše nasilje i vaše nasilje». Ima li nam spasa ili je to samo krijesnica u mraku nacionalizma, homofobije i neofašizma?

Ima li nam spasa – ne znam, ali je gesta sarajevske publike, koja je gotovo fizički branila svoje pravo da vidi jednu predstavu, nešto s čim se ranije nisam susreo. To mi jako puno znači. Ne zbog moje predstave, nego zbog onog dijela bosansko-hercegovačkog društva koji je ovom svojom gestom branio građansku BiH. Pravi se džentlemen uvijek bori za unaprijed izgubljenu stvar.

-Jako si kritičan kada je u pitanju crkva i to ne samo katolička nego sve institucionalizovane religije, za koje veliš da su na Balkanu bile podstrekači ratova devedesetih. Da li im se uloga promijenila ili je danas kler još «desniji»?

Kler je toliko desno, da desnije ne može biti. Kler nikako da shvati gdje je mjesto crkvi u jednom sekularnom društvu. Doduše, od raspada Jugoslavije naovamo se nitko nije usudio crkvi i kleru reći gdje im je mjesto. U Hrvatskoj je Ivica Račan potpisao kapitulaciju pred crkvom kad se pojavi na misi u zagrebačkoj Katedrali. Sličnu stvar je napravio i Đinđić uvođenjem vjeronauka.

-Kako vidiš Balkan u ovih par godina sa pristojne fizičke i kulturološke distance?

Distanca mi pomaže da Balkan sagledam u njegovim pravim dimenzijama. Postoji jedna nevjerojatna količina narcisoidnosti i frustracija na ovom prostoru. Postoji taj kompleks Europe – mi smo vječno na putu prema toj Europi. Nama je potrebna Europa da bi se bavili ljudskim pravima ili procesuirali zločine koje smo počinili u posljednjim ratovima. Nijedno postjugoslovensko društvo nije samo došlo do nekih zadovoljavajućih standarda po pitanju manjinskih prava, borbe protiv korupcije i partokracije. Identiteti tih istih društava nisu izgrađeni kroz afirmaciju određenih vrijednosti, nego kroz negaciju tuđih prava. Nakon 25 godina, čovjek može samo reći: “Ako vam je dobro – onda ništa.” Zahvalan sam da se bavim takvim zanimanjem koje nije ovisno o ovom jeziku koji svi zajednički govorimo, dok se iz petnih žila trudimo da se ne razumijemo.

-Može li umjetnost biti društveni korektiv u ova smutna vremena pansvjetskog populizma ili je to samo utopija?

Po meni umjetnost može samo pomoći onima koji se njome bave da zadrže minimum svog ljudskog integriteta. Naravno, mnogima je umjetnost sredstvo kojim se politika nacionalnih torova, pripadajućih im ograda i isključenja reproducira. Moja predstava “Hrvatska glumište” posveta je upravo onima koji su svoj kazališni poziv ‘90-ih koristili da bi se uvukli što više u dupe Tuđmanu i politici koju je on zastupao, a koja, s malim modifikacijama, i danas određuje hrvatsku društvenu stvarnost. Bilo bi sjajno kada bi netko od mojih kolega iz Srbije napravio nešto slično. Kad sam u “Pismu iz 1920.” podsjetio što je u istom tom razdoblju radio Emir Hadžihafizbegović, čovjek koji se vjerojatno najviše puta politički presvukao u posljednih četvrt stoljeća, vidjeli smo kakvu je medijsku hajku orkestrirao. Jesu li “Godine prevare” bile ono vrijeme u kojima je, po nekima, najveći bh glumac, širio ratnohuškačku propagandu ili njegov pedeseti rođendan, na kojem smo vidjeli tko je sve bio – vjerojatno samo on zna. Da, na ovom mjestu ne bi bio red preskočiti i Nebojšu Glogovca koji je svojim portretiranjem četničkog vojvode u seriji “Ravna gora” i nizom izjava dao junački obol u relativizaciji antifašističke borbe i rehabilitaciji četničkog pokreta. Je li bilo previše očekivati da Glogovac odbije tu ulogu? Vjerojatno je.

-Svijet živi postistinu, svijet je rijaliti, svijet ne prepoznaje niti razdvaja suštinu od forme, bitno od nebitnog…Da li je to samo medijsko pretjerivanje i apsurdno, opet, spektakl ili se nalazimo na rubu svijeta kakvog danas poznajemo?

Ukoliko američkim predsjednikom može postati jedna rijaliti zvijezda, koja svoju politiku bazira na alternativnim činjenicama, onda je jasno da je od politike kao rada u općem interesu ostalo duplo golo. Gdje će nas to gurnuti, ostaje da vidimo. Ne bih se nadao mekom prizemljenju.

-Vidimo da je «zapadni čovjek» zatrovan homofobijom. Strah od migranata i izbjeglica sa obje strane Atlantika poprimio je epske razmjere. Desnica, ne da vlada, nego uživa i likuje na vlasti. Hoće li nas izvući unca zdravog raazuma ili idemo svi do đavola?

Citirao bih ovdje portugalskog pjesnika Fernanda Pessou koji je rekao: “Idite dođavola bez mene, Ili me pustite da sam idem dođavola! Zašto moramo ići zajedno?” Ako već idemo do đavola, ja bih volio izbjeći čoporativni odlazak.

-Olivere, gdje ti sebe vidiš, kao umjetnika na tom čudnom i neizvjesnom nebu u dogledno vrijeme?

Volio bih otići što dalje odavde. Mislim da bi Novi Zeland bio optimalan u tom pogledu, ali, nažalost, moje zanimanje tamo nije traženo. Ispostavit će se da sam trebao slušati roditelje koji su predlagali da studiram medicinu ili ekonomiju.

-Na kraju, opet Balkan. Ustaše, četnici i balije su postali u pervertiranoj povijesnoj igri heroji. Antifašisti su se vratili u ilegalu. Društvena diskriminacija postoji i po horizontali i po vertikali. Kome umjetnik u jednoj npr. Bosni i Hercegovini da piše, da napravi predstavu, da slika, sklada…? Ili još nije došlo vrijeme za nove revolucije?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer je moj odnos prema Bosni i Hercegovini ambivalentan. S jedne strane, ne vjerujem da ću ikada uspjeti raskinuti sve intimne veze s njom – uostalom, i zašto bih to radio. S druge strane, čini mi se da je ono što je Bosna i Hercegovina za mene predstavljala – i kao državna zajednica, ali i kao prostor mirne koegzistencije tolikih različitosti – odavno umrlo. Današnja BiH nosi isto ime, ali svi procesi nacionalne homogenizacije kroz koje je prošla uništili su njezino građansko tkivo.

6yka.com/visoko.com

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.