Naslovnica Preporuka Recenzije Osam dugih go...

Osam dugih godina, ja bez tvoga ramena. Osam dugih proljeća, moja duša ranjena

64
PODIJELI

Možeš se truditi da ti Metallica ne zaokuplja pažnju, ali najveći bend na svijetu teško išta može napraviti, a da o tome ama baš ništa ne napiše i najgori, najniži, najžutiji i najnepotrebniji medij za samopomoć srednjovječnih kućanica.

Vrhunci slave s “Black” albumom, pa srednjovječna kriza s albumima krajem ‘90-ih, pa dokumentarac o doticanju dna, pa živčani i rastrgani “St. Anger“, pa ogroman trud na “Death Magnetic” da opet zazvuče kao Metallica, pa “Lulu” – eksperiment koji valjda niti jednoj živućoj osobi nema smisla, pa 3D kombinacija koncerta, akcijskog filma i financijskog potonuća. Sve to trebalo je preživjeti da bi 2016. godine došli do nečega što se zove “Hardwired… To Self-Destruct“.

Kako da vam to promakne kada je jedna toliko velika mašina kao Metallica uspjela to skrivati sve do dana kada su iz apsolutne tišine u medije odaslali brzopoteznu poslasticu “Hardwired”? Kako da vam to promakne kada je album dao jedan brzinski impuls i umjetno disanje usta-na-usta preminulom muzičkom biznisu i prodaji fizičkih izdanja? Kako, pobogu, kako?!

Slava, lova, zasićenje, nestanak entuzijazma… Tko zna što bi nas došlo glave da 35 godina plovimo zvjezdanim muzičkim nebom. Bi li se prije predozirali, umrli od nekog virusa ili poslali sve u tri pičke materine i počeli svirati naporni blues zanimljiv samo tebi i tvom stricu na samrti?

Biti konstantno tako visoko na listi googlanih bendova, biti konstantno tako visoko na ustima krvožednih fanova, pokušavati, fulavati, uspijevati i na posljetku – preživjeti. Ja se Hetfieldu i Ulrichu na kraju dana jako divim! Hetfieldu i radi svirke (čovjek je zbilja Bog i otac riffova!), Larsu malo manje…

I još nekoliko priznanja: “Load” i “Reload” im možda nisam oprostio u ta vremena, ali obožavam “Ain't My Bitch”, “Bleeding Me” i “Outlaw Thorn”. Prije osam godina, na “Death Magnetic” uopće nisam primijetio onu famu oko preglasne snimke, obožavao sam riffove na “All Nightmare Long” i tempo “My Apocalypse”, a tek kasnije shvatio kako Metallica tamo nekad samo pokušava zvučati kao bend koji je.

Danas, Metallica zvuči kao Metallica! Znači li to da imamo “Ride The Lightning 2”? Apsolutno ne! Imamo Metallicu koja je snimila i “Master of Puppets”, i “Black, ali bome i “Reload”! I ova dva CD-a zvuče upravo tako! I još nešto: Zašto dva CD-a kad bi svih 12 pjesama sa svojih 77 minuta stalo na jedan?!

Prva stvar koja nosi ime albuma je bio i naš prvi doticaj s njim i pomislio sam “Pa ja zbilja i dalje volim Metallicu!”. “Atlas, Rise!” zvuči pumpajuće (posebno uživo), a “Moth Into Flame” je onakva da se kaže “Sve je to super, ali nije do jaja!” I tu dolazimo do kraja pjesama s kojima su nas pripremili da se vraćaju. Ostatak je tu da bi došli do brojke od čak 12 pjesama, a bilo bi puno bolje i učinkovitije da ih je, recimo – 8, možda 9.

Zašto? Zato što je “Confussion” apsolutni filler. Zato što ćemo s dosadne “ManUNkind” pamtiti samo black metal spot. Zato što “Here Comes Revenge” zvuči više traljavo nego čvrsto. Zato što “Am I Savage” češće zvuči kao “Ronnie” s “Loada” nego kao metal pobjeda (užasno mi je žao što su Machine Headovski riff pred kraj stavili baš u tu pjesmu). I zato što “Murder One” samo tematikom predstavlja tribute Lemmyu, umjesto da bude ultra-brzi i ultra-agresivni posljednji pozdrav (kakav su napravili Raging Speedhorn!

No, onda dolazi nešto zbog čega jednostavno ne znam s Metallicom završiti na lošoj noti. “Spit Out The Bone” je takva bomba, takva gaziona, takva thrash sreća da su mi s tom ulogom ugrožene i “Damage Inc.” i “Dyers Eve”! A to govori dovoljno! Ok, ajmo još napisati i “Remove your heart, it's only good for bleeding / Bleeding through your fragile skin / And remove your thought, ’cause it's only for deceiving / Deceiving thoughts destroy within”.

Nisam skroz siguran zašto “Lords of Summer” nije završila na standardnom albumu (a zaslužuje to biti!), već samo kao partnerica obradama (Deep Purple i Iron Maiden), odličnim medleyima (Ronnie James Dio) i sveprisutnim live raritetima. No, to je samo dodatni razlog da posegnete za limitiranim izdanjem. Pokoji MB više neće utjecati na vaš flat-rate internet, budimo realni…

Mislim da će mi zauvijek kod njih faliti one metal srdžbe, gnjeva i zla! Ali barem mi je drago da nismo doživjeli novu “Unforgiven IV”! Ionako mi se čini da tu dinastiju nastavljaju svakim prijestupnim albumom, pa je možemo očekivati za novih 6-7 godina.

Ako tražite kompletnu thrash poslasticu za 2016. godinu to bi prije mogao biti novi Testament, a ako tražite album koji će opet brujati učmalom i kompletnom muzičkom scenom, onda ne smijemo ići dalje od Metallice. Ovo je nova Metallica – pa ti o'š ili ne'š… Ali možeš li joj pobjeći? Samo probaj…

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.