BiHRegijaPerspektive vojne neutralnosti Srbije i BiH

Perspektive vojne neutralnosti Srbije i BiH

Bizantijski dvoglavi orao sa srpskog grba, koji ima jedinstveno tijelo, ali je sa svoje dvije glave istovremeno zagledan u dvije suprotne strane, može se shvatiti i kao ironična metafora ambivalentnosti srpske političke volje: želja za jedinstvom nacionalnog korpusa, s obje strane Drine, neusaglašena sa okrenutošću i prema evropskom Istoku i prema ruskom Zapadu.

Spremila je malog topa

Krajem 30-ih godina prošlog vijeka, nalazeći se između dva moćna bloka, Kraljevina Jugoslavija, oličena u naoko zbunjenoj i krhkoj figuri kneza Pavla Karađorđevića, trpila je konstantne pritiske da se opredijeli – ili za novu Njemačku ili za „tradicionalne saveznike“ iz Antante, ali je uspijevala ostati na liniji neutralnosti sve do 25. marta 1941.

Okružena članicama Trojnog pakta (Njemačka, Italija, Bugarska, Rumunija, Mađarska), te suočena sa Hitlerovim ultimatumom, Kraljevina u jeku britansko-njemačkog rata 1941. potpisuje pristup Trojnom paktu. Hitler je htio da riješi pitanje „nepouzdanih zemalja“ Grčke i Jugoslavije prije obračuna sa Rusima. Knez Pavle „nije imao izbora“.

Jugoslavija je, u to vrijeme, za Britaniju (i okupiranu Francusku) više bila vezana sentimentalno, nego realno. Pavle je, recimo, bio rođak engleskog kralja Georgea VI. Pa ipak, britanski se utjecaj nije mogao svesti samo na sentimentalnu ravan, što je pokazao vojni puč od 27. marta, kojim je Jugoslavija ušla u rat s Njemačkom.

Između dva zla, da se okrene protiv Njemačke ili da se okrene protiv Britanije, knez Pavle je odbijao birati, dok je mogao. Kad je Kraljevina, suočena sa ultimatumima s obje strane, izgubila privilegiju da ostane neutralna, između dva zla izabrala je oba, odnosno izabrana je od oba.

Paradoks njemačke moći

Unipolarni svijet 90-ih i 2000-ih je prošlost. Nije samo Rusija, padom američkog utjecaja, povratila svoju moć. To je učinila i Njemačka, na krilima nacionalnog ujedinjenja. Vrijeme kada su se svi bojali njemačke države, a ponajviše sami Nijemci je prošlo; sada se svi i dalje boje Njemačke, osim Nijemaca koji se boje Rusa. Fokusiranost na ekonomsko sopstvo, Njemačkoj je omogućila da ima veću trgovinsku dobit čak i od Kine, te akumulaciju moći, koja ne samo da se oslobodila američkog patronata – počev, recimo, od Schröderove kampanje protiv rata u Iraku – već su joj postale uske i granice vlastite kože.

Za razliku od američkog i ruskog imperijalizma, njemački imperijalizam – ako je to uopće adekvatna riječ – koristi se isključivo pacifiziranim metodama. Staromodne vojne intervencije, kojima su Rusi sve više, a Amerikanci sve manje skloni, Nijemci su zamijenili metodama kao što su mjere štednje (npr. Grčka), finansijske dotacije (npr. adaptirani SSP BiH), investicije (npr. Srbija) ili ekonomske sankcije (npr. Rusija).

Indikativno je da u EU samo Njemačka ima veliku koaliciju, odnosno najmanje problema sa desnim populizmom. Za razliku od stagnirajućih ekonomija eurozone, Njemačka u neutraživoj potrebi za radnom snagom prima imigrante svih nacija i rasa, što znači da je njemački imperijalizam, koji više ne osvaja teritorije već usisava stanovništvo s njih, ne samo legalan, legitiman, već je i moralan, u klasičnom liberalnom smislu.

Uzaludnim se čine kritike, koje odavno iznosi bivši grčki ministar finansija Varoufakis, a odnedavno čak i George Soros, na njemačku politiku prema ostatku eurozone. Kao i svaka druga, njemačka moć nije potpuna svjesna sebe, dok je većina ostalih članica EU postavljena pred izbor – ili da ostanu u eurozoni, u najboljem slučaju nastave ekonomski stagnirati i dobivati iz Berlina upute o mjerama štednje; ili da izađu iz eurozone i suoče se sa „strašnim posljedicama“. Uistinu, možda je samo Britanija privilegirana da preživi Brexit sa podnošljivom ekonomskom štetom i povrati nacionalni i ekonomski suverenitet.

Njemačka je gospodar Evrope, koji to nije, smatra Hans Kundnani, autor knjige „Paradoks njemačke moći“. Sa vojnom apstinencijom i ekonomskom asertivnošću, sa traumatičnim efektima koje njemačka ekonomija ima na eurozonu, a istovremeno sa odsustvom volje da nametne jasnu političku viziju kontinentu, Njemačka više drži kontinent kao taoca, nego kao radnika ili vojnika.

Vučić i Nikolić, dvije glave bijelog orla

Kao što je Kraljevina pod geo-vojnim pritiskom Trojnog pakta ostavljena bez izbora, budući daleko od granica „tradicionalnih saveznika“, tako su Srbija i BiH danas pod ogromnim geo-ekonomskim utjecajem njemačke Unije, dok su novi-stari „tradicionalni saveznici“, iako „bliski srcu“, ipak daleko od očiju.

Recimo, u proteklih 15 godina, evropske kompanije su investirale u Srbiju gotovo 15 milijardi eure. Ruske investicije od 2,4 milijarde nisu zanemarive, ali su manje, recimo od tri milijarde donacija, koje je EU uputila Srbiji od 2000.

Po podacima Narodne banke Srbije, samo u prošloj godini EU je investirala oko dvije milijarde, a prednjačile su Njemačka, Holandija i Austrija. EU je i apsolutno najveći, ključni spoljnotrgovinski partner Srbije sa dvotrećinskim učešćem u razmjeni: 65% srpskog izvoza se realizira u saradnji sa EU, a pokrivenost uvoza izvozom ima pozitivan trend, tako da je prošle godine ostvaren historijski maksimum od preko 75%. Dotle rusko učešće u trgovinskoj razmjeni ne prelazi 6%.

Kada bismo uzimali u obzir samo ekonomske parametre, za Srbiju ne bi trebalo biti dileme. Pa ipak politički Beograd ne misli tako. Prije desetak dana, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je kazao: „Često ljudi porede odnos investicija iz Evrope sa investicijama iz Rusije, ali kada to poredite, morate shvatiti koliko je Rusija učinila u drugom pogledu, na drugi način. Hram Svetog Save bit će ljepši zahvaljujući Rusiji, Republika Srpska nije žigosana, Srbija nije osuđena rezolucijom o Srebrenici zahvaljujući Rusiji.“

Nikolićevo izvođenje na istu ravan njemačkog realnog (milijarde eura) i ruskog simboličkog („hram sv. Save biće lepši“) je donekle smiješno, a odnekle nije. Kao što je knez Pavle, dvoglavo, poštovao njemačku vojnu moć, a volio ‘tradicionalnog saveznika’ Englesku, tako Vučić uvažava njemačku ekonomsku moć, a Nikolić voli ‘prijateljsku’ Rusiju.

Zasad, u istom stanju kolizije simboličkog i realnog, nalazi se i BiH. S obzirom na utjecaj evropskog, prvenstveno austrijskog kapitala, svi relevantni politički subjekti posjeduju snažnu svijest o razumnoj neminovnosti EU integracija. Istovremeno, unutar srpskog i bošnjačkog političkog establišmenta vlada jaka političko-simbolička povezanost sa „tradicionalnim saveznicima“ – Rusijom i Turskom, očitovana u politici Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.

Dodik je za evropski put BiH i Srbije, spreman je na dogovor o mehanizmu koordinacije, ponizno prihvata adaptirani SSP, uz iznuđenu finansijsku pomoć Njemačke, dok istovremeno prkosi EU i NATO-u, uz rusko pokroviteljstvo u PIC-u, producirajući incidente poput referenduma o Danu RS-a. Za razliku od Dodika, Izetbegović je u deklarativnom smislu čvrsto opredijeljen za evropski put BiH – za NATO nešto manje – dok istovremeno njeguje veze sa Turskom, čiji su odnosi s njemačkom Unijom na najgorem nivou otkako je Erdogan preuzeo vlast. Sve se češće čuju glasovi da Izetbegović uspostavi veze i s Rusijom, kao trećom stolicom.

From Asia, with love

Postoji li alternativa navedenoj real-političkoj opciji „sjedenja na dvije stolice“? Tu su radikalni glasovi poput Vojislava Šešelja, kao i neke neparlamentarne stranke u BiH, koje traže napuštanje EU integracija i potpuno okretanje Rusiji, odnosno Turskoj. Također, postoje i liberalne snage, također manjinske u obje države, koje traže brže i dosljednije integracije ne samo u EU, već i u NATO, odnosno „okretanje leđa diktatorskim režimima“.

Ako uzmemo u obzir navedene evropske investicije, donacije i trgovinsku razmjenu, svako radikalno raskidanje sa EU značilo bi vjerovatno uspješan pokušaj ekonomskog samoubistva. Eventualnu njemačku kaznu u vidu sankcija ni BiH ni Srbija ne bi mogle spokojno prebroditi: teško je vidjeti šta bi nam Turci i Rusi mogli ponuditi, u slučaju da se totalno fokusiramo prema njima, osim lanč-paketa i oružja, što nije posve beskorisno saznanje, jer rusko-turska alternativa za Srbiju i BiH može biti korisno odbrambeno sredstvo protiv pokušaja Hrvatske da, manipulišću članstvo u EU i NATO, pokušava biti hegemon u regionu; jednako kao što EU i NATO orijentacija hrvatske komponente u BiH može da se koristi kao sredstvo za obuzdavanje Dodikovih proruskih poteza (npr. poslušnost HDZ-ove ministrice odbrane EU i NATO preporuci u slučaju učešća Oružanih snaga na proslavi 9. januara).

U svakom slučaju, karanđolozima Turskoj i Rusiji ne smijemo okretati leđa da nam ne skoče na grbaču. Eventualna totalna opredijeljenost Srbije i BiH za EU i NATO, otvorila bi prostor za političko-obavještajne intervencije. To što je Đukanović (zasad) preživio svoje „historijsko ‘ne’ Rusima“ znači samo da on nema entitet RS, u kojem je Milorad Dodik vlast, odnosno da Crna Gora nije pod političko-simboličkim utjecajem Rusije (dio SNS-a, SRS, SPS, SNP, DSS, Dveri), kao i pod utjecajem sjećanja na 1999. Kad bismo zamišljali da Vučić, poput kneza Pavla, pristaje na ulazak u neki njemački vojni pakt, nameće se i misao o neizbježnosti nekog novog ruskog 27. marta („Bolje rat, nego NATO pakt“), bio to vojni puč ili demokratski izbor proruske vlasti pod patronatom ruskih objavještajnih kapaciteta, kojima i SAD, počev od nedavno priznaje primat.

Njemački NATO?

Teško je ipak zamisliti potpisivanje pristupa Srbije i BiH nekom njemačkom vojnom paktu, prvenstvenog iz razloga što isti (više) ne postoji. Njemačka je ekonomska moć fascinatna – po trgovinskoj dobiti, prešli su čak i nivo Kine – pa ipak, kako Hans Kundnani piše („Merkel and Whose Army?“), Njemačka je div sa staklenim nogama, kada se, poput Pape, suoči sa tradicionalnim ruskim pitanjem o broju divizija s kojima (samostalno) raspolaže. To posebno važi nakon Trumpove re-definicije američkog stava prema funkcijama NATO-a.

U nedavno objavljenom članku Europe's New “Indispensable Nations”, bivši ministar vanjskih poslova Njemačke Joschka Fischer kao da predlaže odgovor na Kudnanijevo pitanje. „Evropljani bi se“, piše on o mogućnosti Trumpovog paktiranja s Putinom, “odjednom našli sami protiv Rusije koja sve više upošljava sva vojna sredstva kako bi isprobala granice, kao u Ukrajini, i potvrdila svoj utjecaj – ili čak hegemoniju – širom istočne Evrope. Uskoro ćemo saznati šta NATO-ov naredni korak, ali je već naneseno mnogo štete.“

Slažemo se sa Fischerom kada kaže da „Rusija ne vidi slabost ili nedostatak prijetnji od svojih komšija kao osnovu za mir, već radije kao poziv na širenje svoje sfere utjecaja“, s time da bi se isto moglo reći za Evropsku uniju, koja je sve dok su trajale američke vojne garancije i nedostatak ruske prijetnje, širila svoj utjecaj u Istočnoj Evropi, koji sada, razumljivo, hoće da brani.

Novost je što u tu svrhu Fischer predlaže okretanje „onom što je ostalo od NATO-a“, jačanje evropske odbrane preko pleća Njemačke i Francuske. Čak govori o potrebi da grade „vlastite kapacitete za jačanje političke i vojne moći“. Njemački vojni pakt?

Možemo se na uživjeti u kožu zemalja Istočne Evrope, kojima je Brisel ili Berlin poželjniji gospodar od Moskve, te podijeliti zabrinutost zbog toga što ostaju sa sve manjim kapacitetima da zadržavaju Ruse unutar sopstvenih granica. Njima je možda bliska Fischerova ideja jačanju njemačko-francuskim odbrambenih kapaciteta, u kontekstu ruske prijetnje. Vjerovatno sličan entuzijazam dijeli i politički Zagreb, koji je u liku predsjednice Grabar-Kitarović, prošle godine, govorio o vlastitoj „moralnoj obavezi“ da šalje svoju vojsku na granicu s Rusijom (Baltik, Poljska). Srbiji i BiH bi ispunjavanje takvih i sličnih „moralnih obaveza“ trebalo biti posve strano. S obzirom na, unutrašnje podjele, jedino što može garantirati stabilnost je nepristupanje takvoj vrsti francusko-njemačkog sistema. Zar treba govoriti o tome koliki su političko-obavještajni kapaciteti Rusije da natjera BiH i Srbiju da se vojno pozabave sobom, u slučaju da (dobrovoljno ili prinudno) uđemo u neki vojni pakt koji raspoređuje svoje trupe na zapadnim granicama Rusije.

Privilegija neutralnosti

Politika vojne neutralnosti i ‘sjedenja na dvije stolice’, čije perspektive još uvijek nisu dovedene u pitanje neumoljivim vanjskim pritiscima, garant je relativne stabilnosti regiona, uz sve političke akrobacije Milorada Dodika i ostalih cirkusanata u vezi sa Ustavnim sudom BiH, Danom RS-a i slično. Izvan granica mašte je da RS napusti granice BiH bez odobrenja Srbije, koja bi se u tu vrstu avanturizma mogla upustiti tek u slučaju raskida sa njemačkom Unijom, a imamo zasad 18 milijardi razloga zbog kojih vjerujemo da se to neće desiti u skorije vrijeme. Bit će ih još. Da li je ekonomsko vezivanje dugoročno i put ka vojnom vezivanju? Da li postoji šansa za njemačko-evropski ultimatum Srbiji i BiH, kojim bi zgurala Beograd i Banjaluku na korak od Moskve?

Da li je evropsko-njemačka vojna slabost, odnosno rusko-američki dogovor, nešto što dugoročno ide u prilog našoj neutralnosti, ili nauštrb nje? Da li će Unija (i čime?) braniti svoje pozicije u Istočnoj Evropi, ili će ih prepuštati ruskoj sferi utjecaja pod pritiskom američke pasivnosti? Kao što i Fischer reče, ostaje da se vidi. Zasad se čini da bi otopljavanje polarnog odnosa (Zapad – Rusija) u trougao u kojem su svi jednako blizu i daleko (Rusija – njemačka EU – SAD) moglo donijeti nešto ugodniju ravnotežu od imperativa dvoblokovskog svijeta da se zauzme strana. Konkretno, možemo očekivati smanjenje pritiska od američke administracije na BiH i Srbiju u tom smislu.

U svakom slučaju, nema potrebe da dobrovoljno napuštamo privilegiranu poziciju strateške vojne nesvrstanosti i taktičkog balansiranja između rusko-turske Scile i njemačke Haribde. U slučaju da nekim čudom u skorije vrijeme ipak paktiramo s bilo kime, bila bi nam potrebna nova razmišljanja, a zasad izgleda da bi se time stvorio prostor neizvjesnosti, u kojem bismo s obzirom na unutrašnje podjele, između dva zla vjerovatno izabrali tri.


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE