PreporukaLikePismo poglavice Seattle: Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji

Pismo poglavice Seattle: Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji

Veličanstveno i briljantno pismo koje je indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SAD Franklinu Piercu 1854. godine, kao odgovor na ponudu da SAD od Indijanaca otkupe njihovu zemlju u zamjenu za rezervat. Ovo bi trebalo biti obavezno gradivo u svim školama svijeta.

OVAKO PIŠE „DIVLJI ČOVJEK“

Veliki poglavica u Washingtonu ponudio je da kupi našu zemlju. On nas uvjerava o svojim iskrenim osjećanjima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Znamo da, ako je ne prihvatimo, bijeli čovjek će doći s oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde – ne blijede. Kako neko može kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako to možete kupiti? Sva ova zemlja sveta je mom narodu. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji silazi niz drveće nosi sjećanje na crvenog čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju da vole vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikad više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisne trave su naše sestre. Jelen, konj, veliki orao – oni su naša braća. Stijenoviti vrhovi, rosa u travi, beskrajne prerije i čoviek – svi pripadaju istoj prodici. Kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali, uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju nakone kiše. Ne, mi nismo istog roda. Naša djeca ne igraju se zajedno i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupovini naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Čista voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate znati da je ona sveta i morate tome naučiti svoju djecu. Svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode je glas oca mog oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da tome istom naučite svoju djecu, da su rijeke naše sestre – i vaše. Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali, za nas je pepeo naših predaka svet i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece. Grobovi njegovih očeva i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana proždrati zemlju i ostaviti pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali, možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čoveka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Šta vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik divojarca ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah – životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na zagađen i loš miris zraka. Ali, ako vam ustupimo našu zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, zrak dijeli svoj duh sa životom koji podržava. Vjetar, koji je našim precima dao prvi udisaj, prihvatiće i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kome će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Ja sam divlji čovek i ne razumijem. Vidio sam hiljade bizona kako trunu u preriji, napušteni od bijelog čoveka koji ih je ubijao. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako gvozdeni konj koji dimi može biti vrijedniji od bizona, koga mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Šta je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i sinove zemlje. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Šta god snađe nju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji.

Tvoj predlog je razuman i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobijeđene. Naši ratnici su postiđeni – njihovi dani su prazni. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima i neće više biti ni jednog potomka moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima…Neće više niko doći i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i s više nade nego tvoj. Ali, zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme i nacija zamjenjuje naciju, kao talasi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom – zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli kada bi poznavali snove bijelog čoveka, kada bi znali koju nadu uliva svojoj djeci u dugim zimskim noćima. Mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čoveka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakog čoveka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane i kada sjećanje na njega bude kao sjenka oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh mog naroda živjeti u ovim šumama. Mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčinog srca. Ako prodamo zemlju, volite je kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. Sačuvajte je za svoju djecu i volite kao što Bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati – naš Bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali, to ne možete. On je Bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenog kao i za bijelog čoveka. Ta zemlja je draga Njemu, a vrijeđanje zemlje je preziranje Boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Čak i bijeli čovjek, čak i kada bi se družio s Bogom i s njim razovarao kao s prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će takođe otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjećemo…

Nastavite prljati vlastiti krevet i jedne noći ugušićete se u vlastitom smradu. Ali, u vašoj propasti svijetlićete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vlast nad njom kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati na ljude i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…Gdje su divljine? Nestale. Gdje je orao? Nema ga više. Ovo je kraj života i početak borbe za opstanak.


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE