Podsjetnik

Naručuju sok i kafu dok čekaju prevoz na mjesto gdje, kao i uvijek, idu zajedno. Smijući se upadaju jedan drugome u riječ, u narudžbinu, u misao. Jer, zapravo, to i nisu različite misli. Oni su, koliko god to zvučalo kao kliše,već dugo, jedno. Jedno u imenicima unuka – baba i deda, jedno u pozivnicama za događaje – porodica ta i ta, jedno u svakom razgovoru – Moraću da vidim sa MOJIM… Taj, etički dativ, taj prisvojni pridjev, ta kratka riječ, ima toliko toga. Sadrži ogromno značenje. Nečiju ljubav. Da, iako zvuči patetično, nečiji svijet.

„Jaoj, deda, samo izvoljevaš, ništa ti nikada nije po volji“. I još koliko takvih zadirkivanja. Koliko šala, smijeha. Koliko riješenih problema, prebrinutih briga i zacjeljenih rana. I sve to upola lakše. Jer je sve lakše udvoje. Jer se i drvo oslanja na drvo, a kamoli čovjek na ženu (i obrnuto).

Stara priča, u kakvom djelu ponovo pomenuta, kaže kako su ljudi davno, davno, bili jedna cjelina, potom podijeljena, i da od tad ljudi traže svoje srodne duše. Mi u to ne vjerujemo, suviše je to bajkovito, suviše nestvarno za naš praktični, savremeni, izoštrani um. Ali, možda su baka i deka na stanici otelotvorenje baš te teorije. Ili naše bake i deke, ukoliko smo srećni da ih imamo.

Možda su oni tihi, skromni, podsjetnici da vječna ljubav postoji. Naivno? Moguće. Nerealno? Ko će ga znati. Ali, riječima bake: “ Nema ničega boljeg nego sa nekime ostariti“.

Autorka: Gordana Bajović

blacksheep.rs/visoko.ba