Naslovnica Kolumne “Pomoći...

“Pomoći nekome znači pomoći samome sebi..”

Piše: Ajša Hindija

407
PODIJELI

U proteklom periodu na našem portalu našle su se potresne priče, apeli za pomoć, dobri ljudi koji žele bezuslovno pomoći i vjerujemo da su ostavile veliki utisak na sve naše čitaoce. Visočka čaršija je mala, kao i njena okolica, iako se ponekad čini da je ogromna zbog mnogih, većinom negativnih priča koje nas udaraju iz dana u dan.

Nikome nije nepoznata priča o tome da se u Visokom nalazi veliki broj osoba koje nemaju krov nad glavom, a i ako ga imaju nije vele nešto; nemaju redovna primanja, ili ih imaju ali ne mogu pokriti ni osnovne troškove; nemaju da jedu, da piju, da se obuku i obuju, da priušte sebi ono što je egzistencijalna potreba i da se osjećaju ljudima.

Postoje oni koji su u mogućnosti da pomognu takvima – i to rade; ali opet, postoje i oni koji mogu, a ne žele pomoći iz njima znanih razloga. Također, postoji i još jedna skupina ljudi, a to su oni koji nemaju mnogo, ali to što imaju dijele sa drugima, možda baš zbog toga što znaju kako je nemati?!

Ja lično sam svjedok da, zaista, postoje mnogi kojima je potrebno pomoći. Ono što me najviše boli jeste to što su te osobe koje ja znam(iz viđenja) većinom osobe koje su prešle sedmu ili osmu deceniju života, a muče se iz dana u dan, razbijaju glavu u poznim godinama šta uraditi kako bi preživjeli. Te osobe su znane svima nama, kreću se Jalijom, ulaze u lokale koji su ‘stari visočki’ i njima znani iz perioda kada su MOŽDA imali normalan život dostojan čovjeka, sjede u parku ili na Sicilji, eventualno se nalaze ispred Binga i čekaju da im se neko smiluje. Ono što je karakteristično za ove ljude je to što su, skoro svi, usljed godina, ali i teškog stanja, pomalo psihički otišli na neke druge puteve i što nisu u potpunosti stabilni.

To je razlog zašto neka djeca bježe od njih, sakrivaju pogled kada ih susretnu; ili što ih neka druga djeca psihički zlostavljaju svojim provokacijama jer ih roditelji nisu naučili da se star, bolestan, bespomoćan čovjek treba poštivati, ukoliko mu ne žele pomoći. Ali ipak, to su samo djeca, pa možda i nisu svjesni kakve greške čine, međutim ono što je potresno je to što odrasli rade isto što i djeca. Mnogobrojne su situacije u kojima su se odrasli ( osobe od 18+ ) na ružan način ophodili prema ovakvima.

Ali opet, zlo je svojstveno svakom čovjeku, samo se razlikujemo u tome da li ćemo tom zlu dozvoliti da izađe na površinu ili ćemo ga pretvoriti u dobrotu. Svako pravi svoj odabir i to je ono što pravi razliku između pravog čovjeka i stvorenja koje fizički liči na čovjeka, a umno mu je daleko milionima svjetlosnih godina.

Pišući o ovoj temi, pokušavam probuditi čovječnost u nama, vama i nekima tamo, koji imamo mogućnost pomoći da to i uradimo. Nikada ne znamo šta će nas zadesiti sutra, a kamoli za 30-50 godina i da li ćemo možda mi biti stari ljudi naše čaršije koji nemaju ništa. Pišući, u glavi mi se nalazi jedan dedo kog sam nedavno upoznala, nalazi mi se jedna stara nana, uvijek oskudno obučena i bosih nogu u gumenim papučama, koja sigurno ima preko 80 godina i često se može sresti u čaršiji, u glavi mi se nalazi i ‘kralj’ Sebilja, iako je on jedna posebna priča, u glavi mi se nalazi i nekoliko starih osoba iz mojih Luka, nekoliko njih iz Moštra, Dahirovca, itd. U mislima se nalazi mnogo onih kojima pomognem onda kada mogu i onih koji mi izazovu suze svojom dobrotom i pojavom koja ne dolikuje čovjeku jer je SIGURNO ne zasulužuju.

Ali također, u mislima mi je jedna ideja, pouka i poruka za sve vas koji ćete pročitati ovaj tekst: davanjem drugima niko nije postao siromašan. Pomoći nekome znači pomoći samome sebi, danas, sutra ili za 20 godina, ali i pomoći nekome koga volimo jer nikada ne znamo na koji način će nam se vratiti dobro djelo koje učinimo.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.