Postoji li gen za inteligenciju?

Deset hiljada sati. Toliko je navodno potrebno vježbe da bi se dostigao majstorski stepen stručnosti u nečemu – bilo to kuhanje, šah ili sviranje klavira.
Ali čak ni ogromna količina prakse ne objašnjava razliku između nekog ko je zaista izniman u nečem i nekog ko ima dovoljno majstorstva, ali nije zaista i genij u istom.
Vježbanje, međutim, utječe na svakoga različito.

Kognitivni psiholozi Fernand Gobet i Guillermo Campitelli ustanovili su da se igrači šaha uveliko razlikuju po količini namjernog vježbanja koje im je potrebno za postizanje određene razine vještine u šahu.
Primjerice, broj sati namjerne prakse, potrebnih za postizanje statusa “majstora” (vrlo visoka razina sposobnosti), kreće se od 728 do 16 120 sati. To znači da nekom igraču, da bi postao majstor, treba 22 puta više namjerne prakse nego nekom drugom.

Čime da popunimo nastalu prazninu?
Nečijim genima.
Potraga za genetskim varijacijama koje čine nekog nadarenim sportašem, glazbenikom ili, jednostavno, pametnom osobom, traju već desetljećima, ali nije otkrivena nijedna genska varijacija koja bi objasnila prirodne razlike u inteligenciji među ljudima.

Najveći napredak istraživača je otkriće s početka ove godine, kad su sa sigurnošću povezali tri genetske varijacije s inteligencijom. Ali maksimalni efekt te tri kombinacije iznosio je samo 6 IQ jedinica, što je ponešto razočaravajući, ali pouzdan nalaz.

Postoji mnogo aspekata “pameti”.
Jedan od najvažnijih je pamćenje. Sposobnost zadržavanja stavki s popisa u kratkotrajnom pamćenju i sposobnost pretvaranja tih ideja u dugoročno pamćenje temelj su učenja i od vitalnog su značenja za inteligenciju.
Proces pretvorbe uključuje mnoštvo neurotransmitera i moždanih struktura. Svaka genetska varijanta za koju je utvrđeno da utječe na opću inteligenciju može suptilno utjecati na bilo koji od bezbroj tih neurokemijskih procesa.

Stoga ne iznenađuje što potraga za takvim genima, čak ni u najopsežnijim i najnepobitnijim studijama, nije daleko odmakla. Postoji vjerojatno na hiljade varijacija ovih učinaka, a njihovom kombinacijom i interakcijom s određenim osobnim okruženjem možda je moguće objasniti prirodni spektar koji vidimo u čovjekovoj inteligenciji. Ili zašto je nekom potrebno 22 puta manje prakse nego nekom drugom.