PreporukaDario Džamonja: Čovjek k'o pišta

Dario Džamonja: Čovjek k'o pišta

U bašti Istre smo slavili Budin rođendan. Bilo nas je dvanaestak za stolom i, po Budinom “naređenju”, morali smo da pijemo samo ona pića koja počinju s “V”: vinjak, vlahov, viski, votka, vino…

Ja sam tada bio tek poletarac i “žestina” mi nije baš najbolje išla, pa sam naručio:
“Pivo.”

Budo je rekao:
“E, ne može tako – dogovorili smo se: samo s V.”

“Dobro”, rekao sam, “daj mi onda jedno vivo.”

Konobaru, Dušku Makedoncu, trebalo je nekoliko puta ponovi­ti da shvati u čemu je fol – bio je jako spor na razmišljanju, osim kad je nekog trebalo “zapaliti”.

Društvo u Istri je bilo standardno: u jednom ćošku – “pjesnici”, u drugom pravi pjesnici i pisci, u trećem novinari, a u četvrtom “lopovi” – jednom riječju – polusvijet. Usred bašte, svinut oko jednog jadnog izdanka breze (jablanovi su već bili posječeni, pa je po Sarajevu kružio vic da, kad papak urbanista čuje da se neko preziva Jablan, juri sa sjekirom za njim) “laureat” je recitovao (čitaj galamio):

“Imam para k'o lista duvana…” (Naravno, nije imao ni dinara u džepu.) Neko je dobacio: “Ne seri – a duvana ni za lijeka.”

U vrh našeg stola je sjedio Budo, obučen u odijelo biserne boje, sa prslukom, i, naravno, sa odgovarajućom kravatom i ljuštrio vlahove da je to bila strahota gledati. Dobro-de što se na njemu nikad nije moglo poznatije li pijan ili nije, ali uvijek mi je bilo (i ostalo) nejasno kako se na njemu nikad nije vidio ni najmanji trag mamurluka: uvijek svježe obrijan, picnut k'o pišta, savršene frizure, pod dlaku ispeglano odijelo… jedino što ga je odavalo bio je mali “tremor” – sve dok ne bi ispio svoj bokalić od dva deca.

Do te večeri, pravo da vam kažem, nisam Budu ni poznavao: “Vozdra mali”, “Šta mai”, “Daj čupi piće”, “Trkni mi po cigare”… bile su jedine riječi koje sam čuo od njega, a večeras sam se sasvim slučajno našao za njegovim stolom. (Ne sjećam se više, ali vjerovatno su me pozvali Majo ili Pero.)

Dernek je bio u toku, na stolu se pušilo janje, lavori salate i lukmire, flaše vina i sifoni sode… Iz ćoška su nas opasno gledali “lopovi”, koji su prebrojavali zadnju crkavicu za bokalić “brlje”, a “peder” Budo se razmetao…

Po nesreći, u baštu je banula i “banda” Cigana: kontrabas, gitara i harmonika. Budo ih je pitao znaju li Svilen konac.

Čuj, znaju li?! To je, valjda, jednom od onog društva bilo previše (sjećam se da su ga zvali Šlic – valjda zato što mu je šlic vazda bio otvoren) i prišao je našem stolu i bez riječi zamahnuo vinskom flašom prema Budinoj glavi… Kako sam bio najbliži, skrenuo sam mu ruku s puta, a Budo je skočio, odvalio ga štosom i onda ga, za uho, izveo iz kafane i nabio nogom u guzicu. Rekao mi je: “Alal ti kurac, mali”, i nastavili smo piti, ne samo tu noć, nego narednih dvadeset godina.

Iako je bio skoro duplo stariji od mene, postali smo prava raja. Ja sam bio vazda kokuz, a on kao da je štampao pare. (Znam da mu je stari bio neka fora, ali više ne znam šta, a on je, takođe, imao nekakav dobar posao na koji nije morao odlaziti.) Bio sam pozvan i na njegovu svadbu i upoznao njegovu ženu, Gordanu, jednu od najzgodnijih cura u gradu.

Tek se prestao nositi mini i u modu su ušle maksi suknje, a na Gordani je sve “pucalo” i, mada mi je bila žena od jarana, ja sam je u mislima skidao i kad bih je skinuo – ne bih znao šta da radim od takve ljepote!

* * *

Kad me jedne večeri Budo zamolio da mu dam ključ od svog stana, bezbeli da se nisam dvoumio. Ponovilo se to nekoliko puta i mada mi je bilo čudno zašto – pored onakve žene – on traži nešto sa strane, nisam ga nikad upitao.

Sve do jedne noći kad smo iz Šadrvana otišli u Drinu. Mislio sam da mu se još pije (već je bilo pet ujutro) i da je to razlog. Međutim (ćuj, ba, mene “međutim”), Budo je tražio pičke. Ko­nobari su se, kao prebijene mačke, vukli po kafani, k'o fol čistili stolnjake, za stolovima su napola spavali šoferi, a kurave, kakve bi i Hijeronimus Bos teško naslikao, nastojale privući njihovu pažnju.

Naručili smo piće, a onda je Budo prišao nekoj krezuboj spodobi, čije su se godine teško mogle odrediti, sageo se i nešto joj šapnuo na uho. Protresla je pijanom glavom, pogledala ga, a onda skočila sa stolice: “Majku ti jebem pedersku! Mene si našao zajebavati!”

Konobari su se prenuli iz polusna i kako su, sigurno, bili u talu sa kuravama, skolili Budu. Ona je i dalje vriskala: “Daje mi pedeset milja! I to u hali, na brzaka!” (Mislim da joj je tarifa bila oko milje, a to što je čula – bila je čista uvreda.)

Bojao sam se frke, ali su konobari, impresionirani njegovim besprijekornim izgledom, samo rekli:

“Vrijeme vam je da idete kući. Zašto zajebavate jadnu ženu – ona pošteno radi svoj posao.”

Sjeli smo na taksi i otišli do mene. Pili smo kafu. Budo se obri­jao i krenuo na posao.

Pitao sam ga:
“Koji ti je ono kurac trebalo?”

Slegnuo je ramenima:
“Jednostavno ne mogu… ne znam…”

“Zna li Gordana za ove tvoje…”
Htio sam reći “trebe”, ali mi je od srca izletjelo:
“Perverzije?”

Samouvjereno je odmahnuo glavom:
“Ma, jok!”

* * *

U ratu su se Gordana i Budin sin ispalili u Makarsku. Tamo je Budin, pokojni, otac imao kućerinu, a Budo je ostao u gradu.

Nisam ga viđao u ratu, ali sam zato, kad sam se i ja ispalio, sreo Gordanu i malog. Popili smo piće u kafani na plaži, kod Željke, uzalud pokušavali da započnemo neku suvislu priču, ali sve se završavalo na: “Dobro sam, a ti? Kako deveraš? U redu je! Kako je Budo? Nisam ga viđao, ali čujem da je dobro. Šta kontaš? Ništa. A, ti? Ništa. Hoćemo li još po jedno? Neću, moram obaviti neka posla. Vidimo se…”

Nismo se više nikad vidjeli, ali sam čuo da je u Makarskoj upoz­nala nekog engleskog novinara, tušnula kuću, udala se za njega i da sad živi u Engleskoj.

* * *

Kad sam se vratio iz Amerike, samo sam jednom sreo Budu. Odijelo na njemu je bilo naraslo.

Nisam mu govorio da sam u Makarskoj sreo Gordanu. Sigurna sam da je i on sam znao gdje je.

Popio je dupli vlahov i, ne gledajući me u oči, samo promrmljao: “Jebo me bog ludi.”

Dok bušim novu rupu na kaišu, jer i moje farmerke preko noći rastu, ne mogu si pogledati u oči, nego samo mrmljam: “Jebo me bog ludi.”


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE