Marginom zanimanja svjetske javnosti – a sasvim nezamijećeno u nas – minula je ovih dana vijest objavljena u Guardianu da je glavni švedski tužitelj za organizirani kriminal Krister Petersson nanovo pokrenuo istragu nikad razriješenog ubojstva švedskoga premijera Olofa Palmea. Ustrijeljen je s leđa, iz magnuma 357, dok je zagrljen sa suprugom Lisbet, bez pratnje tjelohranitelja, izlazio iz kina. Zbilo se to u petak, 28. veljače 1986, a vijest je po više osnova ušla u političku povijest, povijest crnih kronika, ali i povijest svakodnevice i popularne kulture.
Palme je bio jedan od čelnih europskih socijaldemokrata, ljevičar starinskoga kova, koji je svoju ideju i političku praksu razvijao u istovremenoj, vrlo žestokoj – danas i nezamislivoj – kritici kapitalizma i komunizma. Bio je krajnje neraspoložen prema Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj podršci fašističkoj diktaturi Francisca Franca u Španjolskoj, te instaliranju srodne Pinochetove fašističke diktature u Čileu. Bio je, opet uz nos Amerikancima, rezolutan u osudi aparthejda i u inzistiranju na međunarodnoj izolaciji Južnoafričke Republike. Godinama prije toga gradio je karijeru na osudi američke uloge u ratu u Vijetnamu. Kao ministar obrazovanja 1968. predvodio je antiameričke demonstracije u Stockholmu. Kao premijer američka je bombardiranja uspoređivao s Guernicom, a tretman vijetnamskoga naroda s Holokaustom. Nakon govora koji je održao na švedskome radiju pred Božić 1972, Amerikanci zamrzavaju diplomatske odnose sa Švedskom. Prekid je trajao punu godinu dana. Podržavao je Palestinsku oslobodilačku organizaciju i Jasera Arafata, gerilce Fronta Polisario, koji su se borili za neovisnost i međunarodno priznanje Zapadne Sahare, Afrički nacionalni kongres Nelsona Mandele te ljevičarske gerilce u Salvadoru i Nikaragvi. Godine 1975. je, kao premijer, demonstrativno posjetio Kubu, sastao se s Fidelom Castrom i osudio prethodni proamerički režim diktatora Fulgencija Batiste. Potom se, opet na užas Amerikanaca, pojavio kao medijator u neuspjeloj uspostavi mira između Iraka i Irana, u onome danas temeljito zaboravljenom ratu u kojemu je Zapad, predvođen Washingtonom, zdušno podržavao Sadama Huseina u ratu koji se, uglavnom, vodio na iranskom teritoriju.
Istodobno, Olof Palme bio je najrječitiji i naizričitiji zapadni državnik u protivljenju politici Moskve. U kasno ljeto 1968, nekoliko mjeseci, dakle, nakon što je kao ministar obrazovanja predvodio antiameričke demonstracije, osudio je provalu sovjetskih tenkova u Čehoslovačku i zatiranje Praškog proljeća. Do kraja života s jednakim će prezirom govoriti o režimu Gustava Husaka, uspostavljenom na cijevima sovjetskih tenkova, i neće propuštati priliku da razobličava praksu zatiranja ljudskih prava i slobode javne riječi u Čehoslovačkoj, ali i u ostatku istočne Europe, te u Sovjetskom Savezu. Jednako je nepopustljiv prema režimu Leonida Iljiča Brežnjeva, u čemu ne ostaje samo na riječima, niti na načelnim osudama. Zahvaljujući Olofu Palmeu, dobro su financirane organizacije za ljudska prava i emigrantske skupine koje su izvještavale svijet o komunističkoj represiji. Za razliku od desnih i konzervativnih političara s europskog Zapada i iz Amerike, koji su taktizirali u odnosima s Moskvom, Palme je pred Sovjetima nastupao otvorenog garda, kao i pred Amerikancima. Niti se dao ucijeniti svojom ljevičarskom, socijaldemokratskom agendom, niti vrlo nezgodnim geostrateškim položajem svoje zemlje, kojoj je ruski medvjed disao za vratom.
Amerikanci su, dakle, zbog njega prekidali diplomatske odnose sa Švedskom, Sovjeti su ga smatrali najgorim svojim neprijateljem, najpodlijim antikomunistom. I onda, tko je i zbog čega mogao ubiti Olofa Palmea? Na ovo pitanje bismo, vjerojatno, imali odgovor da Palme sa svojim kraljem i većinom skandinavskih državnika nije dijelio isti prezir prema tjelesnoj pratnji i ceremonijaliziranju osobne sigurnosti. Ležao je na asfaltu, u polumračnom prolazu, dok nije iskrvario. Žena mu je također bila ranjena, hitnoj pomoći je trebalo da se probije kroz gužvu, sve se zbilo isto onako kako bi se zbilo i da je tako bio ustrijeljen slučajni građanin.
Duga je lista onih koji su se u zbilji i u teorijama zavjere, u bolesnim umovima i kod paranoika iz strateških razloga, pojavljivali kao Palmeovi ubojice: američke tajne službe, kurdski separatisti, ekstremni desničari iz redova švedske policije, KGB, hrvatska ekstremna emigracija… A prije pet godina njemački je tjedni tabloid Focus objavio ispovijest Vinka Sindičića, koji je gradu i svijetu razotkrio da je Palmea ubio Ivo D, i to s jednim ciljem: kompromitirati Vinka Štedula. Sve je, naravno, izrežirala beogradska Udba…
Dvije godine nakon atentata uhićen je jedan sitni kriminalac i narkoman, koji se, igrom slučaja, zvao kao današnji glavni tužitelj za organizirani kriminal: Christer Pettersson. Lisbet Palme identificirala ga je kao ubojicu. Pettersson je osuđen na doživotni zatvor, ali je na ponovljenom suđenju oslobođen. Nije bilo dokaza, pištolj nikada nije pronađen, identifikacija je bila krajnje nepouzdana, a način na koji je policija provodila istragu učinio se više nego sumnjivim. Kao da im je bilo stalo samo do toga da netko – možda je i svejedno tko – bude osuđen za ubojstvo premijera, da se umire savjesti i da svijet nastavi svojim putem. Pettersson je obeštećen s oko pedeset tisuća dolara za vrijeme koje je proveo u zatvoru. Taj novac kao da mu je donio smrtnu presudu: umro je potrošivši ga na drogu i alkohol. U mladosti je, kažu, bio perspektivan glumac, pohađao je glumačku školu.
Lisbet Palme je, prije nego što je identificirala Petterssona, bila sklona sumnjičiti hrvatske emigrante. Stieg Larsson, aktivist i pisac koji će posthumno steći svjetsku slavu trilogijom Millennium, opsesivno je tokom svoje novinarske karijere istraživao Palmeovo ubojstvo. Prikupivši ogromnu količinu materijala – koji je na kraju, kada je od svega odustajao, sortiranu u petnaest velikih kutija, predao policiji i tužiteljstvu – bio je sklon tvrditi da su premijera pogubile južnoafričke obavještajne službe, iskoristivši usluge nekoga lokalnog plaćenika. Novinar Anders Leopold, u knjizi objavljenoj 2008, ustvrdio je da je Palme ubijen zbog angažmana oko Čilea i Južne Afrike, a da su naručitelji ubojstva Amerikanci. On, kao i Vinko Sindičić, ima i ime ubojice. A taj nije Ivo D, nego Victor Gunnarsson, švedski ekstremni desničar, kojeg je policija privela već nekoliko dana nakon atentata, ali je pušten zbog nedostatka dokaza. Gunnarsson je kasnije otišao u Ameriku, gdje je 1993. ubijen u nekakvoj pripizdini u Sjevernoj Karolini. Ubio ga je bivši policajac Lemont C. Underwood, koji je zatim osuđen na četrdesetogodišnju robiju, a danas pokušava ishoditi obnovu procesa, tvrdeći da je nevin…
U posljednjih trideset godina najmanje je sto i trideset ljudi – koji se međusobno ne poznaju – priznalo ubojstvo Olofa Palmea, ali nijedan od njih nije bio ubojica. Ljudi imaju tu potrebu da ostanu po nečemu upamćeni. A ubojstvo Kennedyja ili Palmea dovoljno je da čovjek svoje ime upiše u memoriju svijeta. Intimna i emocionalna računica mogla bi se objasniti i ovako: ako već ne možeš biti Olof Palme, onda bi barem mogao biti njegov ubojica.
O davnome švedskom premijeru zanimljivo je govoriti i misliti upravo zato što je takav jedan danas nemoguć. Čak i da se pojavi, u glas bi ga optužili da podržava terorističke organizacije – od Palestine sve do Latinske Amerike – jer se tako danas naziva ono što se nekada zvalo oslobodilačkim pokretima, a ne bi ga mašila ni ta diskvalifikacija da je lijevi populist, da se udvara manjinama i izbjeglicama, da za njega nije realpolitika… I sve bi to, uglavnom, bilo tačno. U realnoj politici s početka dvadeset i prvog stoljeća – dakle, jedva tridesetak godina nakon njegove smrti – Olof Palme manje je moguć i vjerojatan od nekoga novog Džingis-kana i Atile Hunskog. Osim toga, Olof Palme je u svemu bitnom i suštinskom više lijevo od svih današnjih lijevih ili ekstremno lijevih europskih marginalaca. A bio je – antikomunist.
Njegovo naslijeđe, međutim, opstaje sve do danas. Skandinavski socijalizam, švedska socijalna država, čovječniji i ugodniji život nego što je već malo južnije, sve je to donosila politika Olofa Palmea.
A opet, kako bi izgledao svijet da te večeri Lisbet i Olof nisu išli u kino? Izgledao bi isto ovako. Uloga pojedinca u povijesti može biti velika samo kada nešto treba pokvariti i razrušiti. U popravljanju je, uglavnom, nemoćan. Da ga nije ubilo, Olof Palme danas ne bi bio tako velik, a možda ni tako principijelan. Ubijen je na samome kraju jedne ere, pet minuta prije nego što će početi nova, Palme je ostao pošteđen svake pa i nehotične kompromitacije u rušenju ideala slobodnoga svijeta do kojeg će doći ubrzo nakon rušenja komunizma.
visoko.ba/jergovic.com
