Profesor Miodrag Zec: I to malo sive mase što imamo smo eliminisali, zato nas čeka mukotrpan manuelan rad

Dok smo čekali profesora Miodraga Zeca u njegovom kabinetu na Filozofskom fakultetu kako bismo uradili ovaj intervju, njegov asistent je pregledao kolokvijum koji su studenti nedavno polagali. Kada se pojavio profesor, prvo što je pitao bilo je: „Kako su uradili?” Asistent mu saopštava da je trećina studenata prošla, što je, konstatovaće zajedno, prilično dobro. Jer Zec je od onih profesora koji i dalje drže lestvicu visoko.

“Daj mi da pogledam rad studenta koji je najbolje uradio”, kaže asistentu. I dok mu dodaje papir, asistent pokazuje: “Čak je i rukopis kao iz bukvara.”

“Neki kažu da smo prestrogi, ali mi držimo kriterijume”, govori nam jedan od omiljenih, često citiranih profesora, sklon primerima i poređenjima ne bi li razotkrio i približio suštinu problema, zbog čega se njegove izjave dugo prepričavaju, a ekonomski laici, poput mnogih nas novinara, vole da pozovu Zeca da im kaže onako kako stvarno jeste, a ne kako ekonomski stručnjaci hoće da zabašure. U intervjuu za Original, pričao nam je zašto je važno da se ljestvica ne spušta, zašto je još fakultet ostao kao poslednja odbrana obrazovanja, pošto su osnovno i srednje totalno devalvirani, kako treba da se uči, zašto najbolji studenti ne treba da odlaze i kako umjesto da ih sačuvamo, kao što seljak najbolje tele i najbolji paradajz čuva za sebe, mi dozvoljavamo da nam ih uzmu.

Budućnost svake zemlje zavisi od ulaganja u mlade i obrazovanje. Vaša izjava da seljak najbolje tele čuva za sebe, a mi 10 najboljih učenika Matematičke gimnazije damo strancima, često se citira. Kakva je naša budućnost sa lošim đacima i ljekarima koji treba da nas sutra operišu, a platili su ispit?

Problem malih zemalja, a mi smo mala zemlja, jeste što su njeni resursi ograničeni. A stanovništvo je ključni resurs. Jedna je stvar kada vi iz jedne velike zemlje, Indije, Kine, izvadite milijardu ljudi, vi statistički morate imati mnogo potencijala. Zato Srbija mora da ima izuzetno dobar sistem identifikacije talenata i ljudskog kapitala i da ih njeguje, sa svrhom šta će sa tim ljudima. Nažalost, mi smo potonuli u mantru koja nam je nametnuta, da možemo da se razvijamo na bazi golog fizičkog manuelnog rada, a mi nemamo potencijal za to. Za privlačenje investitora ne traži se znanje već manipulativni poslovi i obuke za 15 dana. A onoga koga školujemo 15 godina i pokaže talente, dajemo. Koliko ima rasnih matematičara na 10.000 rođene djece? Nema ih mnogo. I onda ti to tako ne štedeći daješ i oni ti prvo te uzimaju, a vraćaju ti prljavu industriju. Tako da to na duži rok ne može da bude dobar izbor.

U čemu je naš najveći problem kada je riječ o obrazovanju?

U čemu je tajna i moć Engleza i Škota i zašto su oni ti koji osvajaju svijet, a drugi su osvojeni? Kad su smislili parnu mašinu, smislili su da trajno proizvode energiju. Nisu čekali vjetar. Kad je došlo do tehničkog progresa, rekli su „mi smo malo stanovništvo, ali ćemo iz Indije pobrati sve talente i dovesti u Kembridž”. I danas tamo imate više Indijaca. Kad jedna mala Srbija uđe u tu igru, i jednog vrhunskog inženjera i ljekara sa 30 godina da na specijalizaciju, da mu sve, i onda on ode u Njemačku ili Englesku, a znam mnogo takvih slučajeva, šta si onda dobio? A istovremeno nekritički upisuješ i daješ diplome, a ne znanje, masi stanovništva koja zauzima važne državne položaje. Ti truješ sopstveni narod. Ono što Englezi rade drugima, mi to radimo sebi. E to je naš problem. Mi imamo tiraniju analitičara nad sistematičarima i parcijalnog znanja nad cjelovitim znanjem.

Najveće trovanje naroda vrši se preko religije i obrazovanja. Ako pričamo o obrazovanju, koliko nam jaki lijekovi trebaju da bismo ozdravili?

Kad je temelj klizav, džaba i fasada. Naše reforme su sve plitke po koncepcijskom sadržaju, a i kratko traju. Zato i imamo ovo krivudanje, političko i geostrateško. Zato se mi stalno vrtimo ukrug, jer nismo uhvatili koridor. I zato smo posle 150 godina stigli na nivo Srbije iz 1878. godine. Potpuno ista situacija kao pred Berlinski kongres. A kako je moguće da smo se vratili na početak? To znači da smo lutali kao u šumi. Jer kad lutate u šumi, instinktivno, uvijek se vratite na početno mjesto zato što nemate snagu i viziju kuda hoćete da odete.

Rekli ste i da mi imamo perverzan odnos prema znanju, da ga progonimo. Zato nam mladi i odlaze. Da li je to nešto u našem genetskom kodu?

Naša historija je prepuna takvih događaja. Mi za 200 godina nismo uspjeli da napravimo institucije. Mi stalno tražimo vođu. Dižemo ga u nebo, poslije ga spuštamo u blato. I kad pogledate srpsku historiju, samo noviju — Karađorđe ubijen, Miloš protjeran, Aleksandar Karađorđević protjeran, Mihailo ubijen, Aleksandar Obrenović ubijen, kralj Aleksandar Karađorđević ubijen, Zoran Đinđić ubijen… Milošević isporučen. Imate zapise o knjazu Milošu, koji je bio stub srpske države, o njegovom odnosu prema Vuku i ismijavanju Vuka zbog pasoša; jasno je kako je to prosto dobilo pravo građanstva. Ključno je pitanje da li je ovo prostor trajnosti stvaranja institucija ili predmet neprekidne preraspodele. Imate društvo koje kaže — samo se može kreirati bogatstvo stvaranjem jer iza toga stoji zakon, ne može se otimati. Ali ako imate društvo u kojem imate neprekidne pretumbacije, gdje jedni drugima otimaju, onda znanje i nema toliko ključnu ulogu. Lakše je pljačkati karavane nego tkati svilu.

Evo kako neka društva postave koridor: kad uđete u bilo koji mali grad u Italiji, vidjećete da ima organizaciju da je trg mjesto na kojem se ljudi mogu skupiti da protestuju, obilježe, proslave, i on svjedoči da je to grad, zajednica, “society”. A Beograd, koji ima dva miliona stanovnika, nema ni jedan jedini trg. Ima neke prostore koje smo mi tako nazvali, ali nisu trgovi.

Kako i od koga bi trebalo da učimo?

Kalemegdan je nacionalni simbol Srbije i ima prostora da se napravi nacionalni memorijal, kao što Mađari imaju Arpadov trg i tamo su svi koji su zadužili Mađarsku. A ovdje spomenike diže ko gdje hoće, ko se skupi kao građansko udruženje, jedna ulica ima sto naziva, GPS ne može da nađe… Ideja nije jasna. I kad — vizuelno — vidite jednu državu, vi vidite kako je postavljena. Kad vidite Beč, vi vidite kako svojom pojavom simbolizuje vrijednosti tog društva. Kad uzmete Vašington, on simbolizuje Ameriku. Sve ulice se zovu po državama, pa imate dvije glavne ulice koje idu od Linkoln memorijala do Kongresa, koje se zovu Independent i Constitution, i to je Washington Mall, i to je srce američke države, i šta je u tom srcu — vojska i znanje. A ovdje je prosto jedan razvojni košmar, pa je tako i u obrazovanju i u politici, u svemu. Nedostaje vizija i samo se ide linearno. I ovo malo vrijednosti što imamo — proćerdamo. Nije nam to važno. U Francuskoj znaš šta je „Hotel de Vil”, šta je crkva, šta je željeznička stanica… to su simboli nekoga trajanja. Isto to znaš u Italiji, u Austriji. Ti ovdje državne ustanove ne možeš naći. To je simbol toga što nema trajanja. U Njemačkoj imate male univerzitete i ako nemaju dovoljno studenata da upišu, sačekat će sljedeću godinu. Kao kod berbe grožđa — nije rodilo, ali neće zatvoriti univerzitet. Ovdje imate kao poplave — proizvedeš pa ne znaš šta ćeš poslije sa njima. Ima li smisla dati trista, četiristo hiljada dolara za školovanje ljekara i najbolje pustiti da odu, a ne dati im šansu.

Kako onda u takvoj atmosferi da jedan mlad čovjek ima podstrek i motivaciju i da ne ode? Kako da mu kažeš sutra: “Nemoj da ideš”?

To je jedna matrica kojoj treba duže vremena da se formira i da čovjek zna, da ima sigurnost, da je hodogram jasan. A ovde je hodogram polomljen, kao što je polomljen hodogram u realnom životu: uči, radi, štedi, investiraj… Ovde je algoritam upitan jer se stalno premeće i tumba. Ovo je zemlja u kojoj se brzo stiče, ali se i brzo gubi. Ovdje svaka garnitura na vlasti ima svoju elitu i svoje bogataše. Ne postoji kontinuitet elite, pa imate sječu elite — Karađorđevići ruše Obrenoviće, Obrenovići ruše Karađorđeviće, dođu komunisti pa otjeraju sve, pa onda postkomunisti… Jedna mala zemlja mora uspostaviti koridor nacionalnih vrijednosti i nacionalne memorijale.

Da li to znači da u Srbiji nije uvijek dva plus dva jednako četiri?

U Srbiji je dva plus dva uvijek tri. Šalim se, nego prosto kažem da je prirodno da seljak najbolje tele ostavlja za sebe, kao što i najbolji paradajz ostavlja za sebe. Jer je mlad čovjek sjeme budućeg naciona, pogotovo kod malih naroda. A ti si to kroz ratove devastirao. Pa mi imamo Spomenik 1.300 kaplara koji svjedoči da smo najbolju djecu poslali da ih ubiju. To je apoteoza. Evo u Sirijskom ratu sada, ne idu jedinci i vrhunski školovani ljudi. Nema smisla gurnuti u rov atomskog fizičara da pogine. A ovde upravo tjeraju baš najboljeg da ga ubiju. Da li mi znamo šta hoćemo i zašto se ovdje ne može to realizovati? Nije Tesla ovdje stvarao, kao ni Pupin. Iz cijelog svijeta kupiš sivu masu i dovodiš kod sebe. A ti ideš kontra — da to malo sive mase što imaš, eliminišeš i onda te čeka to što te čeka: težak, mukotrpan, manuelan rad. A manuelnim radom jedna nacija ne može da poboljša svoj položaj. Ona samo može ako smisli nešto, ako ukroti prirodu. Na masu rade Kinezi — oni mogu ručno da prokopaju kanal od Pekinga do San Franciska kroz zemlju jer ih toliko ima. Ali i Kina kaže „nije to dovoljno, idemo mi u tehnički progres”. Obrazovanje je izuzetno važno pitanje. A ti si ponizio školu.

Zato danas nije lahko biti profesor u Srbiji. Kojim načelima se vi vodite?

Danas je sramota reći da se profesor. Ja sam ovde 40 godina profesor univerziteta i vidim da stepen ulaznog znanja strahovito pada i da pada interes za bazično studiranje. Ali mi u narodu imamo izreku da ako neko uči, on je štreber, ako se neko interesuje za neke složenije stvari, kažu „on filozofira”. Ovde se riječ „filozofirati” (voljeti nauku i znanje) tretira posprdno. A istovremeno masa političkih poletaraca juriša da ima kakvu-takvu diplomu. To je potpuno besmisleno. Jer političari imaju potpuno drugačiji program. Leh Valensa kaže „ja sam električar, srušio sam komunizam” i on ulazi u istoriju 20. vijeka. Nije Leh Valensa tamo otišao da studira neki menadžment, on je ušao direktno u historiju sa gradilišta. Ovdje svaka šuša može da ismijava profesora gimnazije. Djeca gledaju kako profesor ne može da popravi zube, nosi pocijepane čarape, kako je ponižen. Pa u kojoj je to državi neko ko proizvodi čovjeka manje plaćen nego onaj što peče hrenovke? I koliko tih škola ima? Mi idemo na obezvrijeđivanje. Isto kao kad imate jednu radio-stanicu, pa kad čujete ono „Govori Moskva” — to ima težinu, a sada kad se blebeće sa svake čuke, gde imamo more radio-stanica i novina — više ne znate čemu šta služi.

A opet mladima se prigovara da su apatični, mada posljednja istraživanja to demantuju. Šta vi primjećujete kod sadašnjih generacija?

Mladi su izraz vrijednosti koje vide. Ako on vidi da je profesor bijedan, a da je švercer društveno prihvatljiv, s vremenom počinje to i da misli. Ali izgubila se mjera za fundamentalnim znanjem, ne čitaju se knjige.

Kako mladima danas može da se pomogne?

Da biste imali 30.000 riječi, morate da pročitate 10-15 najvećih djela. Sve se svelo na neko prizemno znanje, svi misle da znanje mogu lahko kupiti. Mislite li da Google u datom momentu neće biti isključen? Pa pola ljudi ne zna tablicu množenja. Čekaš ujutru mejl da dobiješ instrukcije šta ćeš tog dana da radiš. Pitam nešto studenta, a on mi kaže „čekajte, fali mi digitron”. Pa ako isključe Google, pola ljudi u Aziji neće znati da se vrati kući. Samo će biti „switch off”. Oni koji vode države ne shvataju da moraju imati neki svoj alternativni sistem. Tako gubiš mogućnost da se sam razvijaš. Zamislite da ljekar operiše i kaže „ja ću da izguglam kad otvorim stomak gdje je bubreg”. Problem je trivijalizacija znanja. I zato su onih 10 najboljih o kojima sam govorio otišli na Kembridž, a mi smo dobili rijaliti šou i plaćamo taksu za to. I to je napravljeno i za njihovu rulju dok njihova elita kaže „ovi što prave bombe su kod nas značajni”.

Osim lekcija iz udžbenika, šta biste voljeli da vaši studenti nauče o životu, a što im pričate “između redova tih lekcija”?

Studentima sugerišem da ima 30 kapitalnih pomaka u historijskom kontekstu razvojničkog duha i svaki intelektualac bi trebalo da prođe taj kratak kurs, bez obzira na to čime se bavi, da shvati kolika je moć ljudskog znanja. Kako izgleda ljudsko saznanje, pojam prostora, pojam vremena… Da samo vide kako je proces sticanja znanja važan i kako je važan algoritam kojeg se neki ljudi drže da bi neko znanje stekli. Svaki intelektualac treba da zna kako ide hodogram sticanja znanja kao opšte baštine čovječanstva da bi otkrio svoj način. Studentima fali način na koji se uči i oni uče haotično.

A kako bi trebalo da uče?

Uvijek im kažem da postoji jedan ram ili ormar u koji stavljaš svoje znanje i znaš kao i u ormaru gdje su ti čarape, kravate, gdje su ti šeširi, a ne haotično da ubacuješ sve i svašta u sebe, kao što se dešava u našem školstvu, pa poslije ne možeš ništa da nađeš. Kao u neuređenom ormaru, moraš sve da preturiš da nađe čarape. Fale studentima tehničke stvari — kako raspoređivati znanje da traje. Domaćica napravi pekmez, ali nema završnicu pa se on pokvari. A ona dobra domaćica kad napravi ajvar, on stoji četiri godine. Kao i u Francuskoj što vino traje. I da se tačno zna u društvu šta treba da završiš. A to se kod nas ne zna i mi smo to sami sebi uradili. NATO nas je bombardovao, ali nije nam razvalio školski sistem. Mi smo ga sami razvalili, kao i neke druge sisteme.

Šta vi čitate?

Vraćam se klasicima. Opet čitam Andrića, iako sam ga cijelog pročitao četiri puta, Tolstoja, Spinozu… Pročitam 50 knjiga beletristike godišnje i mislim da je to dosta, ali poslije nekog vremena se ne sjećam šta sam čitao. E zato se vraćam klasicima. To vam je kao pasulj sa rebrima. Zašto da mijenjaš nešto za šta znaš da je dobro.

Vaše izjave tumače se kao pesimistične, a vi zapravo samo realno skenirate naše probleme i pogađate u centar. Kažu da nekada treba dotaći dno da bi se ponovo podiglo. Zašto nama nije dovoljno što smo toliko puta dotakli dno, i koliko još puta treba da ga dotaknemo i zalutamo u šumi?

Nama dno izmiče. Ima toga dna još. Prosto svjedočim. Nisam čovjek koji ovo prodaje, želim da studente podstaknem na razmišljanje. Kažem da se meni čini da je tako i ništa izričito ne tvrdim, već kroz argumente.

Država je kaznila srednju klasu, rekli ste jednom prilikom. Ko je danas srednja klasa i imamo li je uopšte?

Da li mi možemo da damo stipendije za 50 ljekara da odu u Hjuston da nauče da operišu srce? Jedna operacija je skuplja nego sve njihovo školovanje. I da ih obavežemo da poslije dođu ovdje. Ne možemo očekivati da jedan ljekar radi za 400 evra, a da se u upravnom odboru nečega, što ne znamo šta je, dobije 10.000 evra, isto javnog novca. Znamo da nešto košta koliko košta. I da se doktor formira 20 godina, da je to proces proizvodnje i da to nije isto kao lijepiti plakate. Ta se klasa tanji i to se može dokazati, a jedna mala finansijska elita sve kontroliše. Imamo na stotine primjera kako država kažnjava srednju klasu. Imate politiku da srednja klasa bude predmet političkog plijena, pa ide linearno smanjivanje plata, pa kad dođu pred šalter samo što ne pucaju na njih, pa smišljaš procedure… Čemu one služe, čemu služi da svaka dva mjeseca nešto mijenjamo? Kakva je to uređena država u kojoj je izvaditi ličnu kartu, vozačku ili zameniti zdravstvenu knjižicu ravno forsiranju Kajmakčalana?

Imamo na stotine procedura koje su besmislene, a onda neko smisli da tako zaradi 400 dinara i da ima neki prihod. Onda je najbolje, ako je to biznis, da se svako jutro vadi lična karta i da bude rentabilno. Zato što se kao društvo bavimo najgorima, a ne najboljima. Ne zasijeda Nastavno vijeće u gimnaziji da vidi šta će sa pet najboljih i kako njima da pomogne, već da popravi ocjene tridesetorici najgorih. I ta bazična stvar se prenosi na čitavo društvo. I ovo je osveta loših đaka. I to tako traje i narod to voli.

byka.com/visoko.ba