Naslovnica Kolumne Sead Burić: P...

Sead Burić: Prošlost i sadašnjost: novo ruho u drevnom gradu

732
PODIJELI
Sreća je što je u Visoko i njegove građane zaljubljen do daske Zdenko Antović, intelektualac, bivši rukometni reprezentativac ex YU i još štošta drugo. A šta nas (po)vezuje, reći će manje-više tekst i moje majske fotke.
Moja visočka generacija, preciznije gimnazijalci maturanti 1954/55. i drugi zaljubljenici u sportska nadmetanja, nekako se prebrzo obiru. Podugo nisam bio u gradu piramida i moje mladosti. I doletih početkom maja, čim su se poklopile okolnosti . Imao sam sreći, da me na silasku s magistralnog puta, pokupi junoša Hodović, poznati i priznati seret, i priupita: gdje ćemo djede? Zovem cijelo prijepodne tetičnu Adilu Kokoruš, učiteljicu u penziji,al odgovora nema!?? Zato kazah: do Rane Mojsilović. -One viš apoteke? – Jes. Na putu automobila k'o mrava, al kad je za volanom „slalomaš“, dok dlan o dlan stigosmo na odredište.
Uzletim uz stepenice, k'o kad sam birvaktile presijecao dodavanja lopte kao rukometaš gimnazijske „Mladosti“. Zvonim, zvonim, nervozno, u nevakat očito, pa čuh potih glas „ko je“? Predstavih se. Veli samo da se obučem, otkud ti? (Nasmijah se u sebi: tri gimnazijska ljeta gledo je u luki, u kostimu, na pijesku, u hladnoj Fojnici. Iz dana u dan. U našim godinma ne možemo „nagrajsat“). Izljubismo se i poteče rijeka sjećanja, ujdurmi, u kojima je ona glavni akter, čak i iz školskih klupa….
Visočka petorka na Vojinoj sahrani
Vojo Popić iz Ilijaša, il ipak iz Podlugova, nisam baš najsigurniji, napustio je školovanje nakon završenog prvog razreda više gimnazije. Zbog neimaštine u porodici, odlučio onako robustan posvetiti se fudbaskoj karijeri, od koje se već 1952. i u provinciji dobijala lova. Al, njemu je premalo bilo da samo 2 put nedjeljno trenira i u nedjelju igra utakmicu. Zato je uz fudbalsku loptu bio svakodnevno po nekoliko sati. Po kiši i snijegu, a ne samo kad je (pre)toplo. Tako je zaradio, pričalo se, upalu pluća. I premlad umro.
Za sve visočke gimnazijalce bio je to šok koji nas je iz temelja i fizički i psihički rasklim'o. Jer, shvatili smo u trenu da se iz bilo kog razloga to može desiti svakom od nas. Rana predloži da mu odemo na sprovod. Prihvati to Gordana Antović, koja je imala sestru Veru, a Zdeno će se roditi tek poslije naše velike gimnazijske mature. Pridružismo se Suljo Muzaferija, mlađi brat poznatog velikana glumišta Zaima, Enes Klinić , nakon drugog razreda gimnazije nastavio je geodezijsku školu i ja, koji sam baš k'o brat bdio nad Gordanom, mojom najdražom kolegicom, da je ne strefi kakav belaj.
Stigosmo na vrijeme u dvorište kuće žalosti. U zabunluku, od dočeka nas i inih, jedan kolega koji je radnim danima vozario u visočku realnu gimnaziju reče: „Ajte sa mnom da čestitate saučešće“. Petorka se međusobno pogleda, kao da nije vjerovala ušima. Da l’ je ko šta i kako odgovorio ne sjećam se. Ali, Ka i Ad, kratica za Ranku i mene Seada, spontano,bez razmišljanja, potrčasmo iza jedne štale. Zagrlili smo se, oborili glave, da ne bi ko primijetio kako nam, od smijeha, suze frcaju. Sreća u nesreći, naricanje i plač rodbine i komšija nadjačali su naš „eksces“, pa se i nas dvoje uozbiljimo i odemo da izjavimo ožalošćenim saučešće.
Zatim je tužna i ne baš brojna povorka, u kojoj nije bilo pauze za naricateljke, puzala uz brdo do groblja. Pamtim i dok pišem, ježim se zbog slike koju i sad vidim: pored požutjele glave našeg kolege Voje stavljena je sočna rumena jabuka. Vječnost prođe dok je raka zatrpana. Zatim, svako krenu na svoju stranu, jer se život ne zaustavlja, ide dalje. A dok smo nas petero trčali nizbrdicom, cik cak, kako bi ublažili inerciju i blagovremeno stigli na voz u Lješevu, nebo nas zali k'o iz kabla.
Božićna muzika iz novih klupa
U školskoj 1953/54. dobili smo nove klupe. I u njima „dočekali“ božićnu muziku, koja se tiho čula iz samostana. Al, Rana je, kao nas kolovođa, u razred donijela neki muzički mehanizam. I odjednom su se, iz njene klupe počele da šire neke neobične melodije, dok je prof. fizike i hemije Mustafa Bojić predavao. Ustao je, osluškivao i mudro prošetao učionicom. Ali, muzika se i nadalje razgovijetno čula dolazeći svaki tren sa neke nove učioničke lokacije! Mehanizam je, ustvari, išao iz jedne u drugu ruku i novu klupu. Čas se završio, a mi ponosni na Ranu i puni sebe, jer izvedosmo besprijekorno svojevrstan muzičko-scenski igrokaz. Slijedio je čas francuskog jezika, koji je predavala profesorica Milica Vukdelić. Bila je dobronamjerna, sentimentalna i iskrena. Pokušavala je kao neudata zena da nam se približi, pomogne u (raz)rješavanju pubertetskih problema. Ali, onako naivni i bez životnog iskustva, iako je imala tek 42 godine, u našim očima bila je stara, zapravo prestara. Preglasna muzika, za koju je pitala da li nama smeta, a mi odrečno odgovorili, nju je itekako iritirala. Osjećali smo, a da nismo imali grižnju savjesti, da je bila uvjerena da smo mi na njen račun smislili lakrdiju kako bi je ismijali, ponizili kao staru curu. Za nju veoma mučno prođe, završi se njen čas, jer je shvatila da mi likujemo što nas nije razvalila… Dođe na red sat iz matematike. Profesorica je, navodno u mladosti, bila časna sestra, koja je napustila taj poziv. Na njenom licu uočljiv je bio bijes, čim je ušla u razred. Vjerovatno su se profesori Bojić i Vukdelićka pojadali u zbornici šta su primijetili, doživjeli. Odlučno je rekla, da se taj anonimac koji pravi u razredu nered, sam prijavi. I da obećava da neće snositi nikakve posljedice. U protivnom, zaprijetila je, pozvaće direktora, pa će svi snositi odgovornost. To je značilo da ćemo možda fasovati jedinice iz vladanja i jos pride biti marisani od roditelja. (To smo već doživjeli kad smo jednom iza 20h, do kada smo imali pravo na kretanje van kućnog ognjišta, svi gledali talijanski film „Gorka riža“ sa Silvanom Mangano, najljepšom ženom svijeta toga vremena.). Međutim, nit smo se mi čega bojali, niti je bilo takve mudrice, prefriganca među profesorima, koji bi nas nagovorio da izdamo, il u četiri oka otkucamo Ranu. Šarmatna i prelijepa, najbolja plesačica i folkloristica, bila nam je svima, baš u svemu, kolovođa, idol. Pred njom smo se svi osjećali ko mala djeca, nedorasli, inferiorni, nesposobni da smislimo bilo šta po čemu će nam cijena u očima drugih da poraste.
Kolovođa nezaboravnih stosova
Sem Rane, istini za volju, postojao je i muški kolovođa. Imenom i prezimenom Ahmet Bojić, mlađi brat spomenutog profesora Mustafe.
Zajedno sa Berom-Fuadom Berberovićem bio je najtalentovaniji sportista. I stub odbrane rukometne ekipe „Mladosti“. U skokovima za loptom najčešće je bio u odskoku visi i brzi od suparničkog pivota, bez obzira što su svi bili visoki ko Šime Perenda i mrge ko da su bilderi, pa je mreža iza Tide i Cice ostajala počesto ne probušena. Za samo jednu školsku godinu ispalio je rafale štosova, koji su i danas aktuelni, iako posve odudaraju od kriterija za mladalačke nestašluke. Zbog njegovih preslanih šala, u filozofskom stilu da „sve jeste i u isto vrijeme nije“, ostajali su čak i „prof. Copaev“ razbijene glave…. na našem putovanju cirom u Cavtat, na ljetovanje 1954. pod šatorima, jedna profesorica fasovala je na spavanju varjaču po tabanima…..Boro Minić i njegova Zdravka, razotriveni su pred popom i popadijom da njih dvoje nisu prijatelji već nešto drugo…. Možda su baš te i slične cake, kao prapočeci visočkog šou nadrealizma, bile uzrok njegovog „preseljenja“ u jednu sarajevsku gimnaziju. U njenim klupama sjedio je sa nenadmašnim YU sansonierom Draganom Stojnićem. Zaista, meni je bio i ostao prijatelj nad prijateljima, sa najdužim stažom, što obostrano njegujemo više od 6 decenija.
Na kraju slijede drage mi majske fotke, koje me podsjetiše, ne mogu ni sebi da objasnim kako i zašto, na Todine somunčiće ( lepine), koje su Visočani, ili Visočaci ranih pedesetih obavezno fruštukali, iliti doručkovali.
Srce mi uvijek zadrhti kad se sjetim ovog nekadašnjeg ambijenta. Iza usća Fojnice u Bosnu nalazila se kožara. Učenik mog oca Huseina, koji je bio direktor i kožare i kožarske škole, bio je širom svijeta poznati i priznati Mulo Hodžić. On je stvorio tzv KTK i svi njegovi radnici još ga nisu zaboravili, jer su zahvaljujući baš njemu imali sve što im je trebalo, ali…Objekta tu više nema. Ostao je samo visoki dimnjak kao simbol prohujalog vakta! Jazuk.
Zlonamjernici da ne bi zanovijetali sta će ispred ovog velelepnog objekta i turska zastava, dugujem objašnjenje da je ovo kulturno zdanje donirala u “Prijekom” bosanskohercegovačka prijateljska država Turska.
Znam dosta o Semiru Osmanagiću što otkri visočke piramide. Ali, vjerovali ili ne, kad sam s majkom u kamionu punom stvari doseljavao u Visoko, bilo je to 20.04.1949. kad smo ugledali ogoljelo brdo zvano Visočica, svojim konturama je stoprocentno podsjećala na piramidu. I to sam glasno prokomentarisao. Poslije koju godinu mi gimnazijalci smo na njoj sadili sadnice četinara, al….
Među brojnim visočkim džamijama bila mi je i ostala najdraža ova Tabhanska, jer je u njenoj neposrednoj blizini živjela moja prva ljubav. Danas je mnogo atraktivnija no prije. I rekoše mi da ljudi oko nje za vrijeme Ramazana svako veče besplatno iftare. Respekt.
Fotka i tekst dovoljno sami za sebe govore. Snimio sam je ispred autobuske stanice u Visokom. A nekad je iz nje se nalazila kasarna JNA, ali u oduzetom objektu visočkog samostana. Isto je bilo i sa realnom gimnazijom, koja se nalazila u zadnjem dijelu Franjevačkog samostana. Bješe to nekad, al se totalitarizam ne može zaboraviti.
Centar u Visokom. Meni posebno drag. S lijeve strane bila je fotografska radnja čuvenog Konjičanina, zatim kuća roditelja pokojne Gordane Antović, udate Markotić. Ne pretjerujem, zaista, kad kažem da je bila najplemenitija i najdraža nam prijateljica u gimnazijskoj realki. Bila je tu, sjećam se i mesare jednog od Skopljaka…..
Ispred Zavičajnog muzeja, početkom maja, građani su potpisivali neku peticiju. Meni je taj objekat, u kojem se dokumentuje, između ostalog, državnost Bosne ostao u sjećanju, jer sam u njemu zadnji puta vidio dvojicu uglednih starosjedilaca Pavla Ilića i Naneta Oruča. Prvom laka zemlja, drugom rahmet plemenitoj duši.
Može l’ se poželjeti sadržajnija slika? Na njoj su sretni tata, njegova slatka kćerkica i cuko, kakvog sam poželio i sam da imam. Ako sam zaboravio prezime, čini mi se da je Lazić, neka mi se oprosti. Jer, stara pamet, ko šuplja vreća.
Moji stari Visočani, ili Visočaci se sve više obiru. Ali, Naze iako stariji od mene se još uvijek ne da. A što jest, priznaje, nije mu lahko bez Abdula, Sese i drugih sa kojima je ganj'o loptu po vas dan.
Beskrajno sam zahvalan Zdenki Antović, što mi je iako pod temperaturom i upalom pluća, odvojio vrijeme da bi mi pokazao savremenu sportsku dvoranu, te proveo kroz Franjevački samostan. Čelni ljudi grada, imam utisak, nisu svjesni da je u svoj rodni grad Visoko zaljubljen do daske. Da nije tako, svaki drugi grad bi mu dao šta zine, ponajprije stalno radno mjesto, jer….. On nije samo bivši rukometni reprezentativac ex YU, vanserijski rukometni trener, već i štošta drugo. A to je, rekao bi, od istorijskog značaja za grad piramida i njegove građane. Živio.
I na kraju, podsjećanja radi, evo i historijske karte srednjovjekovne Bosne.
Sead Burić / Visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.