PreporukaPsihološki profil intelektualca

Psihološki profil intelektualca

Još početkom devedesetih u vrijeme uzdizanja jednog novog režima i u vremenu kada su mnoge vrijednosti prethodno postojećeg društvenog sistema uništene, ljudi su se pitali šta je sa intelektualcima, a posebno profesorima univerziteta? Gdje su oni i zašto ne podignu glas protiv novonastalog stanja? Očekivalo se da su intelektualci ljudi oštrog i nezavisnog uma, ličnosti sa integritetom, koji uviđaju postojanje društvenih problema i imaju dovoljno hrabrosti da ta svoja razmišljanja izlože. Međutim, tih ljudi je bilo jako malo. Oni koji su se usudili da podignu svoj glas, bivali su proganjani i na njih je vršen veliki pritisak da se utišaju.

Ovaj problem se javlja i danas u neuporedivo većim razmjerama, jer su intelektualne elite rijetko spremne da sebe dovedu u nezavidnu situaciju samo zato da bi ispoštovale neke ljudske principe. Čak i kada se oglase, njihova reč nije oštra i prodorna onako kako se to očekuje, već se dešava da neki novinari i analitičari mnogo temeljitije i razložnije obrazlažu neke teme.

A zašto je to tako?

Razmišljanjem o ovoj temi, nameće se vrlo jednostavan, a ipak krajnje logičan zaključak: a kako bi i bilo drugačije? Svako ko malo bolje sagleda proces selekcije uposlenih koji se već decenijama odvija na univerzitetima, shvatiće da su takva očekivanja potpuno nerealna.

Sjedeći ispred jednog našeg fakulteta, vidio sam nedavno izabranog asistenta pripravnika koji je izlazio iz zgrade približavajući se grupi profesora koji su bili u nekom razgovoru. Blago pognute glave i kao pri klanjanju povijenog tijela, sa ulagivajućim osmijehom, šakama preklopljenih jedne preko druge u visini pleksusa, lagano je prilazio profesorima koji su bili u nekom razgovoru i nisu ga primjećivali. Prišao je i tako neprimjećen ostao u istoj poziciji još par sekundi. Shvativši da ga ne „zarezuju“, povukao se par koraka nazad, strpljivo čekajući da se profesori ispričaju i umiloste ga sa malo pažnje.

Ova scena mi je bila ilustracija onoga što se dešava na našim univerzitetima. Vazalnost je jedna od glavnih karakternih osobina koja je poželjna prilikom zapošljavanja kadrova na univerzitetima. Nijedan profesor ne želi da ima saradnika koji mu neće povlađivati, slagati se sa svim što on kaže ili zaželi. Nijedan, ili bar velika većina. Slična situacija je sa cjelokupnim kolektivima koji ne žele da imaju u svom okruženju nekoga ko će ih sprječavati da nesmetano donose odluke koje oni žele. Na taj način se u startu pravi selekcija gde je svako slobodoumlje nepoželjno i gdje se ono protjeruje sa univerziteta. Sa takvim karakterom i stavom, kada gore pomenuti asistent sutra postane profesor, mala je vjerovatnoća da će on biti osoba od integriteta.

Na univerzitetu postoji jedan feudalni sistem. Asistent koji se zapošljava, polaže „zakletvu“ svom nadređenom i zaklinje se na vjernost i poslušnost. Zauzvrat, nadređeni ga promoviše i pomaže mu u daljem usponu. Na taj način, profesor gradi svoju svitu sa kojom stupa u koalicije sa drugim profesorima. Iz tih koalicija se rađa moć, kojom se ove grupe bore za vlast na univerzitetu. I to je primarno. Ne nauka, ne znanje, ne naučna istraživanja, već vlast, moć i komfor.

Sve ovo pada u vodu ako vi u svojoj sviti imate neke koji vam nisu zakleti na vječitu vjernost. Onda vaša moć kao profesora pada. Iz tog razloga, vi ćete tri puta premjeriti hoćete li sebi dozvoliti da uposlite nekoga ko vam sutra lako može iskliznuti iz ruku i lišiti vas dijela toliko željene moći. Tako se intelektualci znatno više bave lokal politikom, odnosima ko koga voli, a ko koga ne voli nego valjanim naučno-istraživačkim radom, čime bi nominalno trebalo da se bave. Njihov se rad svodi isključivo na formalne aktivnosti: predavanja, organizovanje nekih skupova i tribina i najvažnije: lov na projekte za naučno-istraživačke radove čiji kvalitet niko ne kontroliše, a koji donose dosta novca i za čije dobijanje su presudnije političke veze, nego kvalitet napisanih projekata.

Autonomija univerziteta. Ova vekovna tekovina se na našim prostorima pretvorila ne u borbu za rezultate, već u borbu za samoodržanje i uticaj. Ustrojstvo univerziteta i fakulteta je dozvolilo osoblju da se organizuju po čisto mafijaškim principima. Tako niko od osoblja ko jednom uđe u ovaj sistem, ne smije pokazati nikakvu slobodoumnost, ništa van onoga što se zahtijeva sa vrha piramide, jer vam uvek mogu „dati ponudu koju ne možete odbiti“. A šta se dešava ako odbijete? Pa onda počinje progon. Počinje diskreditacija zasnovana na autoritetu profesora na svim nivoima i vrh piramide će ili direktno ili preko svojih potčinjenih učiniti sve kako bi vam zatvorio bilo kakve mogućnosti zaposlenja bilo gdje drugo, onemogućio da sprovodite svoja istraživanja i objavljujete svoje radove preko uredništva časopisa sa kojima su u dosluhu, jednom rječju, bićete potpuno naučno i profesionalno uništeni. Zato je bolje da savijete glavu i jednostavno se utopite u kolotečinu. Tako kao rezultat imamo gomilu neprincipijelnih profesora i asistenata koji bespogovorno slušaju uputstva svojih nadređenih. Stabilna hijerarhija koja iz toga proističe, čini univerzitete inertnim, neprogresivnim i van savremenih naučno-pedagoških tokova. Onako kako smo uspeli da od Bolonjskog procesa stvorimo „srpsku Bolonju“, tako smo mnogo pre toga od autonomije univerziteta stvorili srpsko autonomaštvo, autonomiju univerziteta na srpski način.

Osim ovih karakternih osobina koje su preferirane, postoji problem i selekcije na intelektualnom planu. U startu, svi koji su intelektualno superiorni, a karakterno ne pripadaju gornjem opisu, bivaju eliminisani. Time se automatski izbor sužava. Dodatno, svaki intelektualni štrčak je nepoželjan, jer neko ko je pametniji od ostalih će brzo ukazati da je „car go“, tj. da neki takozvani profesori (a takvih ima dosta) jednostavno ne znaju ono za šta se predstavljaju.

O tome šta se dešava dalje, lijep opis daje anegdota koju mi je ispričao jedan profesor o tome kako napreduje nauka u Srbiji: kada profesor bira asistenta, on bira nekoga ko je gluplji od njega, jer ne želi da ga ovaj zasjeni. Kada taj asistent postane profesor, on isto bira glupljeg od sebe za asistenta iz istog razloga. Proces se nastavlja sve dok posljednji u lancu ne bude toliko glup da više nije u stanju da izabere nekog glupljeg od sebe, već izabere pametnijeg. E tako napreduje nauka.

Istini za volju, profesori pri izboru asistenata, bar donekle obraćaju pažnju na to koliko su kandidati intelektualno sposobni. Dobar dio njih iz razloga što će im sutra biti potreban neko ko će znati da radi posao umesto njih, ko će držati nastavu umjesto njih i pisati im radove, a oni će se samo potpisivati kao autori. Međutim, ovo je samo sekundaran proces. Uzalud vam sva intelektualna sposobnost i znanje ovog svijeta, ako se vi ne uklapate u određenu političku konstelaciju.

Dodatno, profesori rijetko žele da zaposle studente koji nisu studirali kod njih. Ovaj proces se može uočiti iz sledeće činjenice: na kom god univerzitetu postoje doktorske studije, većina zaposlenih je doktorate stekla baš na tom univerzitetu. Nekada ranije su studenti iz Srbije odlazili na elitne svjetske univerzitete, tamo se obrazovali i onda se vraćali u svoju zemlju gde su ih čekale profesorske pozicije. U takvom procesu, ova država je dobila jednog Cvijića, Milankovića, Pančića, Miku Alasa, Petronijevića, Jovanovića… Svi su se oni obrazovali na elitnim svjetskim univerzitetima i nakon toga vratili u zemlju da stečeno znanje podijele sa drugima. Toga danas više nema, jer profesori nude zaposlenje samo onima koje su mogli da kontrolišu, tj. onima koji su kod njih studirali. A oni koji su se obrazovali na nekim elitnim univerzitetima u inostranstvu i koji bi radikalno mogli da pomognu razvoj nauke u Srbiji, ne mogu da se vrate, jer nemaju gdje da se zaposle, pošto su pozicije rezervisane za podobne, a ne za najbolje.

Sa druge strane, evidentan je jedan drugi proces: kako visoko školstvo sve više propada i elitističko obrazovanje nestaje, tako se i znanje i kompetentnost novozaposlenih smanjuju. Najbolji i najpametniji su otišli iz ove zemlje u potrazi za adekvatnijim angažmanom bez nade da će se ikada vratiti. Ovde ostala grupa je od njih intelektualno inferiornija i zaposlila se na univezitetima. Sada kada u zadnjih petnaestak godina imamo poplavu raznih doktorata sa megatrednova i sličnih kvazi-intelektualnih institucija, situacija će biti neuporedivo gora. Suština je da će se i kvalitet onih koji su ovdje naporno radili, izgubiti u kvanitetu diletanata koji su na ovaj ili onaj način stekli visoke kvalifikacije.

Imperativom objavljivanja naučnih radova, imamo sve više časopisa i naučnih radova koji služe ispunjavanju kvota profesora i asistenata, a ne stvarnom naučnom progresu. Pogledajte bilo koji od tih časopisa i uočićete da se danas sve više piše o svemu i svačemu, o temama bez ikakve naučne relevantnosti, koje ničemu ne služe, osim toga da profesori ispune svoje kvote za objavljivanje. Rijetko ko ili niko ne objavljuje u eminentnim naučnim časopisima, koji su jedini relevantni za ocenu nečijeg naučnog rada.

Na taj način, naša intelektualna elita karakterno i intelektualno biva degradirana. Vremenom, ta elita prestaje da bude više intelektualna i moralna, a univerziteti se pretvaraju u obične bakalnice. I nemojmo se čuditi ako ti i takvi intelektualci ne dižu glas u jednom društvu i usmjeravaju to društvo u pravom smeru. Ne rade to jer nemaju smjelosti, nemaju svijest o tome da je potrebno da dignu glas protiv nečega sa čim se ne slažu i često nemaju intelektualnih kapaciteta i znanja da uvide da nešto nije u redu…

Autor:  bolalic.wordpress.com/Bo jan

6yka.com/visoko.ba


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE