Put prosječne “raspuštenice” od Očajne domaćice do Seks i grada

Elem, ja već zavidan broj godina nosim epitet, koji se samo iz čiste milošte srpske, može dati ženi koja sama ili sama sa djecom, nakon kakvog propalog braka, korača kroz život – epitet raspuštenice. S tim u vezi će biti i ovaj kratak osvrt na put prosječne raspuštenice od „očajne domaćice“ do „seks i grada“.

I sve to, ne znam prosto kako, ali me odvuče od toga da smislim pravi odgovor na pitanje, koje me pa, Bog i duša, pitaju na sedmičnom nivou evo ima 8 godina bar triputa ljubazni neki ljudi što se izgleda mnogo sekiraju oko mene: „Pa , mačkooo, šta to ima novoooo?“ Kad god bih kao odgovor rekla kakvu novu trivijaliju, za mene iz nekog razloga bitnu, a da nije „E, što sam našla jednog baju, jebe k’o blesav…“ auditorijum bi mi ostajao razočaran i sažaljivo bi me gledao. Da se mi ipak odmah razumijemo, ja nisam od onih „emocijalno inteligentnih žena“ što se obično udaju još prije nego što se osuši pečat na brakorazvodnoj parnici. Njima skidam kapu za hrabrost. Iskreno. Ja se godinama rehabilizujem od gubitaka. Istina, jako sam nezrela osoba i zamisli molim te, sa 40 godina i nakon svega, još uvijek vjerujem u ljubav.

A to u današnje vreme nije ni malo lako.

Jer, kako da vam kažem, poslednji put kad sam ja bila zaljubljena nije bilo facebook-a, ni onog badoo-a i bio je blam da nađeš dečka u „Fortuni“. Ja sam stvarno do krvi vojlela dva puta za ove 4 banke i oba puta mi se ljubav desila. Nisam išla da je tražim po društvenim mrežama, bezbrojnom prvim sastancima, nego se eto ona, imala sam sreće, dogodila. Zbližila je neka okolnost dvoje ljudi, u jedan život, koji je ograničeno trajao i u sebi sadržao čitavu jednu vječnost od doticanja zvijezda do padanja u najdublje ponore.

Vremena su se drastično promijenila i da bi sada, hipotetički gledano, sreo osobu sa kojom bi ponovo ostvario život potrebno je da otvoriš to kao ozbiljan projekat i to u najvećem broju slučajeva preko interneta. Čak i kad si mlad i slobodan, a moš’ misliti kad si samohrani roditelj. Mislim, raspuštenica.

Polako, tek smo na sredini ove moje žalopojke, jer ja jesam jedared otvorila tu Pandorinu kutiju savremenog upoznavanja  kad su me neki dragi ljudi ubijedili da probam, iz najbolje namjere, naravno, sa obrazloženjem da se to „danas tako radi“.

Ovo iskustvo je istovremeno i smjehotresno i jako potresno. Ono što sam naučila zasigurno jeste da na današnje sastanke nikako ne smiješ dolaziti bez mobilnog telefona, jer u šta ćeš ti gledati dok on non-stop zvera u svoj. Također sam se izviještila i u tome da uživo prepoznam osobu s kojom se viđam, bez obzira što na slici s interneta izgleda k'o Džordž Kluni a zapravo je više kao Stiv Bušemi, ne mari.  Uh, da ne zaboravim da se i taj  seks mnogo promijenio od onomad kad sam ga ja redovno upažnjavala, te sam tako posle svakog takvog viđanja morala na „pornhub“ edukaciju, da ne ostanem zatucana. Još sam naučila i da nema udvaranja, niti zavođenja jer kako mi je jedan potencijalno sjajan udovac rekao na našem prvom viđenju: „Mala, nema se vremena za gubiti, ili hoćeš ili nećeš, nismo djeca, kol’ko sutra može da te izjede neki rak i onda ćeš da se kaješ što mi nisi dala“.

Dobro, nisam ni ja bogom dana, je l’, nervozna sam i čangrizava, lajava, tražim da neko na prvu ukapira moj izopačeni smisao za humor, da shvati da nije niti će ikada biti prioritet u mojih 24 sata života, jer sam prioritet rodila sebi i jebi ga sad, il’si bos il’ se hadžija. Nije to za svakoga. Mislim, raspuštenica.

Ipak, moj zaključak svega je da bez obzira da li si u mom položaju (mislim, raspuštenice) kad nemaš vremena nizašta osim da dišeš ali ti kao amputirani dio tijela nedostaje treperenje, zanos i pripadanje, ili si mlad i tek na početku životnog ciklusa, svijet je u posljednjih nekoliko decenija učinio puno da ti oteža da se pronađete i spojite. Neću reći ništa novo, ali ću svojim iskustvom potvrditi, da je tehnologija toliko uznapredovala da je preuzela kontrolu nad svakim momentom moguće spontanosti. Meni, ipak, uz dužno poštovanje svih novotarija to nedostaje.

Kapiram, gledala sam previše američkih limunada, ali ne mogu nekako da se priviknem na skype ljubljenje ekrana i vođenje ljubavi, na to da ljubav tražimo preko tastature…iako se to „danas tako radi“. O tempora o mores!

visoko.ba/lolamagazin