Putovati znači razumjeti svijet: Ponekad je i Neum daleko

Donji Agići ni po čemu nisu bili poznati do unatrag nekoliko dana. Ovo malo mjesto pokraj Bosanskog Novog privuklo je pažnju javnosti nakon što je razrednica Alena Lonić cijelom razredu osigurala finansijska sredstva za odlazak na ekskurziju.

Učenicima, među kojima je veliki broj djece iz povratničkih porodica, bilo je mnogo i gotovo nemoguće izdvojiti po 215 KM za odlazak u Neum na ekskurziju,  a onda je razrednica došla na ideju da im priredi iznenađenje i uz pomoć prijatelja i donatora našla načina da sva djeca iz razreda ove godine na tri dana vide more.

 Upoznaj zavičaj

Ova priča postala je svojevrsna medijska senzacija, a čini se još zanimljivijom sjetimo li se kako su prije samo nekoliko mjeseci roditelji učenika iz Kantona Sarajevo potpisivali peticiju protiv odluke ministra obrazovanja da se ekskurzije i škole u prirodi za učenike organizuju u Bosni i Hercegovini. Ministar je tada bio stava da djeca trebaju imati priliku negdje otputovati, a da to ne budu skupi aranžmani na kojima profitiraju agencije i sa njima povezani menadžmenti škola, nego da se djeci omogući da upoznaju zavičaj. Roditelji su, pak, smatrali da je nedopustivo da ministar određuje destinacije na koje će ići njihova djeca. Donji Agići i Sarajevo postali su tako dva oprečna pokazatelja u kako različitim kontekstima žive mladi ljudi u ovoj zemlji: nekima je, eto, ispod časti obilaziti BiH pored mnogo ekskluzivnijih destinacija, a nekima je i Neum dalek i nedostižan.

-Putovanje je više od razgledanja znamenitosti, to je duboka i trajna promjena ideja življenja – govorila je Miriam Beard, američka historičarka i aktivistkinja. Ono je način na koji razumijevamo svijet, ali i sebe sagledavamo u tom svijetu. Učimo o sebi i drugima, uočavamo sličnosti i/ili istosti među ljudima i prostorima i prihvatamo drugačije. Dobro je putovati, jer nas putovanja izmiještaju ne samo iz našeg geografskog prostora na određeno vrijeme, nego i iz našeg konteksta i mentalnog koda i čine da sa distance o nekim stvarima promišljamo drugačije. Zato je za putovanje destinacija, zapravo, manje važna. Ono što je važno je shvatiti da ono što iskusimo na putovanju zauvijek ostaje dio nas, dio našeg rasta kao ljudi, to je način učenja, proces našeg razvoja. Svako putovanje (bi trebalo da) nas obogaćuje novim saznanjima, novim poznanstvima, novim iskustvima, trajnim uspomenama.

Mnogi danas, poput djece iz Donjih Agića, nemaju priliku da često putuju. Mnogi od onih koji imaju tu priliku koriste je tek da bi pokazali drugima na kakvim sve egzotičnim destinacijama provode vrijeme, da bi napravili što više fotografija i videoklipova, da bi dali privid kvaliteta svog života drugima. Znamenitosti gledaju kroz ekran mobitela ili objektiv fotoaparata, a ljude oko sebe obično s čuđenjem jer „za razliku od nas pojma oni nemaju kako se živi“. A, zapravo, mi pojma nemamo kako se putuje. Neovisno o tome kamo se ide, na put je, čini se, najvažnije ponijeti dovoljno spremnosti da se ne posmatra svijet iz „ja“ perspektive, da se stvari pokušavaju razumjeti, a ne uporediti, a da se ljudi pokušaju upoznati, a ne prepoznati kao slični ili različiti. Ako tako nastupimo, sasvim je svejedno idemo li u najbliže okruženje ili na neku daleku, egzotičnu destinaciju, nesumnjivo ćemo se vratiti drugačiji. I bogatiji iskustvom.

Nova iskustva

Stoga su uvijek na gubitku oni koji su zbog banalnosti (a, da, izbor destinacije, odnosno prijepori oko toga da li je neko mjesto dovoljno ekskluzivno za boravak, posebno kada su učenici u pitanju, jeste banalnost) spremni odustati od pet-šest dana druženja i sticanja novih iskustava, učenja o sebi i drugima, i koji bi zbog toga ostali uskraćeni za neponovljivo iskustvo koje ih može promijeniti ili barem natjerati da se preispitaju i propitaju svoj način razmišljanja u dodiru sa drugom kulturom, prostorom, ljudima…

I baš zato su učenici iz Donjih Agića sretni što imaju nastavnicu koja je spremna investirati svoje vrijeme da njima obezbijedi sredstva za ekskurziju. Na dobitku su ne samo zbog činjenice da će putovati, nego još i više zbog činjenice da  u svom okruženju imaju nekoga ko ih podržava u širenju mikrosvijeta i obogaćivanju svjetonazora. Nastavnice Alena, naklon do poda! Vi ste ono što odgajatelj treba biti svojim učenicima – vjetar u leđa koji im omogućava da rašire krila i ne prihvataju ograničenja. Vi ste svojim učenicima poslali poruku da ništa nije nemoguće i ništa nije neostvarivo. Čak i onda (ili upravo, baš onda) kad se, na prvi pogled, i Neum čini nedostižnim.