Naslovnica Kolumne “Čovjek...

“Čovjek je čovjeku čovjek”

Piše: Ajša Hindija

488
PODIJELI

Moje ime je Ajša. Rođena sam ‘98. godine, dovoljno daleko od rata da nikada ne osjetim strah koji nosi, ali dovoljno blizu da osjetim posljedice istog. Tada, kao tek rođena beba, nisam znala šta znači ‘rat’, šta znači mrziti nekoga jer je druge vjere, nacionalnosti, jer ima drugačije stavove, jer se zove drugačije, jer voli nešto što ja ne volim. Sva ta pitanja i dan danas se roje u mojoj glavi sa gomilom velikih upitnika, ni danas ne razumijem. Potaknuta 6. aprilom, Danom oslobađanja Sarajeva, i 7. aprilom, Danom oslobađanja Visokog, danas uveliko razmišljam o tim pitanjima koja dugo nosim u sebi. Međutim, stavljam samu sebe u beskonačni labirint bez izlaza.

U mom svijetu, svi ljudi su jednaki. Svako ima pravo glasa, pravo na vlastiti izbor, vlasitito mišljenje, pravo da bude drugačiji, voli drugačije i drugačijeg. U bosanskohercegovačkom svijetu, iz historijskih činjenica ali i današnjih trzavica, shvatam da to baš i ne ide tako. Bosna i Hercegovina je zemlja multikulturalnosti, zemlja koja stoljećima grli ljude različitih stavova, nacionalnosti, uvjerenja, težnji, ljubavi. Ako je ona mogla zagrliti i prisvojiti sve svoje stanovnike, zašto onda oni ne mogu uraditi to međusobno?

Zašto ljudi, jedina bića na planeti koja posjeduju razum, biraju mržnju umjesto ljubavi, rat umjesto mira, suze umjesto smijeha, smrt umjesto života? Koliko je teško, i zašto uopće, prihvatiti ono što je drugačije? Što duže razmišljam o tome, sve više padam u provaliju iz koje ne vidim izlaz. Pitam se gdje je zapravo izvor problema koji su doveli do toga da čovjek podigne oružje na čovjeka, da čovjek ubije nevine civile, da čovjek ubije dijete, da čovjek ubije grad, pokuša smaknuti jedan narod, DA ČOVJEK UČINI ZLO?

Čitajući jedan roman, naišla sam na citat „Čovjek je čovjeku čovjek.“; nije da mi je imao baš neke logike, jer po mome – pravi čovjek je razuman, stabilan, miran, otvoren, pun ljubavi prema svakom drugom čovjeku, nebitno kako se on zvao, odakle dolazio, koga volio, u šta vjerovao. Ali, kada razmišljam o tom citatu i stavim ga u rat, onda shvatam : čovjek je, zaista, čovjeku čovjek. Naravno, taj čovjek nije vrijedan da se o njemu piše, ali ja ću ipak to uraditi, postaviti par pitanja, pa možda se taj isti čovjek trzne i shvati gdje je, šta radi i kuda ide.

Prije svega, znaš li čovječe da je Bosna i Hercegovina u Begovoj džamiji, Sabornoj crkvi, Katedrali i Jevrejskoj Sinagogi?! Znaš li da se kafa, kava i kafva mogu piti iz fildžana, ali i šoljice?! Znaš li da nam baklavu serviraju i za božićne i za bajramske dane? Znaš li da su Andrić, Selimović, Šantić, Sidran .. Bosanci i Hercegovci? Jesu li ti rekli da Čitluk, Trebinje, Glamoč, Banja Luka, Jajce, Travnik, Bihać, Doboj, Sarajevo, Neum .. pripadaju Bosni i Hercegovini? Nisi znao da Neretva ne razdvaja, a da Una sjedinjava? Znaš li da Bosanci i Hercegovci znaju i latinicu i ćirilicu? Ne znaš?! Čovječe, vrijeme je da naučiš!

Ovaj moj fiktivni čovjek će naučiti svoju lekciju, jer ja želim da je nauči, međutim.. Pitam se kada će moji zemljaci naučiti svoju lekciju koja nam svima kroji živote? Kada će doći kraj življenja u prošlosti, vrijeme da joj kažemo: „Pokazala si nam kakvi ne smijemo biti, sada idemo da budemo bolji“ , vrijeme kada ćemo je ispratiti na vječni počinak? Historija je majka života, ali nije način života. Ne možemo zauvijek biti zarobljeni u prošlosti, i tako ne dati sebi mogućnost da svi postanemo jedna cjelina; cjelina čiji dio ne želimo biti, ili nas uče da ne želimo. Svi mi često slušamo jadikovke zvane ”Mi hoćemo bolje”, a niko se ne trudi da to magično ‘bolje’ dođe.

Rat je najružnija stvar koja je zadesila ove prostore, ali i stvar koja iako je u prošlosti, dakle davno završena, određuje sadašnjost, a predviđa budućnost. Iako nemam odgovore na pitanja s početka mog teksta, imam jednu želju – da se moj narod konačno ostavi prošlosti, okrene ka budućnosti i umjesto da uči svoju djecu mržnji ‘onih tamo’, da ih uči razumijevanju, marljivosti, radu, iskrenosti, ljubavi prema svemu. Moj front nade i jedini slobodni teritorij jeste moja mašta, mašta u kojoj su svi ljudi jednaki, gdje mržnja ne postoji i gdje nema ničega što uporno vučemo dvije decenije za sobom. Nadam se da će ovaj moj front biti jedini front u BiH, jednak za sve, dobar za sve, pogodan za razvoj svega onog što nam magično ‘bolje’ treba donijeti samo od sebe.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.