PreporukaLikeRemi: Pisala sam ljubavna pisma bez predumišljaja, ali očekivala mrvicu zauzvrat

Remi: Pisala sam ljubavna pisma bez predumišljaja, ali očekivala mrvicu zauzvrat

Kad bih izlazila sama, sjela bih na Zrinjevac na travu i slušala muziku s mobitela. Pa bih otvorila bilježnicu, zapisala nešto stihova, katkad vješto, katkad tek nešto, nije ni važno. Odlučila bih otići kući kad bi udobnost kauča postala primamljivija od zagrljaja gradske noći.

Ponekad bih mu napisala ljubavno pismo.

Negdje oko 1.30 ujutro, izvukla bih laptop i pustila neku muziku, natočila si čašu vina i pustila mislima da se same zapisuju u crtovlja. Svašta sam mu znala napisati – kako nas vidim, koliko ga volim, koliko mi znači i što mi radi. Jednom sam mu čak napisala kako nas vidim u Martićevoj, u našem stanu, dolaze nam prijatelji, imamo veliku knjižnicu tamo u našem stanu, sve te knjige koje smo pročitali i one kojima se tek razmećemo, imamo psa i djevojčicu, parket je dosta sklizak, a mi kuhamo i rezuckamo, smijemo se, vino je za kuhanje i piće, subota je oko 14 i sretni smo, najsretniji.

Ponekad bih mu napisala ljubavno pismo.

Negdje oko 1.30 ujutro, stvorila bih svjetove koji su ponekad bili tako opipljivi da bih samu sebe znala rasplakati od ljepote. Znaš ono kad krene melankolična pjesma, a ti si se dovoljno cocnuo pa brada počne drhturiti, bez nekog pravog razloga, eto, onako. Ganut si. Sama sam sebe znala ganuti šarenim svjetovima koje sam izgradila da popunim prazninu.

Jednom mi je bilo jako smiješno kad nije znao što znači riječ ”ničice”. Kao u ”pasti ničice” pred npr. djevu svojih snova. Pokušavala sam mu objasniti, ali koncept da bi netko pao ničice pred ikim nije mu legao. Možda sam već tu trebala anticipirati smjer.

Pisala sam ljubavna pisma bez predumišljaja, ali očekivala mrvicu zauzvrat. Malu reakciju. I to bih i dobila. Nakon godina emocionalnog mrcvarenja u raznoraznim odnosima, naučila sam biti zadovoljna i s mrvicama. Makar, iskreno, zaslužujem više. Ali rijetko si više i priuštim.

Katkad bih dan poslije čitala ta pisma, da se podsjetim što sam sve rekla i sama bih se u sebe zaljubila. Sviđalo mi se kako mi se sviđa, kako sam se predala, kako sam prešla preko svojih zadrški i probila strahove. Dugo mi je trebalo da ga nazovem svojim.

Dobila bih zahvalnicu, rečenicu, dvije, kompliment kako lijepo pišem, ali možda tek jednom više od dvjetri rečenice. Obožavateljica britanskog neoklasicizma i romantizma, ali i prokletog holivudskog filma, ja sam očekivala epistolarni uzvrat. Barem neki mali kratki mail o tome kako i ja njemu značim sve, možda i spomen one Martićeve i subotnjeg zajedničkog kuhanja.

Ali toga nije bilo. Štoviše. On se Martićeve bojao, nije mogao Martićevu. Nisam mu zamjerila. Skupila bih s poda još jednu mrvicu, malu, slatku mrvu, privila bih je na prsa, nježno nosila sa sobom. Bit će jednom i pogača, pomislih.

Ma dobila bih ja i pokoje ljubavno pismo od njega. Ono jednom kad sam bila na putovanju.

I bila su nevjerojatno smiješna. Onako, možda i nelagodna, jer nije znao kako započeti, pa bi nizao semantičke kobasice, osvrćući se na vremenske uvjete, što je danas radio ili što je novo u vijestima. Ukrasio bi to s nekoliko ”nedostaješ mi” i završio s ”volim te”.

A što mi je drugo trebalo?
Dva miga i padala bih ničice.

Odem tako ponekad u inbox i potražim njegovo ime da pročitam te mailove, ta ljubavna pisma koje sam mu slala. Pjesme koje sam mu poklanjala. Jednom me, nakon svega, pitao bih li ga, da sam tada znala što znam sada, one večeri poljubila. Kao iz topa, odgovorila sam ”ne”. Tko je lud da si tako puca u nogu? Ali predomislila sam se. Party je bio sjajan i sad ne valja plakati zbog svega što smo uzeli. Sve je to samo manjak serotonina.

I voljela bih reći da sam naučila mnogo, ali nisam, osim da instinkt zaista nikada ne laže.

U staroj bilježnici, koju sam koristila dok smo se ljubili, našla sam pjesmu koja počinje stihovima ”Uopće me nemoj upoznavati” i nasmijala se. Ja od zaljubljenosti nisam čula upozorenja svemira. Naš mi je smijeh preglasno zvonio u ušima.

Kakve sam lijepe iluzorne svjetove stvorila, da samo znaš.
Kakvi su to čardaci bili! Temelji od jecaja i strasti, kružna vrata koja se nikada ne zatvaraju i kosi krovovi, topli domovi za golubove.

A kako sam tek tebe stvorila! U mojim pismima, pjesmama i mislima, bio si stamen muškarac, filmski, Bogart, zreo i odgovoran, dostupan i otvoren. Siguran u sebe. Sve ono kako sam te ja vidjela kroz svoje oči, ali još i emotivno fotošopiranog. Prokleti bili i romantizam i neoklasicizam i Žena francuskog poručnika i Orkanski visovi.

Živjeli dobri psiholozi.

Toliko sam te lijepo isklesala iz komada mramora da sam se na kraju u svoju tvorevinu i zaljubila. Ali ti, tvoje pravo ”ja” bilo je drukčije od skulpture kojoj sam udahnula život. I u nekom momentu balon od sapunice morao puknuti. Točno pred licem. Ne plačem, to mi samo sapunica grize oči.

U što se onda, doista, zaljubljujemo? U sliku koju stvaramo. U iluziju u kojoj uživamo dok se ne raspline. U ljubavna pisma koja napišemo. U ideju o ”pravoj ljubavi” ili ”ljubavi života” koja svakako i sigurno postoji, samo što je nikada ne prepoznajemo u sebi nego kompenziramo, tražeći je u partnerima.

Isplanirala sam piknik, misleći da mogu predvidjeti i vrijeme. Ali vjetar je okrenuo po svome, okupio oblake i spustio kišu. Pobjegla sam pod najširu krošnju i čekam da prestane.

Sad opet sebi pišem ljubavna pisma. Govorim si koliko sam lijepa, sposobna, pametna, hrabra, čvrsta i smiješna. Odlučna. Snažna. Nježna. Koliko znam voljeti i koliko sam spremna dati. Skupljam sama svoje mrvice, grickam ih uz čašu vina, negdje oko 1.30.

A onda kada stvorim tu prekrasnu sliku same sebe, možda se opet i zavolim.

”The books or the music in which we thought the beauty was located will betray us if we trust to them; it was not in them, it only came through them, and what came through them was longing. These things—the beauty, the memory of our own past—are good images of what we really desire; but if they are mistaken for the thing itself they turn into dumb idols, breaking the hearts of their worshippers. For they are not the thing itself; they are only the scent of a flower we have not found, the echo of a tune we have not heard, news from a country we have not visited.”

C. S. Lewis, ”The weight of glory”

lolamagazin.com/visoko.ba


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE