PreporukaSarajevski san (i depresija) na dlanu

Sarajevski san (i depresija) na dlanu

14.6.2018. godine, 6 sati, 3 minute. Ulazim u Sarajevo. Po prvi put u osam mjeseci. Dok autobus prolazi gradskim ulicama, i redovi zgrada se nižu, postaje mi jasno da odnos između očekivanja i stvarnosti, u meni, bio je disproporcionalan. Tu su, ispred mene, sva naselja, zgrade, ulice ali ne i osjećaji. U mojoj srži još uvijek leže sve moje priče i emocije o ovom gradu. Leže i spavaju. Moja reakcija naprosto izostaje. Uspijevam sebe zavarati, da će se stvari promijeniti kada izađem iz ovog autobusa u kojem sam se cijele noći lomio i pokušavao bar malo oka sklopiti. Lažem sebi da je razmak između zgrada veći nego se sjećam, da ovdje kod nas su zgrade građene da ima prostora za disanje dok tamo negdje vani su zbijene. Baš kao i ljudi koji u njima žive. I ovi ovdje, i oni negdje tamo vani u tom velikom i divnom svijetu od kojeg mi je muka.

Nekoliko minuta poslije, izlazim iz autobusa ali mala betonska džungla ne budi emocije. Da mi možda nisu ostale na radnom stolu, sinoć kada sam napuštao svoj apartman u Mariboru? Ubrzo, na autobusnoj postaji mi postaje jasno da to nije slučaj. Da sam se naprosto promijenio. Čekajući u redu da čekiram kartu za povratak (prije nego sam valjano i ušao u grad) vidim tko je ovaj novi Arman.

„Gospođica“ u redu ispred mene, nikud ne žuri, detaljno s prodavačicom, s druge strane stakla, razrađuje plan svog putovanja. Trudi se biti što glasnija i imitirati ono što je u njenoj glavi stav „visoke kulture“. Neka, mora svjetina bijedna da vidi i zna da ona ima love i da ona ide na neku, u njenoj glavi prestižnu, europsku destinaciju. Na šalteru preko puta promatram imigranta koji s ljubaznošću iz dubine duše pokušava kupiti kartu. Na licu mu se vidi nada, da će baš ovog jutra mu poći za rukom, da će baš ovaj prodavač i baš ovaj autobus koji plaća novcem koji je na rezervi, i koštat će ga vjerojatno nekoliko dana gladovanja, biti njemu sretan. Dok u mislima navijam za njega i razmišljam u kojoj to zemlji se on nada svom smiraju i sreći, osjetim da netko iza mene cupka u mjestu.

„Gospođica“ ispred samo što nije krenula razrađivati jelovnik s umornom radnicom za šalterom, dok djevojka koja stoji tri mjesta iza mene očito gubi posljednji dašak sabura u sebi. Ne osvrćem se, svjestan sam da i blagi pogled iza će biti okidač cupkajući djevojci da krene moljakati da ide preko reda. A ja žurim. Kao i svi. Razlika je samo u tom što za razliku od „gospođice“ koja je ispred mene na šalteru, ja sam u detalj razradio svaki sat mog boravka, prije dolaska na autobusnu. Cupkajućoj djevojci napokon ponestaje strpljenja i odlučuje me pitati može li preko reda. Prije nego je i izustila svoje pitanje do kraja, izbacio sam, neočekivano, iz sebe „Svi mi negdje žurimo“, te nas oboje ostavio u šoku.

Tko je ovaj novi Arman, kojeg nije strah progovoriti? Od kud ovaj borbeni duh, od jednom, u meni, i kvragu gdje su nestale moje emocije. Dok dan prolazi, primjećujem moj novi set osobina. Nema straha, nema suzdržavanja, nema emocija. Zamijenili su ih odlučnost, beskompromisna iskrenost i borbenost svakim atomom bića i za najmanju sitnicu. Čudno je biti ovo, u okolini koja se gotovo u potpunosti doima identična onom što sam ostavio iza sebe. U toku dana susrećem se s raznim prijateljima i prijateljicama. Za njih se promijenila samo godina na kalendaru. Iste zanimacije, iste želje, ista nadanja a napredak minoran. “Nije loše. Jednoga dana biti će bolje.”, postala je nova mantra mojim prijateljima i poznanicima.

Posjećujem nekadašnja radna mjesta kako bi vidio šta se zbiva i ima li šta za mene, na par mjeseci. Počinjem i razgovore s nekim novim, potencijalnim poslovnim partnerima. Ja koji sam izbivao dolazim razgovarati o mogućim poslovima i suradnjama a ljudi koji su u proteklih godinu dana aplicirali na stotinjak konkursa i dalje nemaju posao. Lažem, i dalje posla ima, tko je spreman raditi na crno, po dvanaest sati, kod gazde koji ne isplaćuje ili isplaćuje u visini najniže penzije u BiH. Ne mogu lagati, dosta je novih, kvalitetnih ljudi došlo na značajne pozicije u onom malom krugu svijeta kulture za koji sam vezan (oni su daleko od kategorije mladih). Njih očito još uvijek vuče početni entuzijazam. Kao i drugi, sve što imaju su želje i nadanja. Jedina je razlika što žele više i spremni su više da rizikuju. Sređuju nerede koje su ostavili njihovi prethodnici, i sve dok to čine, njihove velike želje i nadanja morat će da pričekaju, bar još malo.

Sve je tačno onako kako je i bilo prije godinu dana… ulice, zgrade, ljudi, ćevapi, baklava… Kao da je mojih boravak vani, samo jedan dugi san iz kojeg sam se probudio. Lagano primjećujem razlike. Nekolicina prijatelja mi je u povjerenju rekla da su krenuli ići kod psihologa. Kronična depresija. Valjda je lakše podijeliti s nekim, tko ostavlja dojam da nema problema i ne misli loše. Izgleda u Sarajevu se Zoloft i Flunisan  danas prodaju koliko i hljeb. Razlika, od osobe do osobe, je samo u miligramaži. Razmišljam koliko li je još ljudi koji nisu svjesni kroz šta prolaze i da im je potrebna profesionalna medicinska pomoć.

Tek treći dan boravka susrećem se s dvije osobe koje su doživjele značajan pomak u svom životu. U razgovoru s A. i L. stvari mi postaju jasne. Moj boravak u Sloveniji nije san iz kojeg sam se iznenada probudio. Ovdje nije sve tako loše, ljudi se još uvijek bore. Sa svojim i tuđim problemima svakog dana. U porodici, na ulici, fakultetu i poslu. Svi vode velike bitke s malim stvarima. Svaki dan na bojištima beznađa od njih se otkida dio ideala, mentalnog ili fizičkog zdravlja. Ali ne odustaju. Svako u okviru svojih mogućnosti pravi promjenu. Svaka promjena, na osobnom nivou, je dobivena bitka od krucijalnog značaja. Iznenada, i ja počinjem da ponavljam mantru mog društva: “Nije loše. Jednoga dana biti će bolje.”

Do tad ostaju samo snovi i depresija.

———————————————

Više tekstova na: facebook.com/arman.fatic.page/

 

 

Visoko.co.ba/Buka.ba


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE