Sav taj džez – kada smo obukle pantalone i odlučile da se ne udamo ako ne želimo

Fotografije i ilustracije iz tog vremena odražavaju taj zavodljivi i blještavi osjećaj divljine i zabave. Sa njih se smiješe rasplesane djevojke u predivnim haljinama ukrašenim perjem i sa bob frizurama, odnosno pernatim ukrasima u kosi.

“Tu je stalno prisutan osjećaj za ritam, ženstvenost i glamur društva koje ulijeće u moderno doba pokretima, brzinom i romantizmom”, opisao je za BBC uzbuđenje dvadesetih Denis Notdraft (Dennis Nothdruft), kustos muzeja mode i tekstila u Londonu.

Kako i zašto su dvadesete uzburkale svijet? Šta je to što doba džeza čini toliko jedinstvenim i uticajnim?

Tih godina promjene su se dešavale vrtoglavom brzinom. Ubrzani prosperitet i društveni preokret u kombinaciji sa mladalčkom, postratnom euforijom i novim osnaživanjem žena donio je rezultate – dvadesete su postale decenija koja je rušila granice i pomjerala paradigme. Kako je i sam Denis izjavio, generacija prije njih je ginula u ratu. Dvadesetih su ljudi imali stav da ih ni za šta nije briga. Doba džeza je bilo prepuno spontanosti, improvizacije i uznemirenosti.

„Džez je bio zvuk dvadesetih, a ritam i taktovi su prožimali ono vizuelno“, objasnio je Denis.

GRIJEH I SPEKTAKL

Denis naglašava da je upravo u dvadedestim godinama prošlog vijeka počela priča o modernoj ženskoj odjeći. Iz ormara su nestali tijesni korzeti, dugačke, nepraktične haljine i elegantne frizure i šeširi iz ere kralja Edvarda VII (Edward VII).

Njihovo mjesto su zauzele kratke haljine niskog struka i jednostavne bob frizure. Omiljena garderoba u slobodno vrijeme su bile svilene pidžame sa imitacijama kineskih motiva i egipatskih stilova koji su krasili, kako odjeću, tako i nakit. Koko Šanel (Coco Chanel) je otišla i korak dalje time što je počela da nosi pantalone. Boemski mladenački zemljotres je donio osjećaj oslobođenja i povjerenja.

Sa pojavom filma, novi trendovi su brže i lakše nego ikad mogli doći do ljudi širom svijeta. Holivud je sve više ulazio u popularnu svijest, a u to doba su se pojavile i velike zvijezde, kao što su glamurozna Glorija Svanson (Gloria Swanson) i buntovnica Klara Bau (Clara Bow).

Svu dinamičnost i ekstravaganciju doba džeza savršeno je oslikala američka ilustratorka Gordon Kanvej (Gordon Conway), koja je i sama nosila pernate haljinice i čija je karijera bila ispunjena muzikom, senzualnošću i glamurom tog vremena.

„Ta odjeća je napravljena da se u njoj kreće i pleše, a plaštevi sa ogromnim kragnama i bez strukture bukvalno su nestali u pokretu“, izjavio je Denis.

Novi osjećaj brzine i pokreta je prevladavao kulturom, stigli su i motori, a i sam tenis je postao užurbana igra. Dotad je ženski tenis bio zabava za otmjene dame koje su u svojim raskošnim dugim haljinama i teškim podsuknjama polako šetale oko travnjaka.

No, u dvadesetim godinama prva zvijezda među teniserkama Suzen Lenglen (Suzanne Lenglen) iz Francuske je potpuno promijenila tu žensku igru svojim odlučnim i brzim stilom igranja i stavom dive. Neki komentatori su je kritikovali da se ne ponaša kao dama.

Suzen Lenglen (Suzanne Lenglen)

Na teren je uvijek dolazila u krznenom kaputu bez obzira na vrijeme i igrala je mečeve obučena u moderne svilene haljine ukrašene perjem, dugačke do listova i obično u crvenoj ili narandžastoj boji. Pored toga, pušila je cigarete i pila konjak na terenu kako bi, prema njenim riječima, smirila živce. Publiku je šokirala servirajući preko glave i dobila je nadimak „Boginja“.

RAZBIJANJE KALUPA

„Vladao je trend u kojem su žene nosile smokinge i odijela rađena po mjeri. Koko Šanel je od svog momka posudila odijelo i džempere. Lezbejska ljubav je po prvi put bila u modi, a naročito u kafanama Pariza, Londona i Njujorka“, istaknuo je Denis.

Koko Šanel (Coco Chanel)

Među modernim, talentovanim lezbejkama te ere bile su slikarka Romejn Bruks (Romaine Brooks) i njena partnerka, književnica Netli Barni (Natalie Barney), kao i pjesnikinja Redklif Hol (Radclyffe Hall). Žene poput njih su pomagale u postavljanju agende za buduće decenije, a njihov šik dvopolan stil se pokazao izdržljivim jer su se i kasnije pripadnice ljepšeg pola oblačile kao muškarci.

U Njujorku je vladala era Harlemske renesanse, sa talasima kreativne energije umjetnika tamne boje kože, muzičara i pisaca među kojima se naročito isticao književnik i društveni aktivist Lengston Hjuz (Langston Hughes). On je bio jedan od inovatora džez poezije.

Lengston Hjuz (Langston Hughes)

Za to vrijeme su se rasne granice u Evropi suočavale sa sve većim izazovima, afroamerički muzičari su bili hvaljeni u cijelom svijetu, a talentovana i kičasta kabaretska plesačisa Džozefin Bejkr (Josephine Baker) je postala ikona tog vremena.

„Bilo je to doba oslobođenja i rušenja granica. Pojavile su se žene sa karijerama i po prvi put su mogle da odluče da se ne udaju. Danju su radile, a noću su izlazile u džez klubove bez pratnje“, naglasio je Denis.

Josephine Baker (Džozefin Bejkr)

Zabava je trajala deset godina, a onda je, kako je i sam Ficdžerald rekao, spektakularno umrla u oktobru 1929. godine. Blistava, ali tragična, prelijepa i prokleta, emotivno izgubljena generacija – tako su najčešće opisivani ljudi koji su živjeli u to vrijeme.

No, zbog svog raspoloženja i estetike doba džeza se i dan danas smatra jednom od najzanimljivijih i kulturno uticajnih era. Bilo je zabavno dok je trajalo.

lolamagazin.com/visoko.ba