Selma Alispahić: Glumački put je maratonska utrka, zato čovjek mora znati rasporediti snage

Rođena Tuzlanka danas živi i radi u Sarajevu, a u razgovoru za Klix.ba prisjetila se svojih početaka, rezimirala karijeru koja već dugi niz godina ide uzlaznom putanjom, osvrnula se na trenutno stanje u kulturi, ali i govorila o svojoj porodici koja joj je na prvom mjestu.

Zlatno doba teatra u BiH

Kad se počne prisjećati svojih početaka, Alispahić se susretne s divnom i čudesnom činjenicom da je kontinuirano već skoro 40 godina u teatru.

“Počela sam kao djevojčica u Dramskom studiju Narodnog pozorišta Tuzla koji je tada bio, može se reći, rasadnik talenata, mnogi su odatle otišli na glumačke akademije i to je bilo za mene zlatno doba teatra u BiH. Dolazili su veliki reditelji iz cijele bivše Jugoslavije, prostor je bio velik, puno se putovalo, družilo, teatar je vrvio od talentovanih ljudi i radosti”, kaže Alispahić na početku razgovora za Klix.ba.

Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirali je 1990. godine kao student generacije. Od tada do danas je ostvarila veliki broj uspješnih uloga, a njen rad nagrađivan je brojnim priznanjima.

Na naš upit kako danas, 27 godina poslije, komentira lični glumački put, razvoj i uspjeh, Alispahić kaže da nije neko ko se voli previše osvrtati.

“Imam osjećanje konstantnog rada, usavršavanje, ulaganja u sebe i shodno tome i velikog postignuća. Ako se moj put može nazvati uspješnim, onda je to zbog činjenice što sam uvijek nastojala održati kontinuitet kvalitetnog rada, nikada nisam uživala u bljesku na sceni koji će se zatim ugasiti. Važan mi je kontinuitet kvaliteta i zato nikada nisam pristajala na kompromise kada je kvalitet u pitanju. Nekad sam možda išla i na svoju štetu, možda bih bila popularnija i zarađivala više da sam popustila u nekim situacijama, ali onda to ne bih smatrala nikakvim uspjehom. Glumački put je maratonska utrka, a ne sprint na sto metara. Zato čovjek mora znati rasporediti snage, da ga na svakoj dionici trke ima onoliko koliko treba, ni manje, ni više”, odgovara Alispahić.

Digla na noge teatar koji se tek rodio

Prvakinja je drame SARTR-a, a članica ansambla ove teatarske kuće postala je u vrijeme kada se, kako je istakla, nije ni znalo hoće li on uopšte opstati kao teatar.

“Direktor i osnivač SARTR-a i moj ‘teatarski otac’ Safet Plakalo pozvao me je u avanturu upozoravajući me na rizik. Meni je bilo zanimljivo i uzbudljivo dići na noge teatar koji se tek bio rodio. Mogla sam izabrati lakše i sigurnije puteve, ali sam izabrala SARTR. Bilo je preteških i prelijepih trenutaka, ali eto, ove godine smo proslavili 25 godina rada i postali smo nezaobilazna činjenica u kulturnom životu BiH, Evrope i svijeta”, ponosno kaže naša sagovornica.

Tokom dugogodišnje karijere okušala se u filmu i pozorištu, a na naš upit koji joj format najviše odgovara, Alispahić kaže da je zanima sama gluma u kojem god formatu se primjenjivala.

“Teatar je uzbudljiv kao umjetnost trenutka, jer se predstava igra to veče pred tom i tom publikom i nikada kao takva ne može biti ponovljena. Sutra se već igra druga i drugo je iskustvo. U teatru nema previše prostora za grešku kada se upale svjetla za početak predstave, dok na filmu imate mogućnost kadar ponoviti dok ga ne dovedete do perfekcije. I jedno i drugo je uzbudljivo, kao što mislim da je i gluma na radiju isto tako posebno iskustvo”, navodi ona.

Rola u predstavi uz koju stasavaju generacije

U izuzetno bogatu radnu biografiju ove rođene Tuzlanka s adresom u bh. prijestolnici zlatnim slovima upisana je i kultna predstava “Ay, Carmela”, koja je, kako nam kaže, ostavila veliki, nezaobilazan i neprocjenjiv pečat u njenoj karijeri.

“Raritet je igrati predstavu 18 godina. Sa tom predstavom smo prošli sve faze rasta i razvoja SARTR-a, bili smo prvi koji smo poslije agresije na BiH otišli u sve zemlje bivše Jugoslavije. Proputovali smo Evropu, a ‘Ay, Carmelu’ su vidjeli u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Korzici, Švedskoj… Najznačajnije mi je to što smo obišli BiH i igrali i po našim malim mjestima. Upoznavanje svoje zemlje kroz ovu predstavu je bilo nezaboravno iskustvo, a najviše smo ponosni na činjenicu što je predstava i dalje puna, generacije stasaju uz nas i publika se neprestano obnavlja. Dragan Jovičić i ja smatramo se sretnim glumcima i ljudima što u životu imamo jedno takvo iskustvo kakvo je ‘Ay, Carmela'”, nadovezuje se ova glumica.

Život u Londonu

Dio svog života Alispahić je provela u Londonu, gdje je imala priliku osjetiti šta znači raditi s najboljima, u savršenim profesionalnim uslovima.

“U Londonu sam bila u jednom traumatičnom ratnom periodu, ali sam nastojala napraviti nešto od svog života. Igrala sam dva puta na njihovoj najprestižnijoj sceni Kraljevskog nacionalnog teatra, radila sam sa velikim rediteljima kao što su Simon Mc Burney, Tim Supple, Annie Castledine, David Freeman, Paul Yule…. Imala sam čast dijeliti scenu ili kadar u filmu sa velikim glumačkim imenima kao što su Juliet Stevenson, Jane Birkin, Faith Brook, Rosemary Harris, James Fox… Imala sam priliku osjetiti šta znači raditi s najboljima, u savršenim profesionalnim uslovima, naučila sam mnogo, strašno mnogo i to mi je nezaboravno i neprocjenjivo iskustvo”, nastavlja Alispahić.

U Londonu je upravo imala priliku osjetiti i šta je nesebična kolegijalna podrška, šta znači kad ljudi bez predrasuda cijene samo vaš kvalitet.

“Tamo nisam imala nikoga, bila sam sama, niko nije mogao da radi za mene ili protiv mene i tu sam ustvari provjerila koliko vrijedim. Išla sam na audicije sa stotine drugih kolega i ponosna sam na činjenicu da sam igrala u teatrima u kojima i mnogi engleski glumci sanjaju da igraju kao što je Royal National Theatre ili Complicite theatre. Stekla sam prijatelje za cijeli život i po ko zna koji put se uvjerila da su najveći najljubazniji i najjednostavniji. Kad imaš talenat i znanje nemaš potrebe da se namećeš stvarima koje se ne tiču posla direktno, publicitet stvaraš kvalitetom svog rada i publika to uvijek nepogrešivo prepozna”, ističe Alispahić.

Londonu se poželi vratiti, s obzirom da je period proveden u ovom gradu učinio glumicom i osobom kakva je danas.

S druge strane, Alispahić smatra da mladi glumci danas u BiH imaju vrlo malo prilike za iskazivanje svojih talenata, između ostalog zato što nemamo previše pozorišta, a i tržište se drastično smanjilo, a radna mjesta se teško otvaraju.

Svojim studentima uvijek je govorila da ne mogu čekati posao, nego ga moraju tražiti i što je još važnije stvarati.

“Ne treba ih biti stid raditi i nešto drugo dok se ne ukažu glumačke prilike. Ponosna sam na tu djecu koja su me shvatila i danas žive od svog rada, većina direktno od glume, a neki ne, uglavnom nisu na grbači roditeljima i birou, bore se i shvataju da se svaki posao može dostojanstveno raditi. Moji bivši studenti, a sada diplomirani glumci svi se bore da rade… Dženana Džanić je zvijezda East West Centra i najnagrađivanija mlada glumica u BiH, Malik Nišić i Mirza Salihović rade na RSG radiju, Armin Omerović ostvaruje značajne uloge u teatru i na filmu ovdje i u regiji, Rusmir Krdžalić je jedan od osnivača arTz festivala, Željka Kičić radi u Narodnom pozorištu Tuzla, ali drži i svoju baletnu školu i njene učenice su već nagrađene na baletnim takmičenjima, Nina Terzić ostvaruje sjajne uloge u Narodnom pozorištu Tuzla, Samra Mujezinović je obišla pola svijeta kao stjuardesa u WizzAiru, Haris Šertović radi na Federalnoj TV”, navela je Alispahić te nastavila:

“Moj student Almir Kurtić jedini je diplomirani glumac u historiji teatra u BiH koji je položio audiciju i dobio priliku da se usavršava na Lee Strasberg Theatre Institutu u New Yorku i jedini je dobitnik prestižne stipendije Eleonora Duse za kompletno školovanje za koju apliciraju studenti iz cijelog svijeta. Da ništa drugo nisam uradila u životu, ovi mladi ljudi koje sam imala čast učiti dovoljni su. Beskrajno sam ponosna na njih jer vidim sjajne ljude, velike radnike i borce koji osvajaju život!”

Ljudi se udružuju po jaranstvu, a ne po kvalitetu

Činjenica je da je kultura u BiH u teškoj situaciji, na naše pitanje šta učiniti, Alispahić kaže da je potrebno prestati s “jaranskom estetikom” kako je to jednom nazvao veliki pisac i njen dragi profesor Dževad Karahasan.

“Kod nas se ljudi udružuju po jaranstvu, a ne po kvalitetu! Naravno, čast izuzecima, ali ih je malo. Čula sam jednog našeg filmskog reditelja kad je izjavio da pravi filmove isključivo sa prijateljima?! Nemam ništa protiv da se druži praveći filmove, ali onda za to neka ne upotrebljava državne pare, nego svoje privatne. Pa nek snima filmove i neka se druži. Ako mu država daje pare onda bi trebao kriterij da bude kvalitet, a ne s kim si i koliko dobar”, smatra naša sagovornica.

Uz konstataciju da imamo sve, ali kao da to ne znamo iskoristiti, našoj sagovornici smo postavili pitanje da li je ovdje riječ o neznanju ili nekome odgovara ovakvo stanje, na koje se ona referirala da mediokritetima uvijek odgovara stanje haosa i pomjerenih vrijednosti.

“Postavili ste mi kompleksno pitanje koje iziskuje ozbiljnu studiju da bi se ozbiljno odgovorilo. Ne brine mene kada vidim da neko nešto ne zna, brine me kada vidim da neće da nauči! A mi smo danas preplavljeni samozvanim ekspertima, uz to obično ide umišljenost i agresivnost, ignorancija koja uvijek proizilazi iz neznanja, to onda vuče za sobom pomjerene vrijednosti, one za sobom vuku gubitak osjećanja etike i morala i kad sve to sastavite dobijete jedno veliko ništa, kvalitet naravno opada, osrednjost postaje standard, slave se polupismeni ali probojni, laktaroši i ulizice, podobnost je važnija od obrazovanja, pametni se povlače jer nisu kroz život navikli ići takvim putevima… Ali, ja mislim da ne treba posustajati, mlade i kvalitetne ljude uvijek podstičem na borbu jer sam se uvjerila i na svom primjeru da kvalitet uvijek nađe svoj put”, kaže Alispahić.

Ponosna na entuzijazam ekipe arTz festivala

Alispahić je članica i Umjetničkog odbora ovogodišnjeg arTz festivala, koji se održava u Tuzli u periodu od 27. do 30. juna ove godine, a kako kaže, beskrajno je ponosna na entuzijazam grupe ljudi koja stoji iza ovog festivala.

“Oni stvaraju jedan od najboljih fringe festivala u Evropi! To je primjer ljudi koji nisu sjedili i čekali da im neko nešto ponudi nego su sami krenuli od nule stvarati nešto o čemu su sanjali. Divno je što vjeruju da treba prvenstveno promovirati domaće snage koje će onda predstaviti rame uz rame sa nekim svjetskim vrijednostima. Mi možemo ostaviti trag u kulturi jedino ako se prestanemo stidjeti sami sebe i oslobodimo kompleksa da nam je sve što dolazi s Istoka i Zapada bolje od nas samih. Ne, mi smo najbolji, i ako nismo, udružimo se svi da jedni drugima pomognemo da budemo najbolji. Onda će nas i ostali cijeniti i gledati drugačijim očima”, smatra Alispahić.

U okviru već spomenutog ovogodišnjeg izdanja festivala, naša sagovornica če održati i masterclass radionicu.

“Čas smo naslovili ‘Izazovi filmske glume’ jer većina naših glumaca dolazi iz teatarske glumačke tradicije i imaju vrlo malo prilike da se okušaju u filmskoj glumi. Govorićemo o toj tranziciji i nekim malim zanatskim trikovima koji mogu pomoći da taj prelaz iz teatarske u filmsku glumu za mlade ljude bude što lakši”, pojašnjava naša sagovornica.

Inače, Alispahić je kćerka istanutog bh. pisca Nijaza Alispahića, a najljepši savjet koji joj je u životu dao glasi: “Što god radila nikada samu sebe nemoj izdati!”

“To mi je uvijek bilo i danas mi je važno da nikada ne izdam ono u što vjerujem i da uveče kada se pogledam u ogledalo vidim odraz na koji sam ponosna”, dodaje Alispahić.

Osim toga što je glumica, Alispahić je i supruga i majka kćerke i sina. Odnos s djecom gradi uz ljubav i mnogo poštovanja, jer su to, kako kaže, mali-veliki ljudi koji zahtijevaju poštovanje, jer ih tako učite da i vas poštuju.

“I treba slušati šta vam dijete ima za reći. Razgovor je jako bitan. Nastojim uvijek odvojiti vrijeme u toku dana da saslušam šta mi djeca imaju za reći, jer djeca se ogledaju u nama i preko njih možemo mnoge stvari i na sebi unaprijediti i korigovati. Moj sin i moja kćerka su mi uz supruga najbolji drug i drugarica”, potcrtava Alispahić.

Nastavlja da joj je porodica najvažnija i da ništa ne može doći prije nje. Svoju djecu nastoji učiti i da je porodica oaza u koju se mogu skloniti ako im se svijet učini neprijateljskim mjestom.

“Tu je mjesto gdje uvijek postoji ljubav, toplina, sigurnost. Mnogo mazim svoju djecu svjesna da nikoga od nas život nije i neće maziti, svaki čovjek ima svoje dobre i loše trenutke, čak i oni najprivilegovaniji”, ističe Alispahić.

Zbog napretka tehnike i nedostatka komunikacije živimo u virtuelnom svijetu, što dovodi do određene doze otuđenosti unutar porodice, a Alispahić priznaje da se često grozi te otuđenosti, pogotovo kada vidi dvoje mladih ljudi koji sjede za stolom, piju kafu i gledaju u svoje telefone.

Zabrane su grube, ali prijateljska objašnjena prolaze

“Kući upotrebu kompjutera i telefona nastojim kontrolirati. Djeci treba stvari lijepo objasniti i oni uglavnom razumiju, zabrane su grube, ali prijateljska objašnjenja prolaze. Moj sin me dirnuo svojom zrelošću, iako ima tek 11 godina, kada je shvatio bez problema da ćemo skloniti telefon mjesec dana dok ne prođu kontrolni i druge školske obaveze. Nije ga tražio, kao da ga nikada nije ni imao. Nastojim uvijek smisliti neke zajedničke porodične aktivnosti i stvarati djeci uspomene. Ja imam mnogo lijepih uspomena iz djetinjstva upravo na te porodične dogodovštine i to me i dan danas hrani”, otkriva nam Alispahić.

Sretnom je danas čini unutarnji mir na kojem je godinama radila te je ponosna na to što je postigla.

“Sretnom me čini svaki osmijeh moje djece i činjenica da ih gledam kako iz dana u dan postaju ljudi. Sretnom me čini privilegija zdravlja i života i zahvalna sam na svemu što imam. Nemam nikakvih velikih želja osim zdravlja mojih najbližih”, nastavlja Alispahić.

Slobodno vrijeme kojeg nema previše na raspolaganju uglavnom provodi s porodicom.

“Nastojim učiniti i neke male individualne geste koje doprinose boljitku okoline u kojoj živim. Nikada nisam vjerovala u mase, čak i u masama svaki čovjek donosi svoju individualnu odluku, vjerujem u taj individualizam kao jedinu mogućnost da se poboljša ovaj svijet. Slobodno vrijeme koristim za to, uljepšati svoj i život ljudi oko mene”, zaključuje Alispahić razgovor.

klix.ba/visoko.ba