Semezdin Mehmedinović: Kroz životnu borbu sam spoznao šta znači prava ljubav

U razgovoru za Klix.ba je, između ostalog, govorio o priznanju koje mu je pripalo za roman “Me'med, crvena bandana i pahuljica”, načinu na koji je on nastao, odlasku iz Bosne i Hercegovine, životu u SAD-u, politici koju tamo vodi Donald Trump, a otkrio nam je i plan za naredni period, koji obuhvata i objavu knjige o predratnoj 1991. godini u Sarajevu.

Nakon što su se slegle emocije od dodjele književne nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u prošloj godini na govornom području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore Mehmedinović kaže da mu je ova nagrada važna, jer spada u rijetke koje pokrivaju cijelo jezičko područje, u ovom slučaju naš region.

“Imam mali zazor od naših regionalnih nagrada koje se zatvaraju u okviru nacionalne književnosti i koje pokrivaju samo jednu naciju. Mislim da to nije zdravo za književnost. Osvojena nagrada mi znači mnogo, jer ne spadam u pisce pretplaćene na nagrade. Sjećam se da sam nagradu dobio nakon izdavanja prve knjige. U međuvremenu, svoje knjige sam uglavnom objavljivao u Zagrebu pa sam s razlogom pomišljao da sam u BiH izgubio svoje čitatelje, međutim, ipak se pokazuje da to nije tako te da su moja djela pronalazila i ovdje put do publike”, priča nam Mehmedinović.

U Bosni i Hercegovini ranije nije bilo izdavača koji su pokazivali interes za objavljivanje Mehmedinovićevih djela, međutim, stanje se sada mijenja pa su otvorena vrata za značajnije pojavljivanje njegovih ostvarenja na našim prostorima.

Utjecaj Meše Selimovića

Govoreći o književniku Meši Selimoviću Mehmedinović kaže da mu je bio izuzetno dragocjen, a upravo njegovo djelo “Tvrđava” među prvima je koje je pročitao.

“Tvrđavu sam zavolio na prvo čitanje, posebno prvih 20 stranica koje su zapravo čista poezija. Magija njegovog teksta je nešto što ostavi dubok trag. ‘Derviš i smrt’ mi je bio bitan na nivou identifikacija s nekim karakterima, odnosno likovima iz knjige”, priča nam Mehmedinović.

S druge strane, Selimovićev tekst nije ostavio veliki utjecaj na Mehmedinovićevu književnost, kao što je na njegovu ukupnost, što velika književnost i umjetnost zaista mogu napraviti kod osobe.

Njegov novi roman “Me'med, crvena bandana i pahuljica”, koji je proglašen najboljim u prošloj godini u regionu, nastao je nakon što je u 50. godini života doživio srčani, a njegova supruga nešto kasnije moždani udar.

Sva dešavanja pretočio je na papir kao vrstu pisma upućenog sinu, kroz koje je provukao nekoliko poruka.

“Na kraju se ispostavilo da su to tri teksta na dramatičan način potpuno povezana. Uistinu govore o problemu zaborava, ali i vrlo važnim pitanjima kao što su smrt, ljubav i komplikovani odnos između osoba koje su najviše bliske. To se spojilo u knjigu koja je objavljena, a u subotu uvečer nagrađena”, navodi naš sagovornik.

Obrazloženje stručnog žirija za dodjelu nagrade “Meša Selimović” kazuje da roman “Me'med, crvena bandana i pahuljica”, pisan u fragmentarnoj formi i podijeljen u tri tematske cijeline, u najboljem smislu potvrđuje frazu koja kaže da život piše romane.

“Ono što ovaj roman odvaja od drugih jeste neposrednost iskaza, njegova ljepota, jednostavan i uvjerljiv stil pisanja, pun proživljene mudrosti. Malo je knjiga koje u sebi sadrže iskren prikaz ljubavi između dvoje ljudi u zreloj dobi, kao što je Mehmedinovićeva”, navedeno je u obrazloženju.

Promjena pogleda na život

Dešavanja koja su ga zadesila u velikoj mjeri promjenila su Mehmedinovićeve poglede na život.

“Svaki važan događaj nama mijenja poglede na život, čak nas nekada i sitnice promijene. Nakon srčanog udara izmijenio sam sve svoje dnevne navike. Disciplinirao sam se, promijenio svoj odnos prema vremenu, počeo sam pisati intenzivnije i baviti se slikanjem. Kao da sam odjednom želio nadoknaditi sve propušteno”, ističe Mehmedinović te dodaje da mu je iskustvo sa suprugom promijenilo perspektivu iz temelja.

“Za vrijeme rata sam imao iskustvo gubitka dragih ljudi, ali ovo je bio trenutak u kojem sam gledao najbližu osobu kako umire. Zapravo sam shvatio šta zapravo ljubav jeste i koliko je nama neko koga volimo važan te da u životu postoje stvari koje su nam važnije od nas samih. U tom trenutku sam ja zapravo odrastao”.

Iako vrlo često piše knjige koje tretiraju tragedije i događaje, kaže nam da se trudi u pričama napraviti ravnotežu, odnosno unijeti pozitivno svjetlo na kraju tunela.

Ratni period proveo je u Sarajevu, a životni put ga je sa suprugom i sinom odveo u SAD 1996. godine.

“Moj sin je 1994. godine veoma često sjedio nad mapom svijeta, a kada sam ga pitao šta radi, odgovorio mi je da gleda mjesto gdje bi volio otići živjeti. Bilo je riječ o Grenlandu, jer prema njegovom odgovoru tamo nema ljudi. Taj dijalog je za mene bio vrlo potresan i predstavljao je jedan razlog za razmišljanje o odlasku. Drugi razlog je bila iscrpljenost, odnosno potreba za odmorom i stanjem u kojem bi tijelo bilo opušteno, bez straha da će biti dodirnuto metkom ili gelerom”, prisjeća se Mehmedinović koji je u trenutku velike iscrpljenosti nakon svih golgota u opkoljenom Sarajevu doživio i emocionalni slom nakon smrti prijatelja Karima Zaimovića.

Iako je u Americi bio izuzetno dobro prihvaćen, prvi mjeseci su bili izrazito teški.

“Amerika mi u tom periodu nije nudila intenzitet stvarnosti na koju sam navikao, jer je moje tijelo bilo naviknuto na povišen nivo adrenalina. Mi smo došli u sredinu koja je bila mirna i osjećao sam da živim u anemičnoj stvarnosti koja meni nije bila privlačna. Morao je proći izvjestan periodu kako bih prihvatio taj uređeni život”, dodaje.

Nije dozvolio da tjeskobe koje je tada osjetio ovladaju njim pa je svojim trudom, radom i zalaganjem za svega pola godine postao pripadnik srednje američke klase.

“Zapravo sam iz ništavila došao, ne u normalan život, već u blagostanje. S materijalne strane Amerika je nudila rajsku perspektivu, a način života koji mi je to omogućavao nikada nije bio takav da bih se ja s tim mogao potpuno identificirati. Ja sam pristao na to da radim i živim ovako kako živim, ali se to nikada nije poklapalo s mojom stvarnom prirodom”, dodaje ovaj književnik.

Dvije decenije kasnije osjeća se kao dio američke kulture i pripadnik tamošnjeg društva. Radi kao televizijski producent, a za svoj identitet kaže da je sada komplikovan, jer podrazumijeva iskustvo koje je donio iz BiH, uz ono koje je stekao u SAD-u.

“Tamo se osjećam vrlo domaće, kao neko ko pripada tom društvu i ko bjesni na američku političku sliku u ovom trenutku. Na poslu sam prinuđen osam sati dnevno slušati i gledati političke govore iz Washingtona i slušati nesretnika Donalda Trumpa. Bjesnim i ljutim se svaki dan slušajući njegove somnabulne besmislice, baš kao što i judi ovdje u Bosni bjesne i ljute se na besmislice ovdašnjih političara”, nadovezuje se.

“SAD je sada haotično mjesto, Trump je izvan kontrole”

Smatra da su Sjedinjene Američke Države u vrsti haosa koji se dogodio nizom poteza Republikanske stranke i korporativnim interesima. Za Trumpa smatra da je osoba koja je izvan kontrole, koja svakodnevno pravi skandale i obara mjeru tolerancije do tačke u kojoj je sve dozvoljeno.

“Sada je to država koja pokazuje znakove ozbiljnog haosa. Bio sam uvjeren da on ne može ostati na vlasti i da će otići ranije, ali ovo se produžilo. Još uvijek vjerujem da neće dočekati kraj mandata, odnosno da će biti smijenjen, jer je to čovijek koji zapravo obara temelje države. On u svom govoru nikada nije upotrijebio riječ demokratija, a ima neprijateljski odnos prema institucijama države koju predstavlja. U Americi se dešava nešto što se dešavalo i još uvijek dešava u BiH, odnosno da imaš ljude koji rade protiv države koju predstavljaju. On pokazuje osobine diktatora ili znakove želje za diktaturom, a za saveznike bira diktatore kao što je Vladimir Putin, naklonjen je vladarima poput Recepa Tayyipa Erdogana koji je u BiH veoma poštovan, a s druge strane Trump se protivi prirodnim američkim saveznicima”, smatra Mehmedinović i naglašava da se zbog trenutne političke situacije može napraviti paralela između BiH i SAD-a.

Vrativši se laganijem dijelu razgovora s ovim istaknutim književnikom pričali smo o nostalgiji za koju ima svoju definiciju.

“U ranom tinejdžerskom periodu imamo beskonačan broj mogućnosti za odabir puta kojim želimo ići, ali u 30. godini shvatimo da smo svedeni na samo jedan. Rane osamdesete vezujem za nostalgično osjećanje u kojem je potencijal mogućnosti bio ogroman. Objektivno govoreći o Sarajevu u tom periodu, taj grad je bio idealno mjesto da se u njemu provede sretna mladost. U tom periodu su se dogodile bitne stvari u mom životu, ali tu su i bitni događaji koji su mene kao pisca ili čovjeka koji se zanima za umjetnost i književnost na supstancijalan način formirale”, kaže nam.

Posljednjih nekoliko godina piše vrlo disciplinirano, a na kraju nam je otkrio da je u procesu pisanja knjige o predratnoj 1991. godini u Sarajevu koja se dotiče umjetničke scene bh. prijestolnice.

klix.ba/visoko.ba