Karreem Shaheen i Maeve Shearlaw su sastavili priču o šest zatvorenih novinara koji opisuju svoje mentalno i fizičko stanje nakon što su zatvoreni u turskom zatvoru.
Ahmet Şık, 46 godina – autor, novinar, novinar, istraživač i sindikalac. Optužen za terorističku propagandu. Vrijeme provedeno iza rešetaka: Do sada četiri mjeseca i broji, a od 2011 do 2012 bio je zatvoren godinu i mjesec. Moguća maksimalna kazna koju može dobiti je sedam i po godina.
„Teško je biti u zatvoru. A još je teže kada su vaša djela u novinarstvu kriminalizirana. Okruženi smo prazninom: zapeli između prošlosti kojoj ne pripadamo i budućnosti koju ne možemo predvidjeti.
Jedina poveznica između mene, mojih zatvorenih kolega i vanjskog svijeta je maleni dio neba koji proviruje iznad osam metara viskog zida. Mali dio neba, jedva veliki koliko moj dlan, kojeg ometa bodljikava žica.
Knjige i pisma bi donijeli malo slobode na mjesto poput ovog, gdje je sve rigidno i neprilagođeno. Ali to je zabranjeno. Novine i televizija nam ne daju mnogo udobnosti.
Dugo vremena tu je svijet drugačiji od onoga koji se prikazuje na ekranima i stranicama i onoga koji se zaista dešava u Turskoj.
Sada, osjećam se onako kako bi se bilo ko osjećao kada bi mu uzeli slobodu jer je odbio da bude novinar koji je priklonjen svom predsjedniku.
Biti u mojoj situaciji je kao biti probuđen iz sna na mjestu koje vam je potpuno strano. Gluhi ste iako sve čujete, slijepi ste iako sve vidite i prigušeni ste iako sve možete objasniti. Tu sam ja sada.
Izjavu je preuzela Ahmetova supruga, Yonca Verdioğlu Şık.
Necmiye Alpay, 70 godina – pisac i član Savjetodavnog odbora Özgür Gündema. Optužena za terorističku propagandu. Vrijeme provedeno iza rešetaka: Puštena nakon što je u istražnom pritvoru provela četiri mjeseca, suđenje je još u toku. Moguća maksimalna kazna – doživotni zatvor.
Nisam bila u Istanbulu kada sam u augustu 2016. saznala da mene i ostale članove redakcije policija traži.
Savjetovali su me da dadnem izjavu – pa sam sa advokatima otišla u tužilaštvo, gdje mi je rečeno da je Özgür Gündem organ Kurdske radničke stranke (PKK), a svako ime iz redakcije se sumnjiči kao „terorista propagandista“.
Objasnila sam im da podržavam slobodu medija i slobodu izražavanja i da vjerujem u demokratiju i mirna rješenja za kurdske probleme, ali da ne odobravam nasilje i terorizam.
Tog dana sam uhapšena. Trenutak u kojem kažete „solidarnost“ – gotovi ste.
Kada vas stave u zatvor morate provesti dan, dva ili tri u samnici tako da vas mogu posmatrati. Moguće je da tu ima logike. Moj krevet je bio čist i dobila sam vodu i sapun. Mnogo sam spavala.
Premjestili su me u „PKK odjel“. U odjelu je bilo 21 do 22 žene i bila sam sretna što sam ih upoznala. Bio je to prvi put da živim sa Kurdima. Bilo je poprilično lagano živjeti s njima, jer imaju svoja pravila … skoro isto kao u studentskim domovima.
Bila sam u zatvoru tokom osamdesetih, nakon vojnog udara kada su tužioci tražili smrtne kazne. Sada je za mene zatražena kazna na doživorni zatvor.
Optuženi smo za iste zločine kao i Abdullah Öcalan, osnivač PKK-a. To je neki način torture – da te zastraše, način korištenja zakona da te kazne za tvoje mišljenje, za nešto što nisi uradio.
Jedini „dokaz“ za naše zločine su imena objavljena kao „spisak urednika“. Bila sam ljuta, ali s vremenom počela sam se smijati, jer je to na neki način kao šala.
Kada sam zatvorena, moj rad je zaustavljen. Nisam mogla nastaviti sa knjigom koju sam pripremala, Ali samo pokušala profitirati od situacije i počela učiti kurdski jezik. Nisam plakala u zatvoru. Možda sam trebala, ali ne.
Možda najgora stvar je neznanje – da li ćemo uskoro biti slobodni, ili ćemo ostati ovdje? Isto je i sa Turskom danas. Ne možemo biti sigurni šta našu zemlju čeka.
Ahmet Altan, 67 godina – novinar, autor, kolumnist. Optužen da je pokušao srušiti vladu. Do sada je u zatvoru proveo pet mjeseci i broji. Moguća maksimalna kazna – doživotni zatvor.
Moji doživljaji u zatvoru se pišu. Pišem memoare koji će se možda jednoga dana pretvoriti u knjigu. Imao sam ideju da napišem roman i prije nego što su me stavili ovdje. Mislim o tome stalno.
Nas trojica smo u čeliji. Imamo malu terasu da izađemo. Ne viđamo nikog tokom dana.
Ne osjećam fizičku opasnost od ostalih zatvorenika ili vlasti. Bilo ko ko bi mogao da mi prijeti fizički može da odustane.
S obzirom da sam zadržan u vanrednom stanju države, slanje i primanje pisama (ili bilo koja pisana komunikacija) je zabranjena. Srećemo naše advokate jednom sedmično, ali sva naša komunikacija je verbalna.
Tačno je da su sve naše optužbe smiješne. Nemaju smisla, ali problem danas je da besmislice postaju životni stil u Turskoj. Kao da živim na pustom ostrvu. Osjećam se kao Robinson Crusoe, ali ne znam da li će moj brod ikada stići.
Izjavu je prekucao Ahmetov advokat i prevela ga je Yasemin Congar.
Aslı Erdoğan ima 50 godina – pisac, kolumnista za Ozgür Gündem. Optužena za terorističku propagandu. Vrijeme provedeno iz rešetaka: Puštena nakon četiri mjeseca provedena u istražnom pritvoru, trenutno čeka suđenje. Moguća maksimalna kazna – doživotni zatvor
Bila sam slomljena i zbunjena na toliko načina da to više ne mogu ni zamisliti. Osjećam se oštećenom. Dan kada sam uhapšena, policija je došla i pretražila moj stan. U stanu su proveli sedam i po sati, dok sam ja čekala i gledala kako prolaze kroz hiljade knjiga.
Bila sam u samnici pet dan, bilo mi je dozvoljeno da jedan sat izađem u dvorište. Počinjete da ludite nakon određenog vremena. Od trenutka kada sam uhapšena provela sam 48 sati bez vode. Bila sam pod šokom koji je funkcionisao kao da sam pod anestezijom.
Vlasti vas tjeraju da se osjećate kao da niste čovjek. Prvo, nalazite se iza rešetaka i kada dođu da razgovaraju otvore donja vratašca na vratima. Tako vam daju i hljeb.
U čeliji sam bila sa ženom koja je optužena da je pripadnica PKK vojske, a ja sam optužena kao neko ko podržava terorizam. Bila sam uhapšena po članu 302, ali po tom članu morate imati vojsku, ili biti član PKK-a – da bi bili krivi za ono za šta sam ja optužena.
Bila sam mnogo ljuta jer je sve bezakonito. Novine ne mogu biti teroristička organizacija i ja nisam napisala kolumnu od 2013.
Neke biljke su bile u zatvoru, žene su pokušale da ih ožive noseći ih do kupatila – kako su se brinule o biljkama je nevjerovatno. Uhvaćene su, molile su da ih zadrže. To me rasplakalo.
Kada je toplo, išla sam u dvorište i vježbala balet, ako je slobodno od 12 do dva poslijepodne. Zatvorenice s kojima sam bila su na to gledale čudno, ali to mi je dalo osjećaj normalnosti. Kada sam dobila temperaturu brinule su se o meni kao da sam beba.
Nedostajalo mi je mnogo stvari. Šetati bez zidova, slušati klasičnu i jazz muziku, plesati, nedostajala mi je zemlja, nedostajalo mi je more. Ne vidite ni izlazak, ni zalazak sunca, samo mali dio neba kroz žice.
Kada sam puštena (nakon intervencije Evropskog suda) mnogo mi je vremena trebalo da se naviknem. Budila sam se sa mučninom i vrištala u noći. Zaboravila sam koju kafu naručiti.
Nedavno sam prvi put otišla svojoj kući. Živim sa mamom. Moji imenici i bankovne kartice su nestali. Slomila sam se kada nisam mogla pronaći baletanke.
Sve su preturili. Sve je bilo pobacano. Ja sam neko ko nikada ništa ne baca od bilješke do papira. Osjećala sam se silovanom. Znam zašto ovo rade piscima, jer znaju koliko boli.
Mehmet Altan, ima 64 godine – akademik, autor i novinar. Optužen da je želio srušiti vladu. Do sada je u zatvoru proveo pet mjeseci, a maksimalna kazna koju može dobiti je doživotna.
Trojica smo u čeliji. Ne možemo komunicirati sa ljudima koje volimom ne dopuštaju nam da komuniciramo sa ljudima izvana. Ne možemo pisati pisma. Ljudi ne mogu pisati nama. Sve što kažem moji advokati moraju napisati.
Iako se nikada fizički nisam osjećao ugroženim moram zadržati sve svoje emocije i ideje. Zadržani smo u sredini gdje se zreli umovi ne sreću. Život je površan i nema nikakvih zadovoljstava.
Ukoliko na vlast ikada dođe vladavina zakona, uvjeren sam da se neću smatrati osumnjičenim ni za jedan trenutak. Kriv sam jer sam tražio demokratiju.
Erol Önderoglu – novinar, turski predstavnik Reportera bez granica. Optužen za terorističku propagandu. Iz zatvora je pušten nakon deset dana i čeka na suđenje. Najveća moguća kazna koju može dobiti je 14 i po godina.
Uhapšen sam jer se moje ime pojavilo kao ime jednog od urednika kurdskih dnevnih novna Ozgür Gündem – 18. maja. Zapravo, ja nikada nisam uređivao te novine, niti sam čitao članke – moje ime se tu našlo simbolično, kao podrška.
Na dan kada je optužnica podignuta na sud sam otišao sam, da vidim tužitelja. Njegova poruka je bila: „Nije nam stalo do toga kakva je vaša uloga bila u kampanji. Ako branite slobodu medija, mi vas tužimo za propagandu u korist PKK-a.“
Rekao sam jasno, da članci koji su objavljeni – o borbama za vlast između snaga sigurnosti i tekućih operacija protiv PKK-a – bili su u zajedničkom interesu turskog naroda. Dvadeset godina štitio sam slobodu izražavanja od političkih uticaja. Ovo nije ništa drugačije.
20. juna sam zadržan i tada sam proveo deset dana u dva zatvora – krajnje kratak period u poređenju sa kolegama koji su zatvoreni.
Pušten sam zahvaljujući međunarodnom pritisku, koji je sada po prilično smanjen zbog Erdoganovih diplomatskih dogovora. Iako nikada nisam bio fizički ozlijeđen, ostavljen sam sa osjećajem da moj profesionalni angažman nije dobrodošao. Vlada je prijetila – novinari i civilno društvo su istrebljeni.
Najteža stvar za mene je bila kada su me posjetili supruga i sin. S njima sam mogao pričati kroz stakleni zid. Također sam bio iznenađen kako sam tako brzo izgubio mišiće, vani sam fizički aktivan.
Ljudi koji su tu došli prije mene su sistematski osuđeni i dok se ja još borim, znam da će se to i meni desiti na kraju. Trudim se da me negativne misli ne drže. U ovoj situaciji niste sami, već ste samo jedan od mnogih na ovoj slici.
visoko.ba/theguardian.com
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.