Smije li Barcelona ispadati iz Lige prvaka?

Zašto je onda ispadanje od Juventusa, kluba koji će ove sezone, ako se ne desi osmo svjetsko čudo u Rimu, osvojiti šestu uzastopnu titulu u Seriji A i vjerovatno odbraniti titulu u Kupu Italije, kraj jedne Barcelonine ere i znak da je klub izgubio kompas?

Ekipa je u doba Franka Rijkaarda također upala u krizu kada je kraj sezone 2007/08. dočekala bez trofeja. Narednu sezonu na njenu klupu sjeo je početnik Pep Guardiola i osvojio sve.

Krizom se nazvao i poraz od Bayern Minhena ukupnim rezultatom 7:0 u polufinalu Lige prvaka prije četiri godine, ali je ekipa u istoj sezoni osvojila Primeru.

To je bilo pod trenerskom palicom pokojnog Tita Vilanove, a Tata Martino je u narednoj sezoni uspio ostati bez ijednog trofeja pri čemu je u Ligi prvaka ispao u četvrtfinalu, dok je prvenstvo izgubio porazom od Atletico Madrida na stadionu Camp Nou u posljednjem kolu.

Potom je došao Luis Enrique koji također nije dočekan sa oduševljenjem, ali je ekipa osvojila sve. Prošle sezone, ponovimo, osvojena je dupla kruna u Španiji. Ove sezone Barca je u igri za titulu – ako pobijedi Reala u gostima u nadolazećem El Clasicu izjednačit će se sa njim bodovno s tim da će Real imati utakmicu manje.

Pogledamo li unazad i obratimo li pažnju na navedene činjenice, lako je primijetiti da riječ “kriza” kod Barcelone ima drugačije značenje, barem bi trebala imati. Odnosno da se uglavnom ta riječ koristi pri Barcinom ispadanju iz Lige prvaka ili, što se desilo samo tri puta u posljednjih 11 sezona, okončanju sezone bez ijednog trofeja. Da li je kriza onda adekvatna riječ i za Milan, Inter, Manchester United, Liverpool, Arsenal? Da li njeno ispadanje od Juventusa znači da joj prijeti sudbina navedenih klubova koji na sve načine pokušavaju vratiti kvalitet koji su imali?

Zajednički faktor skoro svih Barcinih padova jesu pitanja i prognoze koje su govorile da Blaugrana treba remont, da je izgubila identitet, da je prokužena i da je priča o La Massiji, čuvenoj Barcinoj školi fudbala, izgubila na značaju. Zapravo tema o La Massiji i jeste centralna figura skoro svih polemika o Barceloni.

Tu najprije moramo potražiti odgovor na neka pitanja – koliko je realno da jedna od najboljih ekipa svijeta ostaje na vrhu uglavnom koristeći igrače iz svoje akademije i koristeći jedan te isti sistem i filozofiju igre?

Pronaći novog Carlesa Puyola ili Xavija, odnosno Iniestu kojem ističe vrijeme, je nemoguće, jer fudbal uprkos nevjerovatnom rastu i napretku ipak nije fabrika koja proizvodi ono što želite. Na kraju krajeva, provjerite sva imena iz La Massije kojima je Barcelona davala šansu, ali i složite se da je bilo premalo pozicija u timu tokom svih ovih godina koje su dozvoljavale mnogo vremena za dokazivanje.

Smjena generacija ili jednog igrača kao što je Xavi za sobom povlači i određene promjene u igri, a i pored toga fudbal iz dana u dan evoluira, protivnici se spremaju i prilagođavaju pa je također nemoguće na isti način dominirati dugo godina.

Sve to za sobom povlači i promjene koje Barca doživljava. A promjene, pogotovo kada su nužne, ne znače da Barcelona u svojoj suštini nije Barcelona.

Ona će uprkos ispadanju od Juventusa kojem u dvije utakmice nije postigla gol, vjerovatno do posljednjeg kola voditi bitku za Primeru sa Realom koji je uz Juventus favorit za osvajanje Evrope te će naredne sezone biti među glavnim favoritima za osvajanje Lige prvaka. Igra i finale Kupa Kralja gdje joj je protivnik Alaves.

Prosjek godina Barcine ekipe (27,6), Leo Messi, Luis Suarez, Neymar, Gerard Pique, Sergio Busquets, Jordi Alba, Ivan Rakitić i svi ostali igrači i dalje su sila za sve klubove osim Real Madrida, Bayern Minhena, Juventusa i Atletico Madrida s kojima su na istoj talasnoj dužini. To je sve, ali ne i kraj.