Sedam godina nakon globalne ekonomske krize koja je “eruptirala” 2008. godine, svjetska ekonomija je nastavila da posrće i u 2015. godini. Sudeći po izvještaju Ujedinjenih nacija “Svjetska ekonomska situacija i predviđanja za 2016.”, prosječan nivo rasta u razvijenim zemljama je opao za više od 54 posto od početka krize. Procjenjuje se da je 44 miliona ljudi nezaposleno u razvijenim zemljama, za čak 12 miliona više nego u 2007. – dok je inflacija spala na najniži nivo od krize.
Ono što još i više zabrinjava je činjenica da je rast naprednih zemalja postao nestabilan. Ovo je iznenađujuće, jer bi te razvijene ekonomije, sa potpuno otvorenim računima kapitala, trebale izvući korist iz slobodnog protoka kapitala i međunarodnog dijeljenja rizika – te na taj način iskusiti manju makroekonomsku nestabilnost. Dalje, socijalni transferi, uključujući i beneficije za nezaposlene, bi trebali omogućiti domaćinstvima da stabilizuju svoju potrošnju.
Međutim, dominantne politike tokom perioda nakon krize – fiskalno ograničavanje troškova i kvantitativno olakšanje (QE) koje omogućuju glavne centralne banke – su omogućile malo podrške za stimulaciju potrošnje domaćinstava, investicije i rast. Nasuprot tome, politike su čak učinile stvari gorima.
U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), kvantitativno olakšanje nije uvećalo potrošnju i investicije, dijelom i zbog toga što se većina dodatne likvidnosti vratila u “kofere” centralne banke, u formi viška rezervi. Poseban zakon (The Financial Services Regulatory Relief Act iz 2006. godine), koji je ovlastio Federalne rezerve SAD (FED) da plaća kamate na obavezne i višak rezervi, dalje je potkopao ključni cilj kvantitativnog olakšanja.
I tako je, dok je finansijski sektor SAD bio na ivici kolapsa, još jedan zakon (Emergency Economic Stabilization Act iz 2008. godine) pomjerio datum provođenja ponude kamata na rezerve za još tri godine, do 1. oktobra 2008. godine. Kao rezultat, višak rezervi, koje se čuvaju u FED-u, se drastično povećao – sa prosječnih 200 miliona USD u periodu 2000. – 2008., na 1.6 triliona USD tokom 2009. – 2015. godine. Finansijske su institucije, dakle, odlučile čuvati svoje rezerve u FED-u, umjesto da ih posuđuju stvarnoj ekonomiji, na taj način zarađujući 30 milijardi USD – bez ikakvog rizika – tokom proteklih pet godina.
Ovo odgovara velikodušnim – i uglavnom skrivenim – poticajima FED-a finansijskom sektoru. Poticaji će se uvećati za 13 milijardi USD ove godine, kao posljedica povećanja kamatnih stopa proteklog mjeseca.
Perverzni poticaji su jedan-jedini razlog zbog kojeg se koristi od (očekivanih) nižih kamatnih stopa nisu materijalizovale. Uzevši u obzir da je QE uspio održati kamatne stope koje su bile skoro ravne nuli tokom skoro sedam godina, navedeno je trebalo ohrabriti vlade u razvijenim zemljama da posuđuju i investiraju u infrastrukturu, obrazovanje i socijalni sektor. Uvećavanje socijalnih transfera bi, tokom perioda nakon krize, uvećalo agregatnu potražnju i uobličilo obrasce potrošnje.
Takođe, UN-ov navedeni izvještaj jasno pokazuje da privatne investicije širom svijeta nisu rasle koliko bi bilo očekivano, zbog veoma niskih kamatnih stopa. U 17 od najvećih 20 razvijenih ekonomija, rast investicija je ostao niži tokom perioda od 2008. godine, nego prije same krize; pet zemalja je, pak, iskusilo pad investicija tokom perioda 2010. – 2015.
Globalno, mjere osiguranja duga koje izdaju nefinansijske korporacije – koje bi trebalo da osiguraju fiksne investicije – su se značajno uvećale tokom istog perioda. Dosljedno drugim dokazima, navedeno implicira da su mnoge nefinansijske korporacije posuđivale, iskoristivši prednost niskih kamatnih stopa. Međutim, umjesto da investiraju, koristile su posuđeni novac da otkupe svoje dionice ili kupe drugu finansijsku aktivu. QE je na taj način stimulisao oštar rast profita za navedene institucije, kapitalizaciju tržišta i profitabilnost finansijskog sektora.
Međutim, ponovo, sve ovo nije bilo od pomoći stvarnoj ekonomiji. Jasno je da očuvanje kamata na vrlo niskom nivou ne vodi nužno većem obimu investicija ili kreditiranja. Kada je bankama data mogućnost izbora, one biraju profit bez rizika ili čak finansijske špekulacije prije nego pozajmljivanje koje bi podržalo širi cilj ekonomskog rasta.
Primjerice, kada Svjetska banka ili Međunarodni monetarni fond pozajmljuju “jeftin” novac zemljama u razvoju, oni postavljaju uslove o tome na koji se način može koristiti. Da bi imao željeni efekat, QE bi trebao biti praćen ne samo zvaničnim naporima da se ponovo uspostave umanjeni kanali pozajmljivanja (posebice oni koji su usmjereni na mali i srednji biznis), nego i specifičnim i određenim pozajmljivanjem bankama. Umjesto što je efektivno ohrabrivao banke da ne posuđuju, FED ih je trebao kažnjavati zbog čuvanja viška rezervi.
Dok su vrlo niske kamate urodile ograničenim plodom za razvijene zemlje, istovremeno su nametnule značajne troškove zemljama u razvoju i tržišnim ekonomijama u nastajanju. Nenamjerna, ali ne i neočekivana posljedica monetarnog slabljenja je oštar rast prekograničnog curenja kapitala. Ukupni priliv kapitala se za zemlje u razvoju uvećao sa nekih 20 milijardi USD 2008. godine, na preko 600 milijardi USD 2010. godine.
U to vrijeme, mnoga tržišta u nastajanju su imale velike probleme pri upravljanju naglog upliva kapitalnih tokova. Vrlo malo tih tokova je otišlo u fiksne investicije. Zapravo, rast investicija u zemljama u razvoju je značajno usporen tokom perioda nakon krize. Ove godine će zemlje u razvoju, sveukupno, zabilježiti prvi odliv kapitala od 2006. godine, u vrijednosti od 615 milijardi USD.
Ni monetarna politika, ni finansijski sektor ne rade ono što bi trebali. Čini se da je poplava likvidnosti zapravo disproporcionalno otišla prema kreiranju finansijskog bogatstva i “napuhivanja balona” aktive, umjesto ojačavanja stvarne ekonomije. Unatoč oštrom opadanju cijene kapitala širom svijeta, kapitalizacija tržišta, kao dio svjetskog GDP-ja, ostaje visoka. Rizik u vezi sa još jednom krizom ne može biti ignorisan.
Postoje i druge politike koje mogu održati obećanje za ponovno uspostavljanje održivog i inkluzivnog rasta. Te politike počinju sa ponovnim pisanjem pravila tržišne ekonomije, kako bi se osigurala veća jednakost, dugoročnije razmišljanje i obuzdavanje finansijskog tržišta učinkovitom regulacijom i odgovarajućim strukturama poticaja.
Ali će biti neophodan i veliki rast javnih investicija u infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju. Te investicije će morati biti finansirane, barem dijelom, kroz nametanje okolišnih poreza, uključujući i poreze za ugljen-dioksid, te kroz poreze na monopol i ostale vrste najamnina koje prožimaju tržišnu ekonomiju – a koje enormno doprinose nejednakosti i sporom rastu.
*Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju stavove Ujedinjenih nacija i zemalja-članica.
Autori: Joseph E. Stiglitz i Hamid Rashid
Izvor: Project Syndicate
Prevod i obrada: Novi.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.