PreporukaRecenzije"Super zvuče! Je li to neki tribute bend?"

“Super zvuče! Je li to neki tribute bend?”

Davno je bila 1994. godina. Davno smo čuli zvuk one ride-činele, urlik “Are you ready” i riff koji je po mnogima kreirao ono što smo tek kasnije počeli zvati nu-metal.

Zašto? Zato što je sve skupa toliko eskaliralo da je jednostavno trebalo dobiti nadimak. Metalci su počeli nositi široke adidas trenirke, basisti su počeli grubo slepati, broj žica na gitari je rastao, a niski štimung je u pjesmama više favorizirao groove nego virtuoznost.

Sve skupa se toliko moćno i brzo proširilo u masovni požar da je žanr sam po sebi bio osuđen na jednako strelovit pad i osuđivanje od prestrašenog ostatka široke metal zajednice. 22 godine kasnije (dakle, slovima: dvadeset i dvije?!) žanr još postoji, a neki bendovi i dalje ponosno stoje na headlinerskim pozornicama najvećih svjetskih festivala.

Teško u bilo kojem tekstu o tom sub-žanru možemo proći bez pionira scene – Korn! Bakersfieldovci su nadrasli svoje okvire, dobili su ključeve grada o lokalnog Bandića, dotakli nebesa i pljusnuli na dno, postali ovisnici, osipali se, svađali se, nazivali svakojakim imenima, razilazili i mirili se. No, ono što je muzički najbitnije – kroz karijeru probali su – svašta. Eksperimenti su većinom popljuvani, a samo oni najotvorenijeg uma bili su svjesni da je teško imati nu-metalni AC/DC i štancati iste albume za svoje fanove.

Em su fanovi bili jedna određena generacija koja je odrasla ili pod pritiskom života zaboravila na soundtrack svoje mladosti, em su Korn već nekoliko puta probavali provjerene metode. Niti jedan smjer nije zadovoljio sve – i njih i nas. Kada se u bend vratio zakleti metalac Head, činilo se da su elektronska dub-step vremena ostala samo u mokrim i nostalgičnim snovima Jonathana Davisa.

Kažu da su se s “Paradigm Shift” samo nanovo upoznavali i rijetko tko se usudio previše ljuljati stabilni brod. Najavljivali su da će “Serenity of Suffering” biti brutalan Kornovski album dostojan najslavnijih vremena. I znate što? Pa i je! Samo, je li uopće čudno da zreli i iskusni članovi benda znaju složiti mastan vlastiti riff koji vas podsjeća na 1999. godinu? Je li to uopće ono što su fanovi htjeli? Jesu li fanovi sretni što će umjesto 7 pjesama s “Life is Peachy” na set-listama morati slušati i hitove sa zadnja dva albuma?

Je li brutalan i odličan “Insane” ili jako tipičan “Rotting in Vain” (koju ćemo, budimo realni, pamtiti samo jer u spotu glumi Chibs iz Sons of Anarchy) dovoljno potreban da zamijeni “Make Me Bad” ili “Falling Away From Me”? “Hating“, “Take Me” i “Please Come For Me” još su očitije usporedbe s nečime s albuma “Take a Look in the Mirror“.

I dok sve to pišem, nemam što loše reći o samim pjesmama. Ok, možda mi je nabrijavajuće ponavljanje “There is nothing in my head” s “Everything Falls Apart” izazvalo nelagodu jer sada one tako bolne i paćeničke riječi slušam od srednjovječnog čovjeka s proćelavim dredovima. Ali, generalno – “Black is the Soul” i “Next in Line” su apsolutno odlične pjesme od Korna, a “Different World” sigurno će biti najzanimljivija jer im se pridružio sveprisutni Corey Taylor. I to više kao frontmen Stone Sour, nego Slipknot, ako to nešto govori.

Riffovi ništa manje žestoki, zvuk ništa manje mastan, atmosfera ništa manje mračna, a zadovoljstvo istinskih fanova mega-fantastično. Jesu li to pjesme koje smo već čuli i čini li nam se da je Korn nekada odličan tribute bend – da. Je li nas briga? Vjerojatno ne!


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE