Tamara Lempicka, slikarka koja nije priznavala ništa s etiketom osrednje

Tamara Łempicka, poznata i kao Tamara de Lempicka (16. maj 1898. – 18. mart 1980.) bila je poljska art deko slikarka i “prva žena slikar koja je postala glamurozna zvijezda“. Vodeći predstavnik art deko stila, i to na oba kontinenta, postaje usljed uticaja kubizma, a istovremeno biva omiljeni umjetnik većine holivudskih zvijezda. Poznata kao “baronesa sa četkom”, bila je otjelotvorenje jake, emancipovane i otmjene žene, jasnog stava i cilja da uvijek dobije što želi, omiljena moderna slikarka portreta svoje generacije među buržoazijom i aristokratijom.

Ipak, poznato je da je rođena kao Maria Górska, u Varšavi, odakle je, iz bogate porodice, poticala njema majka Malvina Dekler, dok je njen otac Boris Gurvik-Gorski bio bogati ruski trgovac ili industrijalac.

Sa bratom i sestrom je odrastala sa majkom i njenim roditeljima, jer je Tamarin otac rano nestao iz njenih života – ona je kasnije tvrdila da su joj roditelji razvedeni, ali se vjeruje da je Boris Gorski presudio sam sebi.

Kasnije odlazi da živi s rođacima u Sankt Peterburg, gdje upisuje Akademiju umjetnosti i pohađa časove crtanja. Istovremeno, upoznaje svijet baleta, ekskluzivnoh koncerata, opera i recitala. Tada, na jednom od elitnih balova upoznaje svog budućeg supruga Tadeuša Lempickog (Tadeusz Łempicki), mladog advokata i socijalistu. Vjenačali su se 1916, a njihova kćerka Marija-Kristina (Marie-Christine), zvana Kizet (Kizette), rođena je iste godine.

Par je poslije revolucionarnih zbivanja najprije otišao u Švedsku, a potom 1923. u Pariz, gdje počinju raskošni dani slave Tamare de Lempicke. U tom gradu je održala i svoju prvu art deko izložbu, kojom je otvorila vrata u svijet mode, svijet slavnih. Odlazila bi na zabave gdje se družila sa umjetnicima, poput Pikasa i Žana Kokota, a potom se vraćala kući puna euforije i slikala do zore. Slikala je mahnito, ne odbijajući nijednu porudžbinu i u svom najplodnijem periodu, 1925–1933 godine, naslikala je više od stotinu portreta.

Prve slikarske korake načinila je pod palicom Morisa Denija (Maurice Denis) u Akademiji Ronson u Parizu, ali je njen prepoznatljivi stil dobrano oblikovao Andre Lot (André Lhote), tvorac tzv. sintetičkog ili bezbjednog kubizma koji je na neki način govorio jezikom aristokratije, Upravo tako, jer Tamara nije željela da slika bilo koga, njen izbor bili su baroni, markize, princeze i kneževi.

Njeni aktovi imaju nadmen izraz lica, odaju utisak nedodirljivosti, oni provociraju. Ona sama je bila lijepa, uvijek u skupoj garderobi, samouvjerena – i nezainteresovana za bilo šta osrednje.

“Lijepa Poljakinja”, kako su je još nazivali, je smatrala da je ključ njenog uspjeha bilo to što je ona prva žena koja je slikala čisto i da su se stoga njeni radovi isticali među stotinama drugih tog doba. Vješto je spajala savremene oblike ilustracije da tradicionalnim slikarstvom. Spoj tradicije i modernizma, u kombinaciji sa dekorativnim elementima – sve veoma prijatno za oči tadašnje publike – doveo je do njene izuzetne popularnosti. Sredinom 1920-ih, na vrhuncu art deko estetike, Tamara je počela da gradi svoj put ka vrhu. Izlagala je u salonima Pariza i u inostranstvu.

Čuveni Autoportret, ili: Tamara u zelenom bugatiju iz 1932. godine, njena najreprodukovanija slika, predstavljao je simbol moderne i emancipovane žene koja ne mari za norme tadašnjeg morala.

Autoportret, ili: Tamara u zelenom bugatiju, iz 1932. godine

Bila je nemirnog duha, putnik avanturista, voljela je da upoznaje ljude, ali i djela starih majstora, birala je modele i ljubavnike, odlazila na lezbijske žurke, slikala svoje erotizovane portrete i, bez obzira na to što je bila udata, nije se libila da izrazi svoju strast. Za modelima je tragala ne samo po otmjenim noćnim klubovima, već i na ulicama Pariza. Odnos sa suprugom je istovremeno postao mučan, varali su jedno drugo, a on se uz to odao alkoholu, očajan zbog njenog boemskog stila života.

Na svom najpoznatijem muškom portretu Tamara je naslikala prvog muža i to u periodu kada je on, očajan zbog njenog raskalašnog života, ostavio zbog druge žene. Bijesna zbog toga, slikarka je jednu ruku na portretu ostavila nedovršenom i rad izložila kao “Nedovršen portet Tadeuša Lempickog”.

Portret prvog muža Tadeuša Lempickog

Ubrzo se ponovo udala, za bogatog mađarskog barona Raula Kufnera, sa kojim je emigrirala u Ameriku 1933. godine. Tamo je priređivala raskošne zabave te bila domaćin brojim slavnim ličnostima, ambasadorima, porfesorima, doktorima i plemstvu. Istovremeno usvaja i novi način rada – slikarskim nožem ne koristeći četkicu. Ipak, novi radovi nisu naišli na pretjerano odobravanje kad ih je izložila 1962. godine u Njujorku, gdje je živila u to vrijeme. Stoga je odlučila da više ne izlaže te je nastavila da slika isključivo za svoju dušu.

Poslije smrti svog supruga, rasprodala je skoro sve što je imala i otisnula se na trostruko putovanje oko svijeta brodom. Nakon toga seli u Hjuston, a 1974. godine u Kuernavaku, u Meksiko, gdje je 1980. umrla u snu. Po vlastitoj želji, njen pepeo je rasut iznad kratera vulkana Popokatepetl.

Danas su njene slike na cijeni većoj no ikada i brojni kolekcionari se za njih otimaju. Među njima su, osim muzeja, brojne poznate ličnosti, poput Džeka Nikolsona (Jack Nicholson), Barbre Strejsend (Barbra Streisand) i Madone (Madonna).

lolamagazin.com/visoko.ba