Autor pojma democid je politolog Rudolph J. Rummel kojim je označio širi geo-politički kontekst pomora ljudske populacije pod sistemskom kontrolom vlasti. Za Rummela je genocid nešto uži pojam, a democid se odnosi na doktrinarno uništenje jedne specifične vrste ljudi, klasificiranih prema ideologiji, vjeri, rasi, naciji, kulturi.
Prema definiciji genocida registriranoj u „Konvenciji o sprečavanju i sankcioniranju genocida iz 1948. godine“, pod tom anticivilizacijskom pojavom podrazumijeva se svako nasilno sistematsko djelovanje protiv određene ljudske populacije, s namjerom da se njeni pripadnici ubiju, prognaju, dislociraju, njihova pokretna i nepokretna imovina otme ili prepusti drugom nezakonitom vlasniku. U tu definiciju spadaju teror i lišavanje slobode, mučenje zarobljenika, zlostavljanje i zloupotreba slabih i nezaštićenih osoba.
U OSCE je parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni, započet u Daytonu 21. novembra 1995, a potpisan u Parizu 14. decembra 1995. poznat kao Aneks 7 – Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima. Dogovor su potpisale i njim se obavezale Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska.
Ako se pažljivo pročitaju svih osamnaest članova Aneksa i uporede sa stvarnom situacijom u Bosni, lako je ustanoviti da je provedeno samo nekoliko odredbi, a opća situacija u mnogim regijama je čak i gora nego što je bila u vrijeme potpisivanja Sporazuma o miru. Tvrditi da u Bosni nije bilo genocida znači nesumnjivo doprinijeti jačanju i reviziji genocidne ideologije i prakse, i, što je najgore, amnestirajući prethodni, unaprijed se afirmira svaki mogući novi genocid.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY, Haški tribunal) u desetak slučajeva je presudio da je nad muslimanskim građanima RBiH izvršen GENOCID. Niko nema protivargumente kojima bi oborio dokaze da je priprema razbijanja suverene članice UN vršena dugotrajno i planski i da je agresija paravojnih jedinica i regularnih novouspostavljenih vojnih formacija VJ i HVO predstavljala samo završni čin hegemonističkih aspiracija Srbije, Crne Gore i Hrvatske.
Analizirajući proporcije uzastopnih genocida provođenih nad bosanskim stanovništvom, može se bez sumnje govoriti o democidu.
Letimičnim uvidom u statističku analizu najvećih democida, lako je doći do zaključka zašto je Rusija uložila veto na Rezoluciju o genocidu nad Srebreničanima. Od 1917. do 1987. u Rusiji je ubijeno 62 miliona ljudi. A u Kini od 1948. do 1987. stradalo je više od 77 miliona njenih građana, s tim što se i danas u Kini vrše genocidne represije nad desetinom njene populacije, posebno nad praktikantima Falung Gonga. Democid se također provodi i eliminacijom ženskih fetusa. Kako od vlada tih zemalja očekivati da kritički gledaju na (bilo koje) etničko istrebljenje u Bosni i da osude počinitelje za genocid?
Samo djelomično utješno djeluju i više liče na post festum posipanje pepelom odluke Kongresa SAD o jednoglasnom usvajanju Rezolucije o Srebrenici kojom se zločin iz jula 1995. godine definiše kao genocid, i suviše zakasnila inicijativa Parlamenta EU o proglašenju Rezolucije o genocidu u Srebrenici.
Ako je rat oružani produžetak politike, onda i povratno, ako se rat provodi u miru političkim sredstvima, nema nikakvog razloga da se on ne dovrši u centrima koji ga uvijek iznova generiraju. Sve dok se to ne shvati, uloge Moskve, Rima, Rijada, Berlina, Pariza, Londona, Vašingtona, Teherana, Ankare, Jerusalima, samo su marginalni liliputanski odbljesci velikih aspiracija koje su i doprinijele raspadu Jugoslavije i nesmetanom ataku na Bosnu, na bastion dotadašnjeg mira i bratstva, makar i prividnog, ali, koje je funkcioniralo, u radničkoj klasi, među brigadirima omladinskih radnih akcija, bardima kulture, sportistima, umjetnicima, graditeljima, među običnim građanima.
Sagledavajući retrospektivu svih povijesnih užasa na Planeti, ne može se bez duboke rezignacije konstatirati da svi dušebrižnički pokušaji izbjegavanja pune spoznaje o posljedicama democida u Bosni liče na namjeru da se umilostivi gnjev troglave goropadi. Oduvijek je Bosna bila raj za njene građane i trn u oku punom zavisti i podlosti njenih dušmana. Zato Bosancima nije prioritet dobiti zaštitu već priznanje prava na pravdu.
Kako Bosnu mogu zaštititi oni koji su i sami počinili i čine genocide? Ako su oni garant slobode i mira, neće biti ni slobode ni mira. Došli su da pokore, porobe, otmu, zagade, pokradu, siluju, ubiju, prevedu na „svoje“, da eksploatišu, da odnesu.
Velika je mala Bosna u svojoj tihoj napaćenoj ljepoti, veličanstvena u svojoj nesreći i dostojanstvenoj tuzi. Stranac je i kada bi htio nikada neće razumjeti ni voljeti. Može joj se diviti, ali trpjeti njenu nemuštu studen, nepokornost, vilajetsku začaranost, humor, prosjeve vrhunaravne umnosti i prirodnog šarma, nikada. U tome je njena snaga i u njenoj snazi uvijek tinjajuća nada. Mrak europskih vilajeta donijeli su sa svim svojim ostalim smećem oni koji je nikada nisu sagledali u njenoj nevinoj dobroćudnosti, otvorenosti, predusretljivosti, poštenju, iskonskoj nepatvorenosti.
Bosni trebaju mir, poštovanje, plemenita namjera, a ljubavlju i dobrodošlicom ona sama uvijek zrači. Njene mostove, nažalost, okrvaviše, porušiše, oskvrnuše ljudima njihove najbliže. Trebaju li Bosni njihove rezolucije? Koliko Bosanaca uopće razumije tu rogobatnu riječ? Intuitivno i instinktivno Bosanac zna da tamo gdje su rezolucije, guše se revolucije kulture i humanosti. Guše ih ponajviše domaće dodvorice. A protiv rušitelja mostova i silnih silnika koji krvlju ljubopitljivih djetinjasto naivnih “domorodaca” zamutiše Drinu, Vrbas, Miljacku, Neretvu, Sanu, Unu, jedna je jedina adekvatna kazna: njima mira da ne bude ni na ovom ni na onom svijetu. Neka vječno kruže u krvavim vrtlozima svojih „rezolucija“.
Bosni trebaju poštovanje i mir. Sve ostalo ona ima, a što nema, smoći će sama.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.