Ubijeno je svih devet vojnika koji su ga vidjeli: ‘Moj sin je, ni kriv ni dužan, ubijen zbog Ratka Mladića’

Ja dolazim iz Srbije, iz jednog mjesta kod Šapca, koje se zove Bela Reka. Želim pozdraviti sve svjedokinje, sve drugarice koje će me podržati ovdje danas da ispričam svoj teški bol. Svaki je bol na svoj način različit. Moj je bol poseban, a vi ćete čuti zašto.

Od početka 1992. godine imala sam tri traume. Muž mi je bio na ratištu mjesec dana, ostala sam sa maloljetnom decom, išli su u školu, bilo je jako domaćinstvo, ali sam morala sve da održavam. Ostala sam sa svekrvom koja je svaki dan plakala što joj je sin otišao. Ovaj stariji sin je bio ispod samog Cera, kada je bilo bombardovanje. Mjesec dana je bio u nekoj školi i ja sam razmišljala da li će doći živ. Sve je bilo u redu i došli su, hvala bogu, i ja sam to preživjela.

Ali ovo što sam dočekala od mlađeg sina i dalje preživljavam. Otišao je u redovnu vojsku juna 2004, ispratila sam ga sa muzikom, a vratili su mi ga u sanduku… I dan danas ne znamo kako je poginuo. Samo smo saznali da se nisu međusobno ubili… Poslije Dragana poginulo je jedno devet vojnika, svi su stradali zbog Ratka Mladića, koji je i vama zlo napravio u Bosni. Dragan i Dražen su bili na straži u kasarni Karaš. Oficiri iz kasarne su kamere bili isključili. Prethodno su njih dvojica bili zatvoreni tri dana, jer su vidjeli Mladića kada su ga izvodili…

Dragan je ubijen iz puške Dražena Milovanovića, a Dražen je ubijen iz puške moga sina. Da bi ih oljagali da su ubili jedan drugog

Ja sam majka koja je doživjela da zbog njega izgubim sina, ni krivog ni dužnog… Nešto su vidjeli što nisu smjeli… Tu su se ranije krili i Tito i Milošević. Naš je advokat naredio da se to otvori. Tu je bilo svega, tu se moglo živjeti dvadeset godina. Ali kada smo trebali da uđemo, to je sve bilo poplavljeno. Da se speru tragovi. Dragan je ubijen iz puške Dražena Milovanovića, a Dražen je ubijen iz puške moga sina. Da bi ih oljagali da su ubili jedan drugog. Vojska je tako htjela da zataška zločin.

Vojna je verzija bila da su se međusobno poubijali, da se zataškaju tragovi… Međutim, poslije tri nedelje, tražili smo ekshumaciju i nezavisnu komisiju da se utvrdi da li su se međusobno poubijali. Država nam je odobrila. Nezavisna komisija je utvrdila da je treća osoba ubila vojnike. I iz Vašingtona i odavde, stigao je izvještaj da je ubica treća osoba. To mnogo boli i sada vam kažem, teško je, teško je živjeti sa time. Svaka majka koja je imala dijete to može da razumije, ali ona koja to nije doživela, ne zna kako je…

…Jedan vojnik je otišao da se razduži, ubili su ga pošto je vozio Ratka Mladića. Taj vojnik je bio u auto-jedinici, i skinuli su ga, ubili su ga, i u crnom džaku je donijet. Ljudi ne znaju ni šta su sahranili… Borićemo se dokle god budemo mogli da se istina sazna, premda ja nemam neku nadu da ću saznati istinu za moga života, ali bih željela da nađemo ubicu… Teško je što nismo saznali istinu tolike godine. Istina je zakopana u zemlji, i tu idemo svakog dana, i plačemo, i kukamo non-stop.

Ovdje sam došla da me i vi čujete. Mnogi znaju, ali ima mnogih koji ni ne znaju moj slučaj. A i Dragan kao da me čuje kad pričam o njemu. Ja smatram da je živ dokle god se o njemu priča. Želim da saznam istinu o ubici i da mu stanem pred lice i pitam zašto je to učinio.

Od vojske nam niko nikada nije bio. A vojska je kriva što je on ubijen… Prve godine kada je poginuo, mislila sam da neću živjeti više od godinu dana. Mnogo je bilo teško. Poslije sam shvatila da moram, mic po mic. Išla sam mu na groblje, jer je najvažnije da mu majka ide na groblje. Zato kažem, mnogo je teško mnogo živjeti sa time. Imam unučiće, hvala bogu starijeg sina, imam i muža. Mi ćemo živjeti i borićemo se dokle god budemo mogli da taj zločinac, taj ubica, kriminalac, ne znam kako da ga nazovem, da stvarno odgovara i izađe pred nas i kaže zašto je to uradio.

Rekla sam: “Majke, ne dajte svoje sinove u vojsku”

Ne znam da li on ima savjest, svijest, da li ga grize kad legne noću da spava, da li on ima porodicu, možda to sutra može da se desi i njegovom djetetu. Ja stvarno ne mogu da shvatim takve ljude. Da dijete ode da odsluži vojni rok, a da se vrati mrtav u sanduku. Kada je sahranjivan, mislim da je bilo više ljudi nego što je sada ovdje… Rekla sam: “Majke, ne dajte svoje sinove u vojsku”. One su plakale. Mnogo je bilo novinara. Da nije medija, ne bi u javnosti bilo toliko o ovom zločinu…

Ako budemo živi, mi ćemo se boriti i hvala našim advokatima koji su nam mnogo pomogli. Nama je laknulo kada smo saznali da se nisu međusobno poubijali. Teško je živjeti i teško je nositi se sa tim. Borim se i dalje za ovu djecu koja su ostala. Sve vi majke koje ste doživjele slično, znate. Da sam znala, ne bih sina dala u vojsku. Dala bih sve za njega, samo da ne ode. Sada da imam vile i gradove, ne vrijedi, jer njega nema. Mnogo mi nedostaje. Da mi nije trebao, ne bih ga ni rodila. Da se ovo nikome nigdje ne ponovi.

Objavljeno u knjizi “Ženski sud: O događaju u Sarajevu i o nastavku procesa”.

Globalcir.com/visoko.ba