Ubistvo Kennedyja iz drugog ugla: Šta je misteriozni Osvaldov prijatelj radio u Jugoslaviji?

Incident se zbio u ljeto 1957. i o njemu smo saznali zahvaljujući dokumentima objavljenim tokom istrage ubistva američkog predsjednika Džona Kenedija. Glavni junaci opisanog incidenta, Džejn i Džordž de Morenšild bili su bliski prijatelji Lija Harvija Osvalda, čoveka za koga se vjeruje da je bio atentator. Ono što je za nas zanimljivo jeste podatak da je De Morenšild neposredno prije ubistva nekoliko godina proveo u Jugoslaviji na misterioznim poslovima. U memoarima je napisao: „Ne mogu da kažem kako nikada nisam radio za CIA-u. Ne mogu to da dokažem. Ali ne mogu da dokažem ni da sam radio za njih“.

Špijun za sve

Teško je reći ko je zaista bio Džordž de Morenšild. Rus, Bjelorus, Poljak, polu-Nijemac iz Estonije, Šveđanin, Grk katolik, Amerikanac (i ostalo po potrebi), kojem se nije znao ni tačan datum rođenja u carskoj Rusiji. Džordž je bio neko poseban – i u Jugoslaviji sigurno nije boravio kao turista.

U Americi je optuživan da je za vrijeme Drugog svjetskog rata radio za Nijemce, dok je on tvrdio da je imao veze sa pokretom otpora u Poljskoj i Francuskoj. Bio je blizak FBI-u i američkoj obavještajnoj agenciji, Francuzi su ga malo uzeli pod svoje, volio je da se ‘druži’ s Rusima…

Obilazio je svijet kao svoje dvorište, uvijek se nalazio „tamo gdje treba“. I s kim treba. Promijenio je nekoliko žena, ali je prijatelje, kako je govorio, čuvao kao malo vode na dlanu. Navodni saradnik svih mogućih i nemogućih službi, pošto je prebjegao u Ameriku, držao je na koljenima malu Žaklinu Buvije, buduću suprugu Džona Kenedija! Sa njenim roditeljima bio je više nego blizak, a popularna Džeki ga nije zaboravila ni kad je postala prva dama. I sa samim Kenedijem je drugovao, često su se viđali…

Iako je tvrdio da su mu ruski komunisti otjerali u logor ili pobili pola familije, nije prezao od prijateljevanja s njima. Gregorije, kako su ga oni zvali, hvalio se da ne zaboravlja njihove rođendane. Posebno je volio da ugodi djetetu Marine, supruge Lija Harvija Osvalda („On nije bio komunista, već marksista“).

U kontakt s najpoznatijim atentatorom na planeti, koji mu je bio više od drugara (pronalazio mu je posao, stanove), stupio je na preporuku nadležnih iz CIA-e. Baš kao što je na Karibima vrijeme provodio sa Aristotelom Onazisom, drugim Žaklininim suprugom. Ne treba smetnuti s uma ni drugovanje i zajednički biznis sa Muhamedom al Fajedom, ocem ljubavnika princeze Dajane, za koga je tvrdio da je ubijen u namještenoj automobilskoj nesreći sa ženom njegovih snova.

Neke knjige kažu da je “Георгий Сергеевич Мореншильд” odnosno Jerzy Sergius von Mohrenschildt, kasnije George Sergius de Mohrenschildt (njemačko fon je promijenjeno u podobnije, savezničko, francusko de) rođen 17. aprila 1911, u Moziru, u Gomeljskoj oblasti, nekadašnjem dijelu ogromnog Ruskog carstva, danas Belorusije.

Druge pak tvrde da je svjetlost dana ugledao 1914, poslije brata Dimitrija. Otac Sergej Aleksandrovič „obilježen“ je mješavinom njemačkog, švedskog i ruskog porijekla, a majka Aleksandra imala je poljske, ruske i mađarske krvi. To je svakako doprinijelo da Georgije odlično savlada ruski, njemački i poljski jezik, s lahkoćom kasnije i francuski, španski, engleski. Legenda kaže da je znao i togo odnosno jezik Togolenda, nemačkog protektorata u zapadnoj Africi. Tamo je, naime, „imao nekog posla 1958“, dok nije „shvatio“ da je zanimljivije na Kubi, u Meksiku, Gani, Nigeriji, Francuskoj… I u Jugoslaviji, naravno.

U Ameriku je emigrirao 1938. godine. Vjerovao je da će se u startu tamo dobro snaći, ali čim je dospio u obećanu zemlju, engleska obavještajna služba je javila domaćinima da Georgije, sada već Jirži, uveliko održava kontakte s njemačkim kolegama. FBI ga je pratio dvije godine i utvrdio da rado viđa i francuske špijune.

Zaključili su da je najpametnije da ga privedu svom zvanju i znanju. Tako je od Jiržija stvoren Džordž. Jugoslovenska tajna služba je o njegovom bratu Dimitriju znala gotovo sve, ali Džordža baš i nije bilo lahko pročitati. Naša tajna služba je pretpostavljala ko dolazi, a američka je znala zašto ga šalje.

Jugoslovenske vlasti su ga optužile da se bavi izradom preciznih planova vojnih utvrđenja. Otuda i iskazana strast za veslanjem na potezu Miločer – Petrovac. Po povratku u Ameriku, nekoliko dana proveo je u tajnoj službi, koja je htjela da sazna da li je s domaćinima razgovarao o politici, eventualno se zbližio s neprijateljem.

Priča o njegovom dolasku bila je vrlo jednostavno upakovana.

‘Geolog’

Međunarodna uprava za saradnju (ICA) potpisala je sa jugoslovenskom vladom ugovor koji je podrazumijevao da neko iz Amerike dođe u Zagreb i poradi malo sa ovdašnjim kolegama, rudarima i naftašima. Bio je to Džordž, koji je od ekonomiste avanzovao u geologa.

„Ništa tu nije bilo čudno“, svedočio je poslije. Njegov ujak Ferdinand imao je svojevremeno naftnu kompaniju u Bakuu, otuda i njegovo interesovanje za naftu. Jugoslovenska tajna služba mu je povjerovala taman toliko koliko i u tvrdnju da nikako nije došao da uprlja ruke.

„Džordž Mičel iz ICA-e predložio mi je da kao ekspert za naftu odem u Jugoslaviju, ispitam kako bi mogla da što bolje koristi resurse, utvrdim možemo li da sarađujemo. Titova vlada je prihvatila da plaća moje troškove, a ICA je izdvajala za platu. Ugovor je podrazumijevao boravak od nekih 8-9 mjeseci. Stigao sam u Zagreb u februaru 1957, vratio se u oktobru. Izvještaje sam pisao u triplikatu: agenciji koja me je poslala, jugo-vladi i maršalovom ministarstvu rudarstva“.

Usput je odrađivao šta je odrađivao. Može biti da je Džejn znala za to, ali ne mora da znači. Nije sve vrijeme bila sa vjerenikom, došla je da ga obiđe u vrijeme godišnjeg odmora.

Sve se završilo na sitnim diplomatskim čarkama. Jugoslovenska tajna služba je htjela da stavi do znanja Amerikancima kako zna zašto su poslali De Morenšilda. S druge strane, u SAD-u su, navodno, sumnjali da su ga komunisti obrlatili. Priznao je da je na njega navaljivao jedan Slovenac, neuspješno, tvrdio da se nijedan geolog ovdje ne bavi politikom. „Najviše vole da dobro pojedu i popiju“, ponavljao je, što je, između nerečenog, vrlo provjerljivo i sasvim odgovara istini. On ih je kao, samo usput, ubjeđivao da nisu slobodni, oni njega da jesu. Posle su zajedno radili u arapskim zemljama.

Vic o Crnogorcima

Morenšildova jugoslovenska saga vjerovatno bi bila polako zaboravljena da se nije desilo ubistvo u Dalasu. U vrijeme kada je stradao Kenedi, on se nalazio na Haitiju. Na to karipsko ostrvo otputovao je 24 sata prije atentata. Kada je čuo da je predsjednika ubio neki Li, navodno je odmah rekao kako je to svakako bio njegov prijatelj Osvald. Samo nekoliko nedjelja ranije slikao ga je u svom dvorištu kako drži novine i pušku. Snimak je dostavio Vorenovoj komisiji koja je istraživala ubistvo američkog predsjednika.

Njegovo svjedočenje bilo je najduže od svih – jedino je Osvaldova supruga Marina bila duže ispitivana. Oslobođen je svake sumnje u umiješanost u taj tragičan događaj. Sve što se dešavalo s njim, agentima CIA-e i Osvaldom označeno je samo kao „splet okolnosti“. Džordž se, uprkos svemu, nije predavao. Kada je njegov prijatelj Džord Buš, budući predsjednik SAD, postao šef CIA-e, poslao mu je pismo.

„Učinite nešto, uklonite mrežu ispletenu oko nas. Moja supruga i ja okruženi smo nekakvim osvetnicima. Prisluškuje mi se telefon, svugdje nas prati FBI. Dovedeni smo do ludila. Možda sam se nespretno izrazio kad sam rekao da sumnjam da je Li ubio Kenedija. Vi to najbolje znate. Ovo je moj posljednji zahtjev za pomoć, više vam neću smetati“.

Buš mu je svojeručno odgovorio da su njegovi strahovi neopravdani. Ipak, pola godine kasnije De Morenšild je bio mrtav. Zvanična verzija kaže da je poslije susreta s novinarem Edvardom Džejom Epštajnom, u seocetu Manalapan na Floridi, sebi oduzeo život. Nađen je mrtav u spavaćoj sobi 29. marta 1977. Nije bilo oproštajnog pisma i niko nije čuo pucanj. Istraga je potvrdila da je Džordž u nekoliko navrata prijetio da će se ubiti. Međutim, mnogi se pitaju da li je to mogao da učini s obzirom na to kakav je bio, pogotovu što je kraj njega nađena sačmarica sa cijevi dugačkom 75 cm. Malo nezgodna dužina da čovek dohvati oroz i spraši sebi metak u čelo!

Iza njega su ostali neobjavljeni memoari, a u njima jedan zanimljiv detalj. U trenutku kada je Li Osvald bio depresivan, Džordž je odlučio da mu ispriča vic koji je čuo u Jugoslaviji:

Neobrazovani crnogorski komunista dolazi u Beograd gdje prvi put na raskrsnici vidi semafor. „Druže“, upita prolaznika, „čemu služe ova svjetla?“.

Prolaznik mu reče: „Kada je crveno svjetlo, tada komunisti prelaze ulicu. Kada je žuto, prelaze simpatizeri komunista. A kada je zeleno, ulicu prelaze svi ostali“. I tako, kad crnogorski komunista krene da prelazi ulicu na crveno, udariše ga kola. Policajac mu oštro podvikne: „Kakva si ti to budala?“. Crnogorski komunista reče: „Ja jesam član komunističke partije, ali su me na to natjerali!“.

Džordž de Morenšild je primijetio da Liju Osvaldu taj vic nije bio smiješan.

globalcir.com/visoko.ba