Naslovnica Preporuka Umjesto droge...

Umjesto droge i alkohola, izabrala sam životinje

Dugo sam htjela biti veterinarka i na neki način sam se godinama pripremala za to, i to ne samo učeći biologiju i tko zna što sve ne u osnovnoj i srednjoj školi.

53
PODIJELI

Mislim ovdje na praktična znanja koja ne možeš steći u formalnom obrazovanju, a meni su ta znanja došla kao bijeg od obiteljske situacije u kojoj sam se tada nalazila.

Kada su mi se roditelji rastali, gotovo sve slobodno vrijeme provodila sam u pet shopu u susjedstvu. Postala sam doslovce dio inventara. Tamo su radile dvije prodavačice, izmjenjivale su se u smjenama i znala sam ih obje. Znala sam sve o njima, odnosno mislila sam da znam sve. Kao i o životinjicama koje su u pet shopu bile na prodaju.

Tim ženama povjeravala sam se kad mi je bilo teško, jer nisam imala drugo žensko biće na raspolaganju. Naučile su me stvari koje danas, skoro 20 godina kasnije, klinci imaju na mobitelu, udaljeno svega par klikova na Googleu. Prva bol u sisama, prve dlačice, prvi poljubac, prva menstruacija… sve sam to s njima prošla. Više s jednom nego s drugom jer logično je da sam imala “miljenicu”.

U to vrijeme vrištala sam u školi i na cesti da želim biti veterinarka jer me nikad ni jedna životinja nije niti neće povrijediti kao ljudi. To je, zapravo, istina i dandanas. Skupljala sam životinje u svojoj sobi koju sam od milja zvala svojom štalicom. U sobi od par kvadrata imala sam istovremeno dva patuljasta kunića, tri kineska hrčka, jednu kalifornijsku kornjaču i par akvarija u kojima mi je bilo zanimljivo razmnožavati ribice živorotke poput gupija, platija i slično. Uvijek je tu bio i neki sijamski borac jer sam ih obožavala otkako sam znala za sebe. Prošetao se kroz tu sobu i štenac dobermana, ali kratko jer ga se moj otac odlučio riješiti.

Dva desetljeća kasnije nisam niti blizu tome da postanem veterinarka niti si to želim. Nemam štalicu, ali imam dvije mačke. I etiketu na kojoj piše: VOLI MAČKE.

Samo da se glasno nakašljem… Dakle, ne. Ne volim, barem ne SAMO, mačke. Stava sam da ako netko voli hrčka, mačku, papagaja ili činčilu voli sve životinje. OK, možda ne jednako, ima svoje favorite, ali jedno ne isključuje drugo. Užasno mi to ide na živce zadnje dvije godine otkako imam podočnjake zvane Bowie i Soprano. Ne, ne volim mačke. Volim sve životinje, ali trenutno jedino za mačke imam uvjete i htjela sam udomiti životinju i učiniti dobro djelo, pa sam to učinila dvaput. Da mogu, još bih. Imala bih cijelu farmu napuštenih životinja jer ih volim i srce me zaboli kad ih vidim jadne, bolesne i ostavljene.

Danas, nakon dvadeset godina znam što sam radila sve one sate i dane u pet shopu. Bježala sam. Od doma, od tate, od mame koje nema, od obaveza koje nisu bile moje, ali ih nitko drugi nije mogao ili htio izvršiti…Našla sam si utočište, kao što neki, u takvim situacijama, pronađu utočište u društvu, alkoholu, drogi ili čemu već. Imala sam sve savršene uvjete da ne uspijem i da od mene ne bude, ne veterinarka, nego da od mene ne bude ništa. Imala sam 15 godina kad me otac u Centru za socijalni rad optužio da pijem i da pušim travu (prvo alkoholno piće probala sam sa punih 16 godina, op.a.), a ja i danas ne pušim i ne pijem, ali neka si on misli ono što je odlučio misliti. Kao i ljudi koji misle da netko tko ima psa voli samo i isključivo pse.

Otkako imam mačke primijetila sam da sam privrženija svim životinjama i da imam više strpljenja za sve i svašta. Možda zvuči kao klišej, ali doslovno sam postala bolja osoba unazad niti dvije godine i sigurna sam da je to zbog njih.

Tako bi bilo i da je neka druga životinjska vrsta u pitanju ili da sam postala majka, jer jednom kad imaš obavezu skrbiti o nekome tko ovisi o tebi preispitaš hrpetinu stvari u svom životu, presložiš prioritete, izbaciš nebitno, a nesvjesno ubaciš milijun novih stvari i informacija.

Te podjele nemaju ama baš nikakvog smisla. Pas-osoba i mačka-osoba, kakva glupost. To mi je u rangu onoga da netko kaže da voli bebe, ali samo one od mjesec dana starosti. Ili samo muške bebe. Ili samo mulate. Je li tako da zvuči potpuno apsurdno? Zašto onda pristajemo na te podjele prema ukusima i mogućnostima?

Možda bih i ja htjela imati psa, ali ne mogu? Ili dijete, ali ne mogu? Ili netko drugi, možda bi i moja susjeda htjela imati zmiju, ali nema uvjete za nju? Ili bi moja frendica htjela drugo dijete, ali fizički ne može. A možda bi poznanik usvojio dijete, ali nikako da sve sjedne na svoje mjesto.

Ako već moram imati neku etiketu neka barem bude točna. VOLI LJUDE I ŽIVOTINJE.

Svi mi imamo svoje male ili malo veće bijegove kojih smo nekad svjesni, a nekad ne.

Recimo, svjesna sam kad si zadam previše stvari i obaveza da na taj način bježim od onoga čega me strah, ma što to bilo, a zbilja može biti banalna stvar poput faksa i ispita, ili kako se osjećam sama sa sobom.

Ali etiketu se trudim ne dati niti sebi niti drugima jer znam u startu da ću pogriješiti. Jedinac, razvedena, ateist, voli mačke, voli nogomet… Sve su to neke nebitne stvari koje ne samo da su intimne nego su i podložne promjenama. Ljudi prestanu pa počnu vjerovati, ili kompletno promijene vjeru, vole nešto da bi onda dva sata kasnije to isto mrzili… Koliko god da je to nama glupo i/ili smiješno, tako je. Mijenjamo se svake sekunde, neki brže, neki sporije, ali mijenjamo se. I neka je tako. Onda najlakše potrgamo sve etikete i stereotipe. Uostalom, i etikete na gaćama prvom prilikomodrežemo i zaboravimo da su ikad tamo bile.

Do idućeg puta, ne isključuj nego voli.

Zagrljaj,

A.

lolamagazin.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.