Taj susret filmaš iz Srbije Aleksandar Reljić iskoristio je kako bi snimio film Unuk, priču fokusiranu na susret i živote ljudi kojima je Auschwitz jedina i najvažnija poveznica.
I dok se Eva Moses cijeli život bori da sazna istinu o eksperimentima koji je Josef Mengele vršio nad njom i njenom sestrom blizankom Mirjam, Rainer je za svoju životnu misiju izabrao da se bori protiv porodičnog negiranja krivice i borbe protiv svake vrste ksenofobije.
Govoreći o iskustvu snimanja filma, Reljić otkriva da je do priče “došao” slučajno, ali da se tačno sjeća trenutka kad je shvatio da u glavi ima cijeli film.
Reljićev film Unuk uvršten je u takmičarski program AJB DOC festivala.
Zavjet na borbu protiv antisemitizma
“Ideja je nastala tako što sam radio film Aušvic, jugoslovensko sjećanje za Radio-televiziju Vojvodine, i spremao sam ga za 27. januar 2015. godine, za 70. godišnjicu oslobođenja. Radeći na filmu, pratio sam medije i tog dana, dakle, 27. januara, na CNN-u sam gledao intervju sa Rajnerom Hesom, unukom komandanta Aušvica Rudolfa Hesa. Čovek je došao na 70. godišnjicu oslobođenja logora i ta mi je činjenica bila neverovatna, čak i bizarna. Međutim, slušajući ga, oduševio sam se. Naišao sam na jedan njegov intervju gdje preživela logorašica simbolično njega usvaja u decembru 2014. godine, i to u samom Aušvicu, gde potpisuju neku vrstu zaveta kojim se obavezuju da će se zajedno boriti protiv antisemitizma, rasizma, ksenofobije… Eva Mozes Kor je preživela logorašica, žena koja je preživela smrtonosne eksperimente Jozefa Mengelea i ona simbolički usvaja unuka Rudolfa Hesa. Čim sam to vidio, rekao sam: ‘To je film!'”
Nakon inicijalne ideje Reljić piše scenarij i odmah počinje sa snimanjem prvih kadrova i sekvenci. Priznaje, pratila ga je sreća, jer je baš u to vrijeme Eva bila u Evropi.
“Mi smo već 14. aprila 2015. godine snimali Rajnera u Aušvicu, a odatle smo otišli snimati Evu Mozes, koja je došla na suđenje Oskaru Greningu u gradiću Lineburgu, na severu Nemačke, gde su se njih dvoje našli i išli na suđenje, nevezano od nas i našeg filma. Naš zadatak je bio prilično lak: da ispratimo to što će se stvarno dešavati i iz cele priče napravili smo film.”
Ko je bio Josef Mengele i šta se s njim dogodilo nakon završetka Drugog svjetskog rata historija još nije tačno utvrdila. Evino svjedočanstvo je dragocjeno jer je ona jedna od rijetkih koja pamti “čudovišnog doktora”. Iako ni danas ne zna kakvim je sve eksperimentima bila podvrgnuta, svjesna je da je imala sreću preživjeti susrete s “anđelom smrti”. Reljić kaže da je tokom snimanja filma svjedočenje Eve Moses bilo izuzetno teško slušati i da ga je zapanjila činjenica da čak i 70 godina nakon završetka rata Mengeleovi dosjei nisu dostupni ni preživjelim logorašima ni javnosti.
Mengeleovi eksperimenti
“Pa Eva u svom svedočenju, kako bih rekao… ona ni sama ne zna ništa osim onoga što je lično preživela, a to je da su joj iz jedne ruke vadili krv, a u drugu ubrizgavali razne viruse. Ništa ona, ni do današnjeg dana, nije, zapravo, uspela da sazna šta se dešavalo sa njom i sestrom blizankinjom Mirjam, koje su bile podvrgnute eksperimentima, osim da je njena sestra do kraja života ostala sa bubrezima na nivou deteta od deset godina. Na kraju je zbog toga i umrla. Kaže sama Eva da, evo, više od 70 godina pokušava da dođe do tih Mengeleovih dosjea i sazna šta je rađeno sa njom i sa njenom sestrom i drugim blizancima koji su stradali u Aušvicu i do toga ne može ni danas da se dođe.”
Posebno je bilo uvjerljivo i zastrašujuće svjedočenje Rainera Hoessa o životu njegovog djeda i njegove porodice u Auschwitzu. Kad je shvatio da je unuk najvećeg zločinca u historiji čovječanstva, pobjegao je od kuće, a kontakt s porodicom izgubio je kad je shvatio da njegov otac, stric i tetke ne žele prihvatiti istinu i žive u svijetu potpunog negiranja prošlosti. Porodica Rainera Hoessa doživljavala je zapovjednika logora kao uzornog građanina i čestitog njemačkog oficira, kaže Reljić, potcrtavajući koliko je hrabrosti trebalo Raineru da se suprotstavi tom porodičnom narativu.
“On i sam kaže i opisuje da je to definitivno ono što je Hana Arent opisala kao banalnost zla, da se njegov tata, stric i tetke igraju tu u dvorištu svega 100 metara od krematorijuma, da tata [Rudolf Hoess], kada se vrati kući “sa posla”, lepo decu uspavljuje, a da je, sa druge strane, neku decu celi dan ubijao. Dakle, ta banalnost zla je nešto što je neobjašnjivo i njemu, to je nešto zbog čega je već sa 15 godina pobegao od kuće, iz prostog razloga što nije mogao da se pomiri sa tim da njegov otac i danas smatra da je njegov otac [Rudolf Hoess] bio častan nemački oficir, a da je, zapravo, sve vreme negirao zločine koje je Rudolf Hes radio. Hans Jirgen, odnosno Rajnerov otac, i danas je u NPD-u, desničarskoj partiji, neonacističkim krugovima…”
Teško porodično nasiljeđe
Reljić kaže da je za Rainera dugo bilo bolno nositi se sa činjenicom da je unuk Rudolfa Hoessa, ali da je tragediju svog porijekla prihvatio s otvorenim suočenjem i odlukom da počne govoriti o devijacijama nacističkog naslijeđa.
“Rajner Hes je ‘crna ovca’ u familiji, on je sa 15 godina pobegao od kuće, ali negde tek u 39. godini, pošto je doživeo jak infarkt i nakon što ga je preživeo, nekako je shvatio da, šta god uradi u životu, on će uvek biti unuk komandanta Aušvica, da se rodio sa tim i da će sa tim i umreti. Zato sam film i nazvao Unuk, da je to njegovo ime i kako god da se zvao, on će uvek biti unuk. On je shvatio da je samo borba protiv takvog zla i ukazivanje šta je njegova porodica i na koji način je živela i šta je njegov deda radio jedini put izlečenja za njega. On je i privatno sav rasut i rasplinut, i njemu se svaka tema završava temom holokausta i onoga šta je radio njegov deda i kako je živela njegova porodica.”
Na kraju razgovora za Al Jazeeru Reljić kaže da je priroda zločinca nedokučiva, a da je zločinačka priroda Rudolfa Hoessa neizmjerno velika.
“Mislim da mi to nikada nećemo dokučiti šta je ono u ljudskoj prirodi što od nekog običnog našeg komšije stvori žestokog zločinca, pa, eto, na kraju krajeva, i priča o tome da je Rudolf Hes dobar otac, da je porodičan čovek, a da je bio u stanju za 56 dana da ubije 425.000 ljudi, da će ga istorija pamtiti kao najvećeg zločinca u istoriji čovečanstva, govori dovoljno.”
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.