Vakcinacija: korisna ili štetna?

Jedan od glavnih argumenata je da su vakcine uvedene u vrijeme kad je smrtnost od zaraznih bolesti bila 95 %, pa se ističu grafikoni smrtnosti, a ne oboljevanja, što je sistemska manipulacija.

Stručnjaci kažu da ništa na ovom svijetu nije 100 % sigurno, pa ni vakcinacija, ali između koristi i mogućih posljedica koje su najčešće blage, svakako značajno preovladava korist vakcinacije.

Zašto je potrebna aktivna imunizacija djece protiv nekih zaraznih bolesti i šta bi se desilo da nismo vakcinisani, objasnio je prim. dr. sc. Darko Rihter, spec. pedijatrije i uži specijalista pedijatrijske alergologije i kliničke imunologije na KBC-u Zagreb.

“Vakcinacijom ili aktivnom imunizacijom se kao pojedinci, ali i kao grupa, štitimo od raznih bolesti čiji su antigeni sastojci sadržani u vakcini”, kaže on.

“Po pravilu se u svakoj zemlji određuje lista onih bolesti za koje postoji najveći rizik oboljevanja u toj sredini. Da li će ta lista biti samo stručno preporučena ili raznim indirektnim sankcijama neizbježna, npr. ograničavanjem pristupa vrtićima i školama nevakcinisanoj djeci ili direktno zakonom obavezujuća, to zavisi od političke, stručne i opšte kulture zajednice.

Ne postoji nijedna država koja zabranjuje vakcinaciju ili u kojoj se izdaju preporuke za vakcinacije, a da se ujedno ne osigura da ta vakcinacija bude masovna. Masovnost vakcinacije je važna za prekid kruženja zaraze, naročito u slučaju kapljičnih (ospice, zauške, magareći kašalj) i fekalno-oralnih infekcija (poliomijelitis).

Koliki je procenat vakcinisanosti dječje populacije potreban da bi to bilo optimalno i korisno za cijelu populaciju?

Za potpuni prekid visokozaraznih infekcija kao što su ospice i veliki kašalj, potrebno je vakcinisati najmanje 95-98 % populacije. Kod drugih bolesti, kao recimo gripa, smatra se da je dovoljno vakcinisati 30-50 % stanovništva da epidemija stane ili uopšte ne krene. Države poput SAD i Izraela nemaju obveznu vakcinaciju, ali je broj vakcinisanih visok.

Ljudi se vakcinišu protiv onih bolesti od kojih bismo u značajnom procentu oboljevali i trpjeli ozbiljnije posljedice, uključujući i smrt. Mikrobi koji su uzročnici tih bolesti i dalje postoje u okolini ili u animalnim i humanim rezervoarima. Dakle, mikrobi su tu, ali mi nismo bolesni zato što smo vakcinisani.

Počinjemo da se vakcinišemo u ranom djetinjstvu, tj. čim odojče počne da gubi zaštitna antitijela koja je preko posteljice dobilo od majke u posljednjem tromjesečju trudnoće. Ako bismo kojim slučajem to prestali da radimo, već u prvoj godini nevakcinisane generacije bi se epidemijski pojavili veliki kašalj, difterija, hemofilusni gnojni meningitis, ospice, zauške, rubeola, a za neko vrijeme desile bi se epidemije poliomijelitisa, dječije paralize i porastao bi broj teško izlječivih ili neizlječivih slučajeva hepatitisa B kod odojčadi.

Kako komentarišete stav pojedinih ljekara koji se zalažu protiv vakcinacije?

Nije mi jasno da se, bez stručne odgovornosti, među ljekarima povremeno javljaju samopozvani predstavnici antivakcinalnih pokreta. Oni u najvećem broju slučajeva uopšte nisu pedijatri, niti infektolozi, niti epidemiolozi, nego se bave sasvim drugačijom oblašću medicine i nalaze neki samo njima poznat interes u tome da se ubacuju u antivakcinalnu kampanju.

Pritom misle da niko ne zna koji su njihovi (goli) interesi, jer sve druge, koji se sa naučnim i empirijskim argumentima zalažu za vakcinaciju, svrstavaju u „male od palube“ velikih proizvođača vakcina, u one koje je korumpirao veliki kapital i koji nisu nezavisni stručnjaci. Ali mi slučajno znamo ko finansira antivakcinalnu kampanju globalno, pa ćemo reći da tu ima mnogo novca tzv. otvorenih društava koja su, uprkos nazivu, prilično netransparentnih namjera.

Izgleda da trubljenje u antivakcinaške trube uopšte nije neprofitabilno. Putuje se od Jamajke do Belgije. Meni nije jasno da se na nivou Komore ne preispita stručna odgovornost tih ljekara, a još manje mi je jasno da se antivakcinalistima, ljekarima i neljekarima otvara tako mnogo prostora u medijima.

Šta mislite o najavi vakcinacije trudnica kako bi se imunizovala još nerođena djeca?

Šta će reći protivnici vakcinacije kada čuju da se preporučuje da trudnice u posljednjem tromjesječju trudnoće primaju vakcinu protiv difterije, tetenusa i velikog kašlja i inaktiviranu vakcinu protiv gripa, kako bi se pojačala proizvodnja antitijela koja prelaze posteljicu i efikasno štite novorođenčad u najranjivijem periodu njihovog života? Još za to nisu ni čuli. Koje će gluposti smisliti kao protivtezu? A stvar je već provjerena i u praksi preporučena u Americi i mnogim zemljama EU.

Da li ste vakcinisali svoju djecu i šta sugerišete roditeljima koji strahuju da će im djeca zbog vakcine imati teške posljedice?

Svoju decu (rođenu između 1995. i 2001.) vakcinisao sam svim vakcinama do kojih sam mogao da dođem, od boginja, hepatitisa B, konjungovanih pneumokoka – dok se kod nas to tek čitalo u engleskoj literaturi bez uvjerenja da će te vakcine doći i do naših obala. Ne znam zašto nisu, uprkos uzbunjivanju antivakcinalista, nikada imale nijednu nuspojavu, osim manjeg otoka na mjestu uboda. Vakcinišem ih i protiv svakog novog serotipa influence.

Tu sam privilegovan, jer su mi dostupni i razumljivi podaci o tome koji soj virusa preteže u epidemiji, pa sebe, suprugu i djecu vakcinišem tek ako je u vakcini pogođen epidemijski soj, a nismo ranije primali vakcinu s istim sojem. Recimo, mirne savjesti sam preskočio vakcinaciju 2014. godine jer se u vakcini nije nalazio soj koji je u sezoni 2014/15 preovladavao kao uzročnik gripa. Taj soj je ove sezone (2016/17) prevalentan; vakcinisali smo se svi na vrijeme.

Nismo oboljeli, nismo imali nuspojave, osim lokalnog otoka i bola na mjestu injekcije. Neki dan sam vakcinisao najmlađu kćerku silgardom – četvorovalentnom vakcinom protiv humanog papilomavirusa (HPV) – ponuđenom besplatno učenicima prvog razreda srednjih škola. Evo, za ilustraciju, dok smo mi na četvorovalentnoj, u Americi je dostupno 9-valentna vakcina, sada već kao jedina HPV vakcina, dakle, vakcina još šireg spektra zaštite.

Ušlo je u modu da se uz svaku novu vakcinu smisle neke nove nuspojave.

Tako je za HPV vakcinu neko u Danskoj smislio tzv. POTS – postural orthostatic tachycardia syndrome. To bi značilo da nakon ustajanja iz ležećeg u stojeći stav djetetu, mladiću ili djevojci srca zakuca za više od 30 otkucaja u minuti brže, a kao, normalno je manje od 30. I da je to posledica HPV vakcine.

Takve gluposti vežu naučne snage da neko vrijeme rade dok to ispitaju. Nakon početne zbunjenosti i američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) i Evropska agencija za lijekove (EMA) odbacile su tu izmišljotinu.

Kažem to zato što će ta ideja, nakon što je odbačena na Zapadu, za koju godinu stići ovamo i vjerovatno biti tema antivakcinalista u populaciji koja tako intenzivno prati internet, ali se tako teško snalazi u ozbiljnim sadržajima na engleskom jeziku.

Ne spominjem autizam, dijabetes melitus tipa I, alergije, atopijski dermatitis i astmu, hroničnu upalnu bolest crijeva, sindrom iznenadne smrti odojčadi i ADHD jer su te teme obrađene, a hipoteze da su one povezane s vakcinacijom naučno odbačene. Od vakcinacije niko nije dobio autizam, niti alergijsku astmu, niti Hronovu bolest, niti šećernu bolest, niti se dogodila iznenadna smrt odojčeta ili ADHD.

Obrnuto, za mnoga od ovih stanja redovna vakcinacija ima zaštitnu ulogu – najočiglednije u slučaju sindroma iznenadne smrti odojčeta, pri čemu uredno vakcinisana djeca znatno manje podležu ovom obliku smrti.

b92.net/visoko.ba