Veliko istraživanje 1.100 filmova otkriva istinu o pitanjima pola, seksualnosti i rase na filmu

Ukoliko ste među onima koji skaču iz fotelja na pomen zastupljenosti različitih društvenih grupa na filmu i proklinju “savremene trendove koji uništavaju umjetnost”, slobodno sjedite s mirom.

Ti trendovi, naime, uopšte ne postoje.

Američki Univerzitet Južne Karoline i njihov think tank Anenberg inicijativa za inkluzivnost sproveli su veliko istraživanje zastupljenosti različitih društvenih grupa u filmskim ostvarenjima objavljenim u periodu od 2007. do 2017. godine. Njihovi zaključci su pomalo iznenađujući. Stvari se, naime, uopšte ne mijenjaju.

Istraživanje je obuhvatilo po 100 najuspješnijih filmova u svakoj od pomenutih godina. Iako je ono bilo ograničeno na filmove američke proizvodnje, svakako je relevantno za čitav filmski svijet, jer znamo kolika je moć i uticaj Holivuda i projekata koje lansiraju brda iznad Los Anđelesa.

Uprkos pokretima kakav je #MeToo i inicijativama poput Time's Up, žene čine tek nešto više od 30% svih filmskih likova koji izgovaraju tekst, iako su blaga većina u čitavoj američkoj populaciji. Ova razlika od 20% između filmskog i stvarnog svijeta ne nastaje u segmentu mladih, već u domenu likova koji imaju 40 i više godina, gdje je tek svaki četvrti ženskog pola.

Ovaj procenat jasno ukazuje na dobnu diskriminaciju koja važi skoro isključivo za glumice, a o čemu se već odavno šuška u filmskoj industriji, kroz fenomen nepostojanja uloga za sredovječne žene. Da je i ovo segment u kojem se holivudska “pravila” mogu posmatrati globalnima, potvrdila nam je još u oktobru prošle godine Marija Pikić, glumica poznata po filmovima “Djeca Sarajeva” i “Neprijatelj” te seriji i filmu “Meso”.

“Postoje uloge ženskih likova do 30. godine, i onda postoji jedan veliki jaz do znatno starijih likova. Ovo između, ženski likovi srednjih godina, prava je rijetkost. I ono što je napisano i urađeno, kada se psihološki gleda na lik, bude šturo”, rekla je tada Pikić u intervjuu za Bosonogu.

Procentima zastupljenosti ženskih likova na ekranu skoro potpuno odgovara i postotak filmova čija je radnja orijentisana oko njih, ali je zato u pogledu režiserskih uloga polna razlika još drastičnija. Među 1.223 osobe koje su režirale analiziranih 1.100 ostvarenja, svega 4,3% su žene.

Istraživanje je došlo do još nekoliko vrlo zanimljivih zaključaka. Tako je 99% likova koje vidimo u filmovima jasno određenog pola, u 81% nema protagonista koji nisu heteroseksualni, dok je u 400 najuspješnijih naslova od 2014. do prošle godine predstavljena samo jedna transrodna osoba.

Kada je u pitanju rasna zastupljenost, oko 29% svih likova sa replikama nije bilo bijele puti, a procenat je još manji kada se pogledaju glumci kojima su te uloge pripadale, imajući na umu famozni slučaj filma “Ghost in the Shell” ili činjenicu da je Ema Stoun (Emma Stone) u filmu “Aloha” glumila Havajku miješane rase.

Iako su hitovi poput “Wonder Woman” i “Bježi” (“Get Out”) ili brojni rimejkovi i ributovi sa drugačijim glumačkim postavama naveli javnost da vjeruje kako su promjene pokrenute, navedene brojke to jasno demantuju.

S obzirom na pomenute svijetle primjere, ali i kriterijum uspješnosti kao dobar pokazatelj efekata trenutnog pristupa, može se zaključiti da rješenje nije u pravljenju filmova tipa “Okeanovih 8” (“Ocean's 8”) već novih priča, sa novim licima u režiserskoj stolici, koje mogu da ostave sopstveni pečat i ostvare ozbiljniji uticaj na ovu umjetnost.

bosonoga.com / Visoko.co.ba