Naslovnica Preporuka Viktor Ivanči...

Viktor Ivančić: Kako ne biti Jugoslaven?

Nema budućnosti za državu i naciju koje su kontinuirano ispod nivoa svoje prošlosti. Stoga je uspjeh nacionalne revolucije najuže povezan sa zaboravom. Sjaj i veličina Hrvatske posljedica su prevratničkog djelovanja organizirane demencije.

52
PODIJELI

Da li je unisona osuda potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku dovoljna? Je li time dovršen obračun s Jugoslavenima u Hrvatskoj?

Naravno da nije. Hrvatska intelektualna zajednica, istina, kvalitetnom je harangom reagirala na tu provokaciju – na stranu što bi spomenutu bagru valjalo goniti i sudskim putem, po zakonima prijeke prirode – no time opasnost od jugoslavenstva nije ni izbliza suzbijena. Jer osim javnih, postoje i privatne – dakle tajne – manifestacije devijantnih ponašanja. Što je, primjerice, s onim građanima Hrvatske koji Deklaraciju nisu potpisali, a sjećaju se Jugoslavije u povoljnijem svjetlu nego što je to podnošljivo? Takvima zasad ne uspijevamo ni ući u trag.

A trebali bismo?

Apsolutno. Radi zaštite nacionalnih interesa valja hrabro zagaziti u prostor ličnih sjećanja i zbrisati Jugoslaviju koja se tamo konzervira, koja čuči u zasjedi i čeka povoljan trenutak da sukne na otvorenu scenu i poprimi epidemijske razmjere. Opravdano je vjerovati da postoji znatan broj onih koji, preko osobnih memorija, podrivaju Hrvatsku, a da mi to ni ne primjećujemo.

Takvi su također Jugoslaveni?

Bez ikakve sumnje. Jugoslaven je, između ostaloga, svatko onaj tko ne pristaje na discipliniranost i kontrolu sjećanja, tko se predaje neredigiranom pamćenju. Ako netko pamti bolje dane, znači da nešto nije u redu s njegovom vjerom u današnjicu. Ako netko pamti bolje dane iz perioda Jugoslavije, znači ne samo da nema vjere u današnju Hrvatsku, nego je prema njoj otvoreno neprijateljski raspoložen.

Čak i ako se radi o intimi ili pukoj nostalgiji?

Ne postoji takvo što kao ‘puka nostalgija’. Velika je greška vjerovati da postoji bezopasna nostalgija, naročito kada imamo posla s jugonostalgijom. Kao što reče poznati demonolog Mitja Velikonja: ‘Nema veće uvrede postojećem poretku od nekritičkog slavljenja prethodnoga.’

Što ukoliko osobe devijantnog ponašanja o kojima govorimo ne upražnjavaju ‘nekritično slavljenje’ prethodnog režima, nego se prosto sjećaju njegove realnosti?

Moderni Jugoslaveni najopasnije sorte upravo to i čine: veličaju Jugoslaviju kroz proces realnog pamćenja. Oni polaze od toga da je bivša država, unatoč svim svojim demokratskim deficitima, u svakom pogledu bila superiorna tvorevinama nastalim nakon njenog raspada, uključujući Hrvatsku. Neki od drskijih zelota takvoga profila to čak i javno ekspliciraju. Na primjer: ‘Kada se osvrneš unatrag, vidiš čisti napredak.’ (Viktor Ivančić, Proletter, travanj 2017.)

Što ako je to istina?

Obaveza je poći od toga da se mi nismo borili i ginuli za istinu, nego za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Ako ćemo već pričati o istini, najveća istina o Hrvatskoj je da istina Hrvatskoj škodi.

Jesu li možda tvorci i potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku imali namjeru otvoriti upravo taj rascjep, navesti ljude da pomisle kako bi istina mogla biti važnija od države?

Dakako da jesu. I daleko od toga da se radi o prvome slučaju podmukloga faktografskog ekstremizma, naime nastojanja da se golim činjenicama oslabi i derogira državotvorni zanos. Stoga Jugoslaveni i opću hajku koja je protiv njih pokrenuta nastoje preusmjeriti u vlastitu korist, sijući sumnju u smisao i snagu hrvatske države.

Na koji način to čine?

Oni žele da se uzoran hrvatski domoljub zapita: Zašto je jedna po svemu banalna konstatacija – da više naroda na ovim prostorima govori istim jezikom, da Hrvat neusporedivo bolje razumije srpski od mađarskog, da se stanovnik Zagreba može čak i lakše sporazumjeti sa stanovnikom Beograda, Sarajeva ili Podgorice nego sa stanovnikom Komiže – toliko subverzivna? Pa da to potom izraste u sumnju: Ako je registriranje notornoga, oučavanje očiglednoga, do te mjere iritantno, neće li onda biti da cijela konstrukcija – građena u duhu trajnog nesporazuma s realitetom – počiva na staklenim nogama?

Je li to možda istina?

Naravno da jest. Utoliko odgovornije i odlučnije moramo pristupati zaštiti rečene konstrukcije, jer istina, rekosmo, ima to svojstvo da Hrvatskoj škodi. Drugim riječima: svako pozitivno sjećanje na socijalističku Jugoslaviju – tim više ako je ono autentično – spada u prljavu protuhrvatsku rabotu. Lukavi Jugoslaveni su to itekako dobro razumjeli. Oni otvoreno pokazuju da, u situaciji kada je službena historija stavljena pod državnu kontrolu, ljudsku memoriju ne treba shvaćati lakonski, kao mentalno odmorište, već kao borbeni stroj.

Na koji način to pokazuju?

Na primjer: ‘Što ako je naša prošlost najrazornija kritika naše sadašnjosti? Što ako je pamćenje čin otpora? Što ako prva sabotira svoju svršenost, a drugo svoju sentimentalnu statičnost?’ (V.I., Proletter, travanj 2017.)

Što nam je onda činiti?

Treba se energično i svim raspoloživim sredstvima – institucionalnim i vaninstitucionalnim – upustiti u bitku za ispravno sjećanje, preciznije: u bitku protiv nepoželjnih sjećanja. Nakon što smo to učinili s oficijelnom poviješću, sa školskim programima, s kulturnom i medijskom produkcijom, te s nacionalnim književnim kanonom, sada valja provesti i nacionalizaciju sjećanja, ostvariti punu kroatizaciju memorije, ne samo na općem, već i na pojedinačnom planu.

Zar to nije velikim dijelom već obavljeno?

Velikim dijelom jest, no daleko je to od dovoljnoga. Tko se želi smatrati uzornim hrvatskim domoljubom naprosto mora shvatiti da je pamćenje postupak kroz koji se ovjerava lojalnost voljenoj državi, proces kroz koji se uvježbavaju mehanizmi konstruktivne cenzure i kreativnog krivotvorenja, dakle strpljiv i samoprijegoran rad na sebi, sve dok ne bude dostignut najviši nivo odanosti Hrvatskoj, a to je – u odnosu na bivšu Jugoslaviju – faksimilna memorija.

Znači da se svako pozitivno sjećanje na socijalističku Jugoslaviju mora retuširati?

Možda je ‘retuširati’ nedovoljno odrješit izraz. Socijalističku Jugoslaviju treba tuširati najgušćim tonovima crnog. Uzoran hrvatski domoljub u tom smislu mora biti dosljedno raspamćen.

Valjda raspamećen?

Ne, ne. Hrvati su danas raspamećeni zbog čitavog niza razloga – mizernih socijalnih prilika, skučenih demokratskih sloboda, zastrašujućih nejednakosti, i tako dalje, i tome slično – ali u odnosu na Jugoslaviju i socijalizam dužni su još biti i raspamćeni. Dužni su položiti sjećanja pred oltar Domovine.

Kako to postići?

Idealno bi, dakako, bilo likvidirati ili na neki drugi način trajno ukloniti kompletan dio populacije stariji od trideset godina, no znamo da je to nemoguće, kada se već ne radi o Srbima, Židovima, Romima i komunistima. S druge strane, nažalost, tehnologija još uvijek nije dovoljno razvijena da se svakom žitelju Republike Hrvatske ugradi memorijska kartica koja sadrži katalog dopuštenih podataka, što bi također bilo integralno rješenje. Sada, dok takve memorijske kartice nemamo, memorijske krtice neumorno rovare protiv Hrvatske. Stoga nam ostaje da se za opću i pojedinačnu raspamćenost hrvatskoga stanovništva borimo žestokim političkim i ideološkim radom, uključujući sve metode prisile, zastrašivanja, propagande, pa i kaznenoga progona pojedinaca koje uhvatimo u nedjelu. Krajnji je čas da se toga poduhvatimo, jer situacija postaje paradoksalna na iznimno opasan način.

Što to znači?

Što Hrvatska duže traje, opasnost od Jugoslavije je sve veća. Jugoslaveni to, razumije se, predočavaju na svoj način: Što Hrvatska duže traje, Jugoslavija se čini sve dopadljivijom. Ne preokrenemo li trendove, vrijeme radi za njih.

Mogu li Jugoslaveni, slično kao u slučaju javnoga linča potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, i postupak raspamćivanja iskoristiti kao argument u svoju korist?

Neki to već rade. Na primjer: ‘Nametanje obaveze da jugoslavensku i socijalističku prošlost pamtimo isključivo u mračnim tonovima najzornije je svjedočanstvo mraka u kojem danas živimo.’ (V.I., Proletter, travanj 2017.) No, već ćemo naći načina da takvima začepimo usta, a kada to postignemo, nitko ih se neće sjećati, kao ni Jugoslavije. U najmanju ruku, iz one zlobne ocjene da Hrvatska kroz četvrt stoljeća nije bila sposobna niti uništiti ono što joj je Jugoslavija ostavila u naslijeđe treba izuzeti privatne memorije.

Kako da uzoran hrvatski domoljub, stariji od trideset, pamti život u socijalističkoj Jugoslaviji kao traumatično i mučeničko iskustvo, a da time ne otpiše kompletnu svoju mladost?

Dopuštena su pozitivna sjećanja na familiju i intimne trenutke, jer ne treba pretjerivati. Obiteljski izleti uz rijeku. Miris pohane piletine. Torta s čokoladom i bademima za sedmi rođendan. Polja lavande u predvečerje. Prvo seksualno iskustvo u žbunju iza trafostanice. Posjet ujaka koji je gastarbajter u Njemačkoj, stražnji sic bijeloga mercedesa nakrcan poklonima… Ali ništa što bi imalo veze sa sistemom socijalističke Jugoslavije ne smije biti upamćeno u povoljnome svjetlu. Takva izdajnička sjećanja valja u cijelosti prekrivati snažnim klišejima koji etiketiraju totalitarnu prošlost. Znači, Goli otok, Bleiburg, sedamdesetprva, nestašice kave…

Na primjer?

Na primjer činjenicu da su ljudi u socijalizmu bez problema rješavali svoje stambeno pitanje, da su uživali besplatno obrazovanje, zdravstvenu skrb i socijalnu sigurnost – na neusporedivo višoj razini nego što je to slučaj danas – treba prekriti uspomenama na to da su ljudi sa strahom i nelagodom odlazili u crkvu na nedjeljne mise, što danas čine potpuno slobodno, pa mogu moliti boga da im riješi stambeno pitanje, da imaju zdravstvenu zaštitu i da uživaju socijalnu sigurnost.

Treba li prebrisati i uspomene na samoupravljanje, preko kojeg su radnici sami raspolagali ostvarenim profitom?

Pod obavezno. Najmanje što treba uzornome hrvatskom domoljubu je da se prisjeća kako nedemokratski poredak s jednom partijom koja ne dopušta eksploataciju radnika može biti manje ciničan od parlamentarne krinke kapitala, od mogućnosti da se glasa za jednu od stotinu političkih stranaka, a da svaka od njih eksploataciju podupire. Kastracija pamćenja jedan je od boljih načina da uzoran hrvatski domoljub ostvari svoje pravo da bude krvnički izrabljivan. A usput i da preostale tragove modernosti zbriše za račun ognjištarskog fanatizma i katoličke zatucanosti. I da mrzi Srbe, naravno.

Ipak, kakva je to država Hrvatska ako je najobičnija ljudska sjećanja mogu ugroziti?

Je li to pitanje intonirano ironično, da znamo postavlja li ga Jugoslaven?

Intonirano je neironično.

Onda je ta briga potpuno opravdana. Hrvatska je mlada, krhka i uzaludna tvorevina. Jedina njena stvarna kvaliteta leži u činjenici da je želimo. Ali ona ne može na zelenu granu, ne može se ostvariti u punome smislu, ako jugoslavenska prošlost pritišće hrvatsku sadašnjost svojom superiornošću. Nema budućnosti za državu i naciju koje su kontinuirano ispod nivoa svoje prošlosti. Stoga je uspjeh nacionalne revolucije najuže povezan sa zaboravom. Sjaj i veličina Hrvatske posljedica su prevratničkog djelovanja organizirane demencije.

Jugoslaveni su oni što se protive takvome razvojnom obrascu?

Tako je. Ti kurvini sinovi, sa svojom retroutopijskom perspektivom – nagnućem što ga je jedan drugi demonolog, Predrag Brebanović, čak nazvao retro-yu-topijom – razumjeli su da se ne radi tek o borbi za sjećanja, već, prije, o borbi sjećanjem. Oni naprosto ne zaboravljaju. Ponašaju se teroristički. Kljukaju se pamćenjem, takoreći, kao kokainski ovisnici: svakoga dana uzimaju po šmrk Jugoslavije radi boljeg uvida u opustošenu aktualnost. Ti zločinci negdje slute da – što se Jugoslavije tiče – neukroćena memorija sadrži eksplozivno punjenje, pa svoje rušilačke nade polažu u model tempiranog sjećanja.

Kakav je to model tempiranog sjećanja?

Pamti, pa je vrati.

visoko.co.ba / portalnovosti.com

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.