Vladan Desnica: Filozofi su prerušeni pjesnici

Doista, oduvijek je bila u meni težnja, strasna težnja, da moje maštanje, moje iracionalnosti, moje čuvstvovanje zaodjenem u vid logike. U vid sušte, žežene logike. — „Od toga što ti baješ i šaraš možda bi se dala praviti nekakva poezija”, govorili su mi ponekad. Ali jok! Mene to nije privlačilo. Nije me zadovoljavalo. Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju. Zašto? Ko bi ga znao! Možda zato što sam tu materiju u sebi uvijek osjećao previše prisno, previše stvarno — previše ozbiljno, previše životno, na koncu — a da bi se od toga smjela praviti poezija. Jer i po mom shvaćanju takozvana poezija prestaje ondje gdje je uistinu, „vrag odnio šalu”.

A mome filozofiranju jasno uviđam čitav niz zapreka. Zapreka koje ga čisto isključuju i onemogućuju.

U prvom redu, ovu: obično i ponajvećma, ja sasvim tačno, i često veoma oštro znam što mislim i vjerujem. No da li to što mislim i vjerujem doista mislim i vjerujem, o tome vrlo često nisam načisto. A pokušaji raščišćavanja i lučenja tu me redovno iznevjeravaju. Pred tom distinkcijom osjećam uvijek izvjesnu malu tremu. Sjećam se s kolikim sam olakšanjem nekad, čeprkajući i prevrćući po knjigama, naišao na to da su ljudi umujući o umjetnosti još davno otkrili da je lučenje između istine i laži tu bespredmetno. U prvi mah pretrnuo sam od radosti: pomislio sam da sam sasvim blizu rješenju mog gorućeg pitanja. Tu sam istinu protegnuo na čitavo područje misli i na čitavu površinu života. Ispisao sam i, ponešto pretenciozno, objasnio nad mojim stolom tablicu s natpisom:

τò άλημεύειν ή ψεύδεσμαί ούχ ύπάρχει

(Imao sam i inače slabost za te tablice-devize, i u mom životu promijenio sam ih priličan broj. Posljednja mi je bila:

Was ich besitze, seh’ ich wie im Weiten.
und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten!

Ali kad sam posjetio nekog prijatelja i vidio nad njegovim stolom istu takvu tablicu s tim istim natpisom, odjednom mi se to učinilo krajnje banalno, neiskreno, pretenciozno. Vrativši se kući poderao sam i bacio u koš onu moju. Čudno kako neki takav, sasvim iskreni, sa dna nas potekli vapaj može da pod djelovanjem jednog kasnijeg zapažanja ili pomisli naknadno postane banalan, neiskren, namješten! — Kako bilo, otada sam batalio te tablice i rekao sebi: plovimo dalje bez stjegova i deviza!)

Nadalje, ja oduvijek zazirem, panički zazirem od toga da mi ne dobace: „To je kontradikcija, čista kontradikcija! Ti si nedosljedan, ti si u protuslovlju sa samim sobom!” — Toga se uprav mitski, preuveličano bojim, bojim čitavim jednim skrivenim kompleksom u meni. I sav zastrepim čim i samo izdaleka, u diskusiji naslutim da je ta objekcija na pomolu. Kad mi kažu da je sve ono što govorim ludo, apsurdno, puko bulažnjenje — to mi toliko ne imponira. Ali ako mi kažu da je to bulažnjenje samo sa sobom u protuslovlju, samo sebi nedosljedno — e, priznajem, od toga strašno trpim, toga se strašno bojim. A zašto toliko zazirem od prigovora nedosljednosti — to ne znam. Valjda (i sasvim vjerovatno) baš zato što sam uistinu nedosljedan. Dobro, no zašto mi to toliko imponira? Odakle u meni ta ambicija na dosljednost? To ne dokučujem. Makar i ne bio načistu da li ono što mislim doista mislim, opet postavljam na sebe zahtjev da u mom umovanju budem dosljedan. Zbilja čudno. Jer ta mi dosljednost nikad u životu nije ustrebala, nikad nisam osjetio ni najmanje nedaće od toga što je nemam. Pa odakle onda tolika žudnja za njom? Sâm bog to neka zna! (Uostalom, pitam se danas, je li uopćemoguće biti nedosljedan? Čim je nešto proisteklo iz naše ličnosti, nije li to samo sobom dokaz da joj je dosljedno? Vidi! A ja sam stratio pola vijeka strepeći nad mojom dosljednošću!)

I još nešto.

Čini mi se da sam oduvijek osjećao (a kasnije i sasvim svjesno mislio) da se dvije suprotne istine nipošto ne isključuju. Isključiti jednu ili drugu izgledalo mi je da znači osakatiti stvarnost, osiromašiti život, lišiti misao jednog njenog pola.

Kako ja shvaćam, filozofije imaju nekog smisla i vrijednosti samo ako ih uzmemo kao načine osjećanja. Svaka je filozofija samo izraz datog načina osjećanja, apriornog i uslovljenog uprav onakvim psihičkim ustrojstvom kakvo njen tvorac u sebi nosi. Njegov filozofski sistem samo je nužni posljedak toga, a izgradnja tog sistema samo je nastojanje oko naknadnog logičkog naravnavanja onog prvotno danog momenta. U stvari, u osnovima svake filozofije leži, kao njen kamen temeljac, jedna naivna samoobmana, jedna dječja igra, koja se sastoji u tome da se glava nastavi na rep. A kako čovjeku — ako nije i odviše uzak, skučen, jednostran, odveć partajična i ekskluzivna narav, ako je koliko-toliko cjelovit, ako predstavlja makar kako majušnu redukciju kosmosa — nužno moraju biti svojstveni mnogi i razni načini osjećanja, slijedi samo po sebi da mu moraju biti svojstvene, ponjatne i bliske mnoge i razne, pa i sasvim oprečne filozofije. Istina, mislioci su ponajvećma jednostrani, ljuto ekskluzivni. Ali to i jest njihov glavni nedostatak. I zato od pojedinog od njih, uzeta sama za se, i ne možemo očekivati bogzna što. No ako ih obujmimo sve skupa, ako svakoga od njih, uzmemo samo kao pojedini instrument u kompleksu, tek tad filozofija postaje nešto! Nešto široko, obuhvatno, raznoliko, nešto sa bezbrojem lica i vidova, nešto prebogato i raznovrsno baš kao i sam život. Više manje čitav kozmos.

Na koncu konca, čini mi se da, u stvari, moja pogreška i moja krivica kod ovakvog shvaćanja leži u osnovi svih filozofa: svaki od njih gradi jednu, svoju, filozofiju iz jednog, svog, načina osjećanja, iz jedne, svoje, njegovom specijalnom organizacijom psihe uslovljene, prirođene vizije svijeta. Drugim riječima, pogreška je u tome što oni na silu boga od jedne poezije hoće da prave jednu filozofiju, od jedne svemirske poeme jedan svemirski sistem. Moja bi pogreška i moja krivica, prema tome, bile samo utoliko veće što ja iz mnogih i raznih načina osjećanja, sasvim dosljedno, pravim i mnogostraničnu viziju svijeta. Filozofi, kad su uopće nešto, u stvari su samo prerušeni pjesnici. A njihova poezija jedina je istinska; iskreno naivna poezija — jedina prava poezija.

Ja sam se strasno zanimao za ljude, za sve ljude, za njihove živote i njihova životna pitanja, za njihove unutrašnje sadržaje, za svaku i najmanju sitnicu iz njihove intimne unutrašnjosti. Pa tako, shvatljivo, i za njihove filozofije. Koje, za mene, u stvari nisu ništa drugo nego njihove karakterne crte. A tako posmatrana, kao intimni sadržaj i kao suštinska bit svog čovjeka, svaka je filozofija veoma, veoma zanimljiva. Kako li je to privlačno, kako li je to ljudski interesantno posmatrati čovjeka u krugu njegove filozofije — baštovana usred njegove bašte! Lijepih li vizija što se nižu pred našim očima: Parmenid u svojoj bašti, Heraklit u svojoj, pa Zenon i Demokrit, Platon i Epikur, svaki u svojoj: pa dalje, dalje, Spinoza u svojoj, Kant, Hegel u svojoj, Kjerkegor opet u svojoj — ti veliki, nesvijesni pjesnici svojih vizija svijeta, ti veliki stvaraoci svojih svjetova, nimalo različno nego veliki pjesnici. Pa još dalje, dalje, sve do danas, sve do sutra. Istina, u ponekim od tih bašta rastu i trpke, šture voćke, oskudna opora soka, drvenasta ukusa; ribizla, čičimak, oskoruša. No nije li i to lijepo,nema li i to svoj čar? Posmatrano u čitavom kompleksu, ne daje li i takav piskutljivi piccolo svoj dragocjeni i nezamjenjivi glasić u opštem koncertu glasova? I nema li svoju posebnu draž svaki od tih mislilaca, prilježni baštovan u ekonomiji svoje vlastite bašte? Zar još i danas, na primjer, stari Kant nema izvjesnu svoju specifičnu draž sa svojim utanjenim, žičanim glasom, sličnim onom oglodanom, pomalo racionalističkom glasu prestarjelih klavira.

Jedno sam vrijeme češće odlazio k prijateljima u slikarsku koloniju, mirno predgrađe na rubu velegrada. Nizovi krotkih, idiličnih kućica na blagoj prisojnoj padini. U svakoj od njih živi i slika po jedan slikar. Mahom stariji, smireni ljudi, koje je davno prošao ukus za jetke raspre i za lomljenje kopalja. Odlično se slažu, žene im se međusobno posjećuju, jedan k drugome odlaze na crnu kavu i partiju šaha. A slikaju svaki na svoj način, najčešće jedan dijametralno oprečno drugome. I to im baš nimalo ne smeta. Pomišljao sam: zašto se ne bi mogla tako negdje na rubu života, ustrojiti i jedna kolonija mislilaca? Zar nisu i oni jednako bezopasni po čovječanstvo kao i slikari? I zar svaki od njih ne ulijeva u svoje djelo samo sebe, svoju rođenu ličnost, svoje vlastito gledanje na stvari, svoju viziju realnosti — i ništa drugo, baš kao i slikari? Da, filozofi — ako su uistinu filozofi a ne što drugo, ekonomisti, biolozi, sociolozi, nesuđeni državnici ili generali i tome slično — samo su prerušeni pjesnici. Nesvjesni pjesnici, nehotični tvorci prave poezije. A njihovu pjesničku narav i suštinu potvrđuje i upotpunjuje baš i ta crta pjesničke naivnosti, pjesničke nesvijesti o samom sebi: što svoje vizije života i svijeta šaraju savršeno ozbiljna lica, kao djeca kad rišu.

A pri svim tim i takvim mojim razmišljanjima i razmatranjima, u dubini duše stalno me muči samo jedan skrupul: neprestano sam sebi postavljam jedno pitanje, i samo me ono preokupira: ne prikraćujem li takvim mojim gledanjem stvarnost, ne oštećujem li sveukupnost zbivanja? Ne osiromašujem li bogatstvo života, ne sakatim li cjelokupnost svijeta? I koliko god se ispitivao i preispitivao, koliko god sam sebe tim pitanjem trapio, dolazim do zaključka da stvarnosti ne činim krivo. Bilo kako uzeli i sudili stvar, čini mi se nedvojbeno, da, ma koliko ovim mojim poimanjem života i svijeta na jednoj strani potkopavao realnost realnoga, toliko na drugoj strani utvrđujem realnost irealnoga: koliko god jednom rukom oduzimao od stvarnosti, toliko drugom privodim u njeno krilo. I time mirim savjest: mislim da, sve u svemu, stvarnost time nije na šteti. A time nekako i ja dolazim na svoj račun.

byka.com/visoko.ba